Unatoč imenu koje bi u maštovitijim glavama moglo sugerirati svakovrsne inačice mediteranskog hedonizma, Sinovi mora imaju ishodište u nečemu bitno drukčijeg ozračja.
Bend se rodio kao kadrovski odvojak glazbene družine upamćene pod nazivom Index. To joj, doduše, nije bio službeni naziv. Nastupi te grupe protjecali su bezimeno, a plakati su pozivali na njezine svirke ograničavajući se na informaciju o datumu i mjestu događaja, te formulaciju Svira dobar jazz. Tragom lokacije na kojoj je redovito nastupala, Studentskog restorana Index u Kidričevoj (danas Krešimirovoj), uz družinu se počeo učestalo vezivati pojam Index, pa je u ušima javnosti to zaživjelo kao njezin naziv.
S neformalnim imenom koje je asocijativno odvodilo prema školničkom redu, profesorskim potpisima i ispitnim rokovima, što se baš ne čini ozračjem kojim vladaju opuštajući, pogotovo ne glazbeno-plesni tonovi, sastav se pojavio u gradskoj glazbenoj storiji u samoj završnici pedesetih. Bio je to zapravo derivat dixieland-družine prethodno znane kao Sinus bend. Članstvo? Početkom šezdesetih činili su ga: Feri Vlajković (gitara), Augustin Matošević Tino (tenor saksofon), Aldo Pezzino, zvan Tapo mio (bas), Andrija Dimitrijević Andrej (bubnjevi). Među podatke važne za buduće Sinove mora valja uvrstiti i onaj da je plesnjake u studentskom okupljalištu posjećivao Anton Habčić Toni. U glazbenoj izvedbi Indexa, prizemljem zgrade subotom su se razlijegale skladbe s festivala u San Remu, također Champsa, Gerryja & Pacemakersa, Billyja Waughna, Paula Anke, Neila Sedake, Elvisa Presleya, Tommyja Steela. Bend je bio ponajprije instrumentalna ekipa. Lica za mikrofonom nisu bila stalna. Vokalnih dužnosti netko bi se prihvatio tu i tamo, u nekoliko skladbi tijekom plesne večeri. Sjećanje kaže kako je jedan od pjevača bio stanoviti Ferdo, drugi pak Slavko. Ako je prezime tomu drugom u međuvremenu zaboravljeno, nije i nadimak Slavuj, danas je vjerovati dobiven s razlogom.
Reklamna razglednica Sinova mora za njemačko tržište |
Novo glazbeno društvo nastalo je kada su tri člana Indexa potražila izlazna vrata, ne samo istoimenog prostora u kojem su dotad nastupali. Iz prizemlja u Krešimirovoj sljedeći prizor priče seli momčad na vrh hotela Neboder, u (također istoimenu) kavanu, jedno od onodobnih vrlo popularnih gradskih sastajališta, zbog položaja na 14. katu nazivano Četrnaesticom. Razlog? Dogovor o osnivanju nove družine za konkvistu sve rasplesanije Rijeke. Raspodjela dužnosti? Toni Habčić (vokal i ritam gitara), Franko Kalčić Frenki (solo gitara), Tino Matošević (saksofon), Aldo Pezzino (bas), Andrija Dimitrijević (bubnjevi). Bio je jedan od hladnih dana u studenom 1961., poslijepodnevni sati, a društvo je raspravljalo o serioznu glazbenom zadatku – izboru imena benda u kojem su kanili nastaviti rad. Svaki je član imao zadaću donijeti prijedloge. Demokracija na djelu, ali ne bez čvrste ruke. Netko je bio jasan: - Dečki, dok ne nađemo ime, odavde nema micanja! Nakon dvosatne rasprave, stvar je odlučio razriješiti Habčić: - Neka budu Sinovi Rijeke!
Palo je na plodno tlo. Kalčić se nadovezao, uz jednu promjenu: - Ne, neka budu Sinovi mora! I bi po njegovu.
Mjesto za vježbu pronađeno je preko puta Ekonomske škole, u podrumskom prostoru na adresi Filipovićeva 15. Početkom 1962. grupa je zabilježila nekoliko manjih nastupa u sklopu gradskih studentskih priredbi. Oprema koju su koristili bila je dobrim dijelom njihovih ruku djelo: na gitare Melodije iz Mengeša instalirali su pick upove što su ih osobno namatali, pojačala su sami lemili. Bas im je napravio stolar iz Amaterskog kazališta Viktor Car Emin, kojemu su donijeli fotografiju, pa ga zamolili da rezultat bude viđenom što sličniji. Svaki je gradski bend tih godina imao svoga maestra blanje i dlijeta, a gitare načinjene maestrovim rukama dečki su nazivali tišljarice. Za vokalne potrebe upotrebljavalo se prepravljena pojačala Rudi Čajavec, Iskra i Kraljevo. Dimitrijević je bio djelatan u rukovodstvu studentske organizacije, što se pokazalo prihvatljivom žrtvom za posudbu njezina razglasa.
Ljeto 1962. donijelo je prvi ozbiljniji izazov, plesni serijal u Malinskoj, u starom Haludovu, od 15. srpnja do 5. rujna. Iste godine stigle su prve promjene postave. Umjesto otišlog Pezzina, članom je postao Tonči Ljutić Mally (bas), a momčadi se ubrzo pridružio i Ante Bahorić (klavijature). Ljeto 1963. donijelo je korak dalje, zemljopisno, do porečke Plave lagune. Momci su tu spajali ugodno s korisnim, pa su u prijepodnevnim satima usvajali fakultetsko gradivo, a novac zarađen večernjim svirkama trošili za podmirivanje školskih potreba, tragom činjenice da su se gotovo svi (jedina je iznimka Kalčić) trudili biti akademski obrazovani građani. Na polaganje ispita u Rijeku odlazili su iz Malinske brodom (Krčki most postojao je tada samo u snovima lokalnih zanesenjaka), isto su činili autobusom iz Poreča. U svjetlu takvih informacija očekivano, kao „studentski instrumentalno-vokalni sastav“, dečki travnja 1964. nastupaju u Rijeci u sklopu manifestacije Studentski tjedan. Sve se pretumbalo dolaskom jeseni, kada su se dečki kolektivno odlučili na ono što je tada nazivano vraćanjem duga domovini (mlađahnijim čitateljima u prijevodu: odlazak na obvezno služenje vojnog roka).
Faza zamrznuta statusa benda završila je skidanjem uniformi u proljeće 1965. Ljeto te godine donijelo je plesnjake u istarskom Novigradu (u postavi bez Matoševića, mjesto saksofonista povremeno je popunjavao Bahorić). Novigrad je ostao stalnom ljetnom lokacijom grupe sve do 1968. Tu kaljena postava (Habčić, Kalčić, Bahorić, Ljutić, Dimitrijević) postala je klasičnom. Kada se danas pomisli na Sinove mora, u pravilu se pomisli na tu momčad, to su „pravi“ Sinovi mora.
Kakav je bio repertoar grupe? Družina je bila nadasve cijenjena kao izvođač Beatlesa. Štoviše, nije bilo malo glava iz publike koji su liverpulske čupavce prije čuli u izvedbi Sinova mora nego s originalnih izdanja. Jedan je od razloga tomu informacija da su Sinovi mora u poznavanju opusa Beatlesa bili donekle povlašteni, zahvaljujući susjedi koja im je znala donositi gramofonske ploče iz Londona. Zbog nadasve umješna višeglasja, svjedoci tvrde kako su i Beach Boysi u njihovoj izvedbi zvučali dojmljivo, pa je kao važan trenutak u mitologiji grupe upamćeno vrlo uspješno prvo izvođenje teme Good Vibrations u kinu Partizan. Tomu valja dodati Rolling Stonese, Kinkse, Monkees, Procol Harum, Small Faces, Chucka Berryja, Association, Cream.
U slovo razlike Sinova mora u odnosu na glavninu ostalih riječkih suboraca po električnim gitarama obvezno ulazi činjenica da je društvo imalo u pjesmarici više nego pristojan broj vlastitih skladbi. Riječ je o 16 tema. Kuriozum je da su ih izvodili manje-više redovito, a publika na plesnjacima nije prepoznavala kako joj se s pozornice ne isporučuju isključivo uspješnice sa stranih top-lista. Razlog? Samo jedna od njih pjevana je na hrvatskom jeziku – Jesen ljubavi, nastala na samom početku djelovanja grupe, 1962. ili 1963. – sve ostale bile su na engleskom. Ne samo zbog stava da je upravo engleski, a ne neki drugi jezik rockerska lingua franca, nego i zbog tržišne strategije grupe koja je računala na nastupe izvan matičnih granica. Dio tih skladbi nosio je autorski potpis Ljutića (naslovi Milenne, Trouble, Anny…), drugi dio bio je Habčićev (Lucky Star, Me and You, Don't Lose This Chance, Wrong Day…).
Desetak tema Sinovi mora snimili su na Radio Rijeci. U studiju sa snimateljem Nikolom Kobetićem Koljom, dečki su napravili tonske zapise standarda Beatlesa (Michelle, Girls etc.) i drugih stranih imena, također nekoliko vlastitih autorskih radova.
| 
Sinovi mora na klupskoj pozornici u Frankfurtu
|
Broj glava što su dolazile na plesnjake kojima su pružali glazbenu potporu potvrđivao je da su Sinovi mora u samom vrhu omiljenosti gradske publike. Družina je među prvima nastupala na Nafti, a moglo ju se također čuti i vidjeti u kavani Neboder, Dinamu (1962), trsatskoj Čitaonici (1963), Novom listu, Mustafi, Transjugu i drugdje. Za razliku od tih nastupa, koji su bili plesnjaci, svirke u Caru Eminu i kinu Partizan mogu se smatrati koncertima. Nastupalo se ujedno izvan Rijeke, u porečkoj Plavoj laguni, u istarskom Novigradu (na plesnjake sa Sinovima mora tu je stizalo po desetak autobusa punih mladih ljudi željnih žustrih ritmova, neki su stizali i brodovima).
Nakon što je 1965. mjesec i pol „držala“ plesnjak u talijanskom gradu Pavia, u proljeće 1966. dečki dva mjeseca stavljaju pod svoje jedan od plesnih podija u predgrađu Graza, u Austriji. Odlično prihvaćeni, zaključuju kako im „prekogranična suradnja“ mora postati jedno od uporišta djelovanja. Prosinca 1966. grupa se zapućuje na turneju po njemačkim klubovima. Krstarenje duž Zapadne Njemačke potrajalo je sve do ljeta 1969. Slijedom tamošnjih propisa, svaki se mjesec nastupalo u drugom gradu, pa su u dnevniku družine zabilježeni Frankfurt, Köln, München, Stuttgart, Gelsenkirchen, Hanover etc. Povratci kući bili su samo povremeni, te se kontinuitet glazbenog života na stranim pozornicama protegnuo na dvije i pol godine. Na pozornici su se pojavljivali pod imenom The Sea Sons.
U Njemačkoj su znali nastupati i u plesnim klubovima otvorenim uz rekreacijska središta američke vojske, dobivajući npr. mjesečne angažmane u Würtzburgu (klub na brodu Maincuh) ili u Garmisch-Partenkirchenu (klub imenom 1900), a ta su središta bili pravi mali gradovi s vojnim obiteljima (imali su oko 35 tisuća stanovnika). Amerikanci su voljeli repertoar grupe The Sea Sons, a vlasnici klubova zaradu ostvarenu uz pomoć svirke riječkih momaka.
Kako priliči profesionalcima, u držanju ritma nije bilo praštanja. Gdjekad se nastupalo u klubovima koji su posjetiteljima nudili živu glazbu od osam uvečer do tri sata ujutro sljedećeg dana. Riječkim je momcima to značilo 45 minuta svirke, zatim 15 minuta pauze, pa iznova. No, tko bi se požalio? Ako su na domaćim podijima mjesečno pojedinačno zarađivali po dvije-tri prosječne plaće, na stranim je bilo još bolje, honorari su dostizali šest takvih plaća. Ili, dvostruko u odnosu na ono što je sjedalo na mjesečni račun njemačkog profesora. Jasno, ne treba smetnuti s uma kako je dio zarađenog morao otići na pokrivanje troškova. Grupa je u svim fazama rada nastojala imati kvalitetnu opremu, pa je tako već u mjestu Pavia kupila vlastiti razglas (cijenjene talijanske marke Binson), a novu opremu kupovalo se i u Njemačkoj. Sedamdesetih je korišten razglas kojemu je vlasnik postao tadašnji bendov gitarista Stanković, marke Semprini.
Dio zarađenog investiran je i u nove glazbene snimke, također u fotografski promidžbeni materijal. Tonski su zapisi nastali u jednom od glazbenih studija u Eintrachtu. Poticaj je stigao od vlasnika plesnog kluba koji glazbu riječke grupe nije htio čuti samo u večernjim i noćnim satima, uživo, nego i sa snimki tijekom prijepodneva, kada je klub funkcionirao kao kaffe. Gdje su snimke završile, nažalost, u međuvremenu je postalo pitanje bez odgovora.
Zanimljivom biografskom epizodom grupe valja smatrati i onu iz Frankfurta 1969., iz jedne od hotelskih soba danih na raspolaganje Begnaminu Staniću i Toniju Habčiću. Oba riječka gitarista našli su se u sobi za izvođače, na drugom katu hotela, u kojoj je noć prije njih proveo još jedan tadašnji posjetitelj njemačkih pozornica, Jimi Hendrix. On je na vratima sobe ispisao tekst jedne svoje skladbe, u četiri strofe, ne zaboravljajući se i potpisati, također nacrtati ilustraciju koju zbog nepristojna sadržaja nećemo opisati. Habčić i Stanić su rekli OK, odspavali svoje, a danas im nije jasno zašto nisu Hendrixov uradak odnijeli kao atraktivnu memorabiliju. Komu nešto govori ime Wheels Of Fire, a riječ je o zagrebačkom triju koji je igrom slučaja isti kat za iste potrebe koristio kad i Sinovi mora, otprilike jedan mjesec, uz nastupe u drugom klubu, zna i da se zg-trojac s Hendrixom fotografirao.
Kakav je tih godina bila kadrovska slika Sinova mora? Prosinca 1967. iz grupe odlazi gitarist Kalčić, a zamjenjuje ga Begnamin Stanić Bendžo, s prethodnim stažem u Bohemima. Sljedeće godine s popisa članova nestaje basist Ljutić, nezadovoljan što nije prihvaćena njegova inicijativa da bend, usporedo s nastupima na plesnjacima, ambicioznije razvija vlastiti autorski repertoar. U drukčijem mišljenju prednjačio je Bahorić. Ljutića nasljeđuje Damir Kopajtić iz ugašenih Sonora. Rujna 1969. u grupi dolazi do rasprave o glazbenom smjeru kojim se kanilo dalje kretati. Dotad im je okosnica bila top-lista Radio Luxembourga, koja je slovila kao spoj kvalitete s popularnošću, dok je Bahorić ustrajao u zahtjevu da se repertoar odvede u mekše vode (E. Humperdinck, T. Jones). Rezultat je odlazak Habčića. Vokalist benda krajem rujna postao je Roland Šuster.
Ni vlasnik njemačkog kluba u kojem su tada nastupali nije zadovoljan novošću, pa otkazuje suradnju. Grupa se vraća u Rijeku, te studenog 1969. održava u Neboderu oproštajni koncert. Svjedoci vele, toliko posjećen da je dobar dio publike morao ostati pred vratima dvorane.
Ipak, to nije i posljednje poglavlje priče o Sinovima mora. Društvo se iznova prihvatilo instrumenata ljeta 1971. U postavi koja je nastupila 6. srpnja u kavani Neboder bila su dva nekadašnja Sina mora, Toni Habčić (ritam gitara) i Ante Bahorić (klavijature), a s njima Carmen Simčić (vokal), Arno Udatny (solo gitara), Zoran Kompanjet (bas) i Vladimir Štimac (bubnjevi). Na tom su nastupu gostovali Grupa 777 i Nevia Rigutto. Tijekom sljedećih godina Udatnyja će naslijediti Vladimir Stanković Stone, Bahorića će za tipkama naslijediti Ivica Badurina Cico, Boris Mahnić i Mustafa Kičić Kiko. Bas će također svirati Remigio Gabre i Toni Habčić, bubnjeve Lauro Dessardo. Zadnje ukazanje grupe dogodilo se jeseni 1975., u glavnim ulogama sa Stankovićem (solo gitara), Badurinom (klavijature), Habčićem (vokal, bas) i Štimcem (bubnjevi).
Društvo je tijekom sedamdesetih najviše nastupalo u kavani Neboder (od srpnja do listopada 1971, također od lipnja do kolovoza 1972), a viđano je također u riječkom Domu željezničara, Circolu, hotelu Bonavia, hreljinskom Domu, Domu Škrljevo, selačkom hotelu Varaždin, opatijskom Kvarneru, crikveničkom Kačjaku, pulskom Uljaniku i drugdje.
Kakav je u to doba bio ugled grupe, signalizira podatak kako je ime Sinovi mora, nakon upokojenja skupine i s dopuštenjem njezinih dojučerašnjih članova, preuzelo 1976. nekoliko mlađih Riječana, te se pod tim se imenom zaputilo u njemačke klubove, gdje je bilo odlično primljeno.
Misle li na glazbu Sinovi mora i danas? Ne računajući Begnamina Stanića, kojega se ipak ponajprije asocijativno vezuje s Bohemima, glazbom se bavi samo Habčić. On je već 1976. započeo raditi kao glazbeni agent, organizirajući nastupe za turističke objekte i zabavna središta na području onodobne države. Do 1986. to je činio na radnom mjestu u opatijskoj tvrtki Mozaik. Taj ga posao drži i danas, kada Mozaika više nema.
Ostalima je kruh u životu manje-više donijelo ono što su studirali. Ljutić je profesor ekonomije na Sveučilištu u Montrealu, Kalčić je bio inženjer elektronike u Bostonu, Kopajtić je bio zaposlen kao kirurg u Stuttgartu, Dimitrijević je (u međuvremenu pokojni) radio kao direktor zabavnog centra Intercontinental u Poreču… Gotovo svi članovi grupe koja je ispisala neke od ključnih stranica priče o riječkim šezdesetim razmjerno su brzo nakon početka glazbenog rada zaključili indekse, one što su ih držali u rukama, prave, sveučilišne, pečatima koji su potvrđivali stjecanje fakultetske obrazovanosti.
Pa neka još netko pomisli kako je davnašnja inicijacija u Studentskom restoranu u Kidričevoj bila slučajna.