| 
Branko Fučić
|
Prošlo je već trideset i pet godina otkad sam, sredinom sedamdesetih, kao još nedozreo mladić, prvi put vidio Branka Fučića. Jednoga ljetnoga dana u Kastvu, na trgu Lokvina, između Kaštela i crkvice Sveta Trojica, žustro se obraćao prisutnima, koji su ga kao i ja, uostalom, pomno slušali.
Toga se dana u crkvici otvarala izložba kopija istarskih fresaka, izrađenih doista vrlo vjerno, na podlozi nalik izvornoj žbuci i onim istim bojama kojima je 1474. u crkvi Sveta Marija na Škrilinah, na groblju Bermu u Istri slikao Vincent iz Kastva, a tako su slikali i svi drugi istarski pučki majstori s kraja petnaestog i početka šesnaestog stoljeća.
Fučić je, kao iskusan i vrstan govornik, znao ujedno i sam uživjeti se i pridobiti pažnju slušateljstva.
Ja sam Bodul, govorio je uživljavajući se u pučko okruženje, a mi smo Boduli često dolazili u Kastav kupovati bačve vrsnih ovdašnjih bačvara. I naši su dolazili na samanj, na Belu nedeju...
Uvjeren sam da su se i drugi uživjeli u priču kao i ja, i da su, potaknuti ugođajem što ga je tako majstorski stvarao, odjednom počeli zamišljati neki srednjovjekovni istarski gradić u kojem pučki majstor i njegovi šegrti oslikavaju unutrašnjost crkve zanimljivim prizorima stvaranja svijeta, pomno slikaju raskošnu povorku poklonstva kraljeva i zastrašujući ples mrtvaca s koscem koji će nas, jednog po jednog, kad-tad sve pokositi.
|  BRANKO FUČIĆ Rođen je u Dubašnici na Krku. Započeo studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji (1938.), a diplomirao povijest umjetnosti i kulture s arheologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1944.). Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani s tezom Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri. Najviše istražuje istarsko gotičko slikarstvo i hrvatske glagoljičke teme. Posebno se sustavno posvećuje terenskom istraživanju na području Istre, Hrvatskog primorja, Cresa i Krka, te je autor ili koautor brojnih izložbi i muzejskih postava. Od oko četiri stotine objavljenih članaka i publikacija najznačajnije su mu knjige: Istarske freske (Zagreb 1963.), Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (koautor, Zagreb 1979.), Glagoljska epigrafika, (Zagreb 1982.), Glagoljski natpisi (Zagreb 1982.), Apsyrtides (Mali Lošinj 1990.), Vincent iz Kastva (Zagreb 1992.), Sveti Vid, katedrala, Rijeka–Hrvatska (Udine 1994.), Drivenik (Rijeka 1995.), Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice (Rijeka 1996.), Vid Omišljanin (Rijeka 1996.), Terra incognita (Zagreb 1997.). Posthumno je objavljeno više knjiga Fučićevih radova (Fraške, Zagreb 1999. i druge), a uz desetu obljetnicu smrti objavljen je zbornik radova Slova na dar Branku Fučiću (uredio Josip Bratulić, izdanje Ex Libris, Rijeka 2009.). | |
Nasuprot učenom znanstveniku koji se svojedobno najradije obraćao stručnoj javnosti (na primjer u Glagoljskim natpisima, jednoj od svojih kapitalnih knjiga, objavljenoj u Zagrebu 1982.), stariji je Fučić rado govorio da mu je uzoran slušatelj i čitatelj obična radoznala domaćica, kojoj bi htio govoriti razumljivim jezikom i obraćati se tečnom riječju.
Jedan je pak njegov slušatelj, slikar i kipar, odajući mu najveće priznanje rekao da je slušajući meštra osjetio miris stajskoga gnoja! Fučić se poslije rado pozivao na njegove riječi.
Kad sam ga desetak godina kasnije počeo redovitije viđati, prilikom njegovih dolazaka u Naučnu biblioteku, današnju Sveučilišnu knjižnicu u Rijeci, uživao sam u prštavilu njegovih bučnih i bravuroznih tirada, u kojima su se različita raspoloženja, protkana neizvjesnošću i strahovanjem od mogućih boleština, stapala s obilnim izljevima učenosti, britkoga uma i neobične duhovitosti.
Fučić je neusporedivom lakoćom znao spajati naglašenu pučku izražajnost i akademsku učenost. Plijenio je upravo osobinama koje su ga činile neobičnim i jedinstvenim, kao i lukavstvom kojim se, uvjeren sam, bez ikakvih loših primisli znao približiti i omiliti sugovorniku, zapravo slušatelju, od kojega se nije očekivao nikakakav drugi umni napor izuzev ponekog znaka zanimanja i razumijevanja.
U Naučnu bi biblioteku često dolazio jer mu je to bilo jedno od najugodnijih mjesta u Rijeci. Bili su mu, dakako, dragi i samostanski ugođaji i fratri, a njihove blagovaonice volio je jednako koliko i samostanske knjižnice. No, na takva je mjesta češće i radije zalazio u okolici negoli u središtu grada.
Ne znam koliko je rado zalazio, ili je možda izbjegavao, Sjeverojadranski institut (poslije Povijesni institut) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, današnje HAZU, u kojem je primao plaću. U svakom slučaju, znao je vrlo rano izboriti i zauvijek zadržati slobodu kretanja i djelovanja. Tu je slobodu obilno nadoknađivao istraživačkim radom što ga je provodio diljem Istre i Kvarnerskih otoka.
| 
Branko Fučić
|
U Naučnu biblioteku rado je vodio grupe "glagoljaša", često one iz Staroslavenskog instituta, jer je tamo zajedno s kolegicom Vandom Ekl, direktoricom Biblioteke, i arhitektom Igorom Emilijem priredio stalni postav Zbirke glagoljice, koju se do danas nitko ne usuđuje ni taknuti, niti u njoj išta izmijeniti. Teško je razlučiti da li više zbog poštovanja Fučićeva ili Emilijeva doprinosa. I glavni "glagoljaš" i arhitekt su svoj posao doista obavili majstorski, tako da je unatoč minulih četrdesetak godina i ogromnom napretku svih mogućih muzejskih pomagala, postav ostao posve konzerviran, ali još uvijek privlačan i ugodan.
Dopalo me tada, iako bez osobita dara za tu dužnost kao i za glagoljicu, da neko vrijeme vodim brigu o zbirci i da budem dežurni vodič grupama koje ovamo zalaze. Ipak, priučio sam se tome poslu i obavljao ga podosta zdušno.
No najzabavnije od svega bilo mi je slušati Fučićeve nastupe. On bi uglavnom upadao nenadano, na čelu kakve grupe koja bi se u Rijeci pripremala za daljnje glagoljičko putovanje Istrom.
Ovdje bi meštar izvodio svoju bravuroznu predstavu, koja bi se, dakako, uvijek razlikovala od one prethodne, što ju je izveo za prethodnu grupu. Kada bi posjetitelji plaho ulazili, on bi ih samosvjesno okupljao načinom onoga koji je u svojoj kući, što ju je sam i uredio tako da mu u njoj bude čim udobnije. Prvi bi zasjeo na pod, udobno se smjestivši na kakav uzdignuti podest i natjerao prisutne da i sami posjedaju po podu, bilo im to pravo ili ne.
Kad se ugođaj konačno počeo stvarati i kad su se slušatelji konačno počeli opuštati, Fučić bi ih pitao kakvu da im misu izvede. Koliko su dugo voljni slušati ga i kako da ugodi predavanje.
Želite li tihu ili pjevanu misu, pitao je.
Također je rado zalazio i u katalog i u čitaonicu. Uvijek s jasnim razlogom, a najčešće zbog provjere kakva podatka koji mu je još trebao za najnoviji rukopis.
| 
Branko Fučić s bratom kraj odljeva Bašćanske ploče koji su izradili za brojne lapidarije i muzejske postave glagoljice.
|
Tom bi prilikom redovito svraćao i kod ravnatelja Srećka Jelušića, koji ga je zvao Barba i prema njemu se odnosio s poštovanjem, ali prisno. Isprva sam doista bio uvjeren da su njih dvojica u nekakvu blisku srodstvu.
Katkad sam i ja bio pozivan u ravnateljevu sobu, naročito kada se Jelušiću nekud žurilo i kada je trebalo naći zamjenu za slušanje i nazdravljanje s Barbom, koji je svakako htio da mu se dolazak isplati. Nije mi bilo mrsko ni jedno ni drugo i u takvim bih prigodama bio spreman progutati i podosta njegovih priča i podosta rakije.
Najviše sam rakije popio i najviše se priče naslušao dan uoči Fučićeva odlaska u Zagreb na svečanu promociju za počasnog doktora teologije. Ponosio se znanstvenim i društvenim priznanjima i uglednim zvanjima i uživao u njima uz obilan podsmijeh i šalu.
Uz odavna stečen doktorat znanosti i naslov dopisnog člana Akademije znanosti i umjetnosti, te već stečenu čast vatikanskog Komendatora reda Svetoga Grgura Velikoga, bio je već i dobitnik Herderove nagrade, koja se u Beču dodjeljuje znanstvenicima s jugoistočnih područja nekadašnje Carevine.
| 
Fučić s čašom u ruci u dobrom raspoloženju gestikulacijom podupire svoj ionako izražajan govornički nastup.
|
Tim je častima, kojima se u ponekoj prigodi rado dičio, upravo sutradan trebao pridodati još jednu koja mu je naročito godila – počasni doktorat teologije.
I počasni se doktorat, iako simbolički, ipak – brani. Doduše, na prigodnoj svečanosti priređenoj u čast doktoranta koji ne mora nimalo strepiti za svoj uspjeh!
Moje je zanimanje bilo toliko da mi je budući teolog iznio u tančine pojedinosti svoje obrane pripremljene za sutrašnji nastup. Radilo se o ikonografskom tumačenju ranosrednjovjekovnoga sarkofaga iz Bala u Istri. Preda mnom je održao generalnu probu, za koju nam je trebalo više rakije nego nam je bilo dodijeljeno, no potraga za novom bocom nije bila uspješna.
Pričao mi je o simboličkom prikazu sadržanom na dvije reljefne strane jednostavnog, nimalo rječitog sarkofaga, od kojih duža strana prikazuje nebeski Jeruzalem koji predočava raj, a uža strana šumu i usred nje stilizirani prikaz križa iz kojega izbijaju mladice i koji je jedino plemenito drvo među svim stablima.
Fučićeva je vjera bila jaka i nije je skrivao ni u vremena kada je nekima bilo nezgodno isticati je. Blizak crkvi, iskren i neprikriven vjernik i u vrijeme vlasti koju nije volio, znao je pronaći ravnotežu i imati društveni ugled, ne skrivajući ni svoje sklonosti ni svoje nesklonosti. Isticanje doktorata teologije za njega je imalo posebnu važnost. Iako je to već bilo posve bezopasno, no još uvijek u doba komunističkih vlasti.
Uvijek me kopkalo da osobno vidim sarkofag o kojem sam toliko slušao. Kad sam nakon mnogih godina konačno jednom posegnuo za Fučićevim tekstom nastalim na osnovu onoga izlaganja što ga je i meni davno održao, vidio sam i slike reljefa precrtanih sa sarkofaga. Bio sam zgranut škrtošću prikaza koji su njemu govorili tako mnogo i koje je izlagao s onolikom strašću i uvjerenjem.
| 
Crteži starinskih alata – ilustracije koje je najradije sam izrađivao za svoje knjige
|
Kad sam se zajedno sa suprugom počeo družiti sa slikarom Ivom Kalinom i njegovom suprugom Anitom Baričević Kalina, za čestih je večernjih susreta nerijetko bilo govora i o Fučiću, koji je svojedobno rado zalazio i u Opatiju, u Kalinin atelijer. Tada još nisam uopće ništa znao o Fučićevim davnim mladalačkim sklonostima, ni o namjerama da postane slikar, ni o njegovim pjesničkim pokušajima.
Za mene je on bio najveći živući glagoljaš i najveći stručnjak za istarske freske. On je za mene bio i neka vrst bana pučanina, intelektualca-seljaka, koji me se izuzetno dojmio i kojega sam uvrstio u svoj osobni i vrlo skučeni Panteon, u kojemu je bilo mjesta samo za nekolicinu najvećih.
Tek sam kasnije saznao da je učiteljski sin, da mu je obitelj pred fašističkim režimom morala pobjeći, napustiti rodni Cres i otići na Krk, te da je, unatoč mladosti proživljenoj u Zagrebu, zov zavičaja bio jači te ga je u prvo poratno doba privukao u Rijeku, odakle je mogao odlaziti u redovite pohode na Krk, na Cres i u Istru.
Prisjećanja na Fučića u Anitinu udobnu stanu u Dražicama u Opatiji posve su neprepričljiva. Nije se radilo samo o anegdotama i događajima u prijateljskom ugođaju, o čvrstom odnosu što su ga imala dva posve različita intelektualca, pučanin i građanin, seljak i bonvivan, pobožnik i nehajnik, uredan obiteljski čovjek i neobuzdani veseljak.
Nalazili bi se u atelijeru, rezali pancetu i natakali vino. Onda bi se izdirali jedan na drugoga, grohotom se smijali i šalili...
| 
Croquis Branka Fučića, jedan od niza što ga je za veselih druženja nacrtao njegov prijatelj Ivo Kalina.
|
Kad je umro Kalina, Fučić je bio podrška Aniti, prisutan na sahrani i među bliskim prijateljima okupljenim u njezinu stanu.U tim je trenucima kratko govorio o Kalini, o njegovoj izražajnoj snazi i gesti, o njegovu neusporedivu zamahu i snazi.
A govorio je to čovjek kojega su neki rado nazivali Homo faber (Josip Bratulić), koji nije postao slikar, ali je sam cijeloga života crtao, izrađivao ilustracije za svoje knjige, precrtavao glagoljičke znakove i vinjete, radio croquise i sam oblikovao svaku pojedinost u svojim izdanjima. Uzrujavao bi se svaki put kada bi, tko zna u kakvim okolnostima, taj posao prepustio drugima.
Imao je izrazite rukotvoračke sposobnosti, pa je i turističkim radnicima predlagao i izrađivao predloške za razne suvenire, a sam je izrađivao i odljeve kamenih spomenika i glagoljičkih zapisa, Bašćanske, Valunske i drugih ploča, zapisa i ulomaka, razasutim po brojnim lapidarijima u Istri i na otocima.
Fučić je svakako znao što govori kada je tvrdio da neki slikari slikaju iz gležnja, drugi iz lakta, a Kalina iz ramena!
I sam ga se sjećam kao radnika-zanatlije! Kada je neki neoprezan posjetitelj Zbirke glagoljice nagazio na odljev nadgrobne ploče s groba nekog srednjovjekovnog velikaša, zvali smo ga da popravi štetu.
Fučić je u obiteljskoj kućnoj radionici osobno izradio odljeve za ovu i mnoge druge zbirke glagoljičkih spomenika. Toga su sparnog ljetnog dana on i njegov brat sa svim potrebnim potrepštinama i alatima utrčali u izložbeni prostor Zbirke, odmah se skinuli i do pasa goli trčkarali oko ploče, zviždukali i veselili se kao mala djeca. A sa strane im je stajala boca s vinom iz koje su povremeno potezali i potom pojeli velike, nehajno umotane sendviče!
| 
Pomno prepisivanje glagoljičkih tekstova sa slabo vidljivih grafita urezanih na freskama istarskih crkvica. Na jednom od prizora u kojem sveti Nikola daje miraz trima sestrama zapisano je: „Daj i meni neki šoldin Niko!“
|
Sretao sam ga podosta puta i na riječkom Korzu i u drugim prigodama. Jednom mi je, upravo u kafiću nasuprot Tipografu, ponudio da nešto zajedno napravimo, neki projekt, neku knjigu...
Drugi mi je put, usred rata, žustro objašnjavao nemoć i uškopljenost književnog hrvatskog jezika nasuprot sočnijemu srpskome.
Ustrajao je na vlastitome vlaškom porijeklu i očito htio izazivati prisutne pravovjerne domoljubce, pa se žalio na nemogućnost upotrebe pojedinih riječi "mrskoga" porijekla.
Kako ću sad reći Desilo se u Odesi.
Dogodilo se u Odesi? Jadno!
A prsnulo je u paramparčad? Razbilo se... na komadiće? Ili ...na fetice?
Posljednjih je godina umjesto onih ozbiljnih i katkad teško prohodnih radova, namijenjenih institutskim znanstvenim zbornicima i časopisima, sve više i radije pisao u revijalnim izdanjima i dnevnim novinama.
Imao je stalnu rubriku u Novom listu (stranicu u Mediteranu) i emisiju na Radio Rijeci. Terra incognita, zapravo njegova omiljela i vječna Istra, Primorje, Bodulija (Krk), Cres-Lošinj, iako dobro poznati, još uvijek mu je bila čudesna i stoga "nepoznata zemlja". Ta mu je zemlja uvijek iznova i poznata i nepoznata i uzbudljiva, i zato je otkriva i svojim čitateljima i slušateljima. Postao mu je važan širokog odjek i znao ga je pridobiti.
Pod starost se sve više i sa sve većom nostalgijom vraćao u svoje ishodište, tamo gdje je provodio najljepše dane mladosti, na Krk, u Dubašnicu i u obližnja mjesta.
Bio je, kažu, i dobar kuhar. U to se nisam uspio osobno uvjeriti. Govorili su da se razumije i u razne trave, i njihovu ljekovitost i primjenu, kao i da svakoj biljci zna razne nazive, učene i narodske, latinske i pučke.
Jednoga mi je dana poslao neuglednu knjižicu, više nalik maloj bilježnici, podsjetniku za odlazak na tržnicu: Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice (Krk, Njivice 1996.), u kojoj je svoje recepte napisao govorom rodnoga kraja i manirom staroga fratra, a sam ju je, kao i obično, opremio crtežima i vinjetama.
Čuvam je kao dragocjenost i katkad zagledam u nju i u posvetu koju mi je napisao običnom grafitnom olovkom, u Rijeci 23. studenoga 1996.:
Ervinu Dubroviću s mirisom moga bodulskog djetinjstva.
Naslovnica Gaštronomije koju je Fučić sam izradio za svoju knjižicu recepata, 1996. | 
Kameni „glagoljaški“ stol i „stolice“ u Tinjanu. |