Muzej grada Rijeke osnovan je 1994., a od 1998. nadalje svake se četiri godine održava izložba pod nazivom Akvizicije, kojega bar donekle pojašnjava sitno ispisan podnaslov: zbirke, predmeti, umjetnička djela.
Akvizicije su građa, u ovom slučaju izbor iz najzanimljivije građe što je otkupom, donacijama, kao i na bilo koji drugi način pristigla u Muzej, koji je s jedne strane dužan pokazati građanima što je otkupljeno za novac koji Muzeju dodjeljuje Gradska uprava, a s druge strane iskazuje zahvalnost donatorima i svim suradnicima koji su svojim nastojanjem doprinijeli povećanju zbirki muzeja te restauriranju muzejskih predmeta i umjetničkih djela, s prvenstvenom nakanom da jednoga dana otvorimo stalni postav. Jednog će se dana upravo na osnovi prikupljene baštine moći govoriti o riječkoj gospodarskoj, kulturnoj i političkoj povijesti.
Od osnutka Muzeja grada Rijeke do danas protekle su četiri puta po četiri godine i priređene su četiri izložbe novih akvizicija.
Prikupljanje građe, u ovom slučaju najviše predmeta riječke materijalne baštine, povezano je s mnogim teškoćama, jer građu toga tipa ni inače nije lako pronaći, kao i zato jer su mnogi dragocjeni i važni predmeti i umjetnička djela stradali u ratnim razaranjima ili su odneseni poslije Drugog svjetskog rata. Osim toga, radilo se o predmetima koje je iz praktičnih ili financijskih razloga teško ili skupo prikupljati.
Dobar je dio riječke industrije desetljećima proizvodio upravo proizvode koji nestaju jer nisu trajni, kao što je "roba široke potrošnje" koja se proizvodila, prerađivala i rafinirala u Rijeci - šećer, duhan, papir, likeri, čokolada, riža, ljekarnički sirupi i masti, proizvodi od nafte…
Drugi su problem lučka postrojenja i teška industrija iza koje ostaju dizalice, brodovi, brodski strojevi, veliki kompresori, torpeda, ali i čitave tvorničke linije koje bi također zavrjeđivale biti sačuvane…
S jedne smo strane neprestano u potrazi za posljednjim ostacima onoga što je krhko, fluidno i prolazno, a s druge smo bespomoćni pred onim prevelikim, nezgrapnim, nepomičnim, previše zahtjevnim i kompliciranim…
U dosadašnjih petnaestak godina intenzivnog prikupljanja građe Muzej je jasno profilirao svoje ciljeve, koncepciju otkupa i prikupljanja građe. Najviše smo usmjereni na Rijeku novijega razdoblja, onu koja ima svoj karakter kojim se razlikuje od drugih jadranskih gradova, poput Pule, Zadra i Splita.
Posljednjih se godina sve više otkriva da rimska Tarsatica baš i nije bila tako mala i da je od carskoga doba pa do kasnih ranokršćanskih dana, opstajući sve do potkraj osmoga stoljeća, napredovala do podosta velikog i razvijenoga grada. Od njega nam izvire sve više tragova, poput mozaika, sarkofaga i skulptura, kao i brojnih drugih dokaza visoko urbanog života.
No, pored jačih antičkih i srednjovjekovnih središta na Jadranu, Rijeka poprima svoju pravu važnost tek u novije doba, kada posve nadjačava brojne "konkurente".
Otkad je 1719. proglašena slobodnom lukom, poprima stratešku važnost kao jedna od samo dvije glavne izvozne luke Habsburškog Carstva. Od druge polovice osamnaestoga stoljeća pa do druge polovice dvadesetoga stoljeća Rijeka se razvija i kao jedno od važnih industrijskih središta, koje se pročulo i po tehničkim izumima i po znanstvenim otkrićima. Dvadeseto nas stoljeće privlači i složenim političkim i ideološkim prilikama, burnim previranjima, obilježenim i velikim kulturološkim lomovima, kao i velikim razaranjima i velikom izgradnjom.
Naši su glavni interesi i nadalje prikupljati čim više predmeta upravo iz toga doba, koje se može odrediti kao dva stoljeća uspona i previranja, koje je ujedno i najuzbudljivije razdoblje riječke povijesti.
Uz tragove gospodarskog napretka vezane uz luku i riječku industriju zanimaju nas i tragovi i svjedočanstva društvenog i kulturnog života, predmeti vezani uz život građana, domaća kao i uvezena materijalna baština, koja svjedoči o vrlo samosvjesnoj i razvijenoj sredini.
Zbirke Muzeja grada Rijeke govore o velikoj raznovrsnosti građe koju prikupljamo, a koja je obično predmet interesa više muzeja različitog tipa. I umjetnička djela i predmeti primijenjene umjetnosti, i numizmatička građa i fotografije i dokumentarna i tiskana građa, kao i predmeti vezani uz industriju i tehniku, okupljeni u Tehničkoj zbirci.
Upravo smo u posljednje vrijeme, u periodu koji potpada pod ove zadnje Akvizicije, prikupili, istražili i restaurirali važnu građu vezanu uz torpedo, jedno od najvećih riječkih tehničkih i znanstvenih dostignuća.
Novina je u posljednjim Akvizicijama i prikaz Fondova sekundarne dokumentacije koji omogućuju sustavno vođenje dokumentacije o radu Muzeja, koji je tijekom svoga ne osobito dugačkog postojanja pokrenuo i dovršio brojne programe, izložbe i izdanja, među kojima su naročito zapaženi katalozi, monografije, te video i audioizdanja – koji su također doprinijeli da Muzej grada Rijeke za cjelovit izložbeni projekt Merika – iseljavanje iz Srednje Europe u Ameriku 1880.-1914. osvoji Godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za 2009. godinu.
Vjerujemo da primjeri donirane i otkupljene građe koju ovdje objavljujemo potkrepljuju naslov koji smo dali izložbi – Vrijeme je da osvježite sjećanje u Muzeju grada Rijeke.
Portret waltera craftona smitha
Joseph Horaczek 1879.
Ulje na platnu, 88 x 67 cm
| 
Walter Crafton Smith, ulje na platnu
|
Walter Crafton Smith, rodom iz Londona (umro u Rijeci 1860.) udružio se s Charlesom Meynierom i 1828. kupio manufakturu papira što ju je nekoliko godina ranije (1821.) osnovao Andrija Ljudevit Adamić. U Rijeci i Trstu u to je doba živjelo i radilo više Engleza koji su bitno modernizirali proizvodnju i pokrenuli neke od najuspješnijih tvornica u ovim krajevima.
Dva su mlada kompanjona odmah pristupila unapređivanju proizvodnje te su uskoro dobavili prvi parni stroj (1833.), zaposlili više od stotinjak radnika i time pokrenuli prvu modernu tvornicu u Rijeci. Tvornica je bila toliko uspješna, a njihov papir odmah vrlo zapažen, da su na Prvoj industrijskoj izložbi, u Beču 1835. osvojili najviše priznanje.
Smith je također bio i suvlasnik Fonderie metalli kojoj krajem 1850.-ih na čelo dolazi njegov zemljak Robert Whitehead, kasniji izumitelj i proizvođač torpeda. Kao zaslužni građanin i dobrotvor koji je brinuo i o siromašnim radnicima Smith je postao i riječkim patricijem.
Ovaj je portret naslikao Joseph Horaczek, od 1860. profesor crtanja na riječkoj Mornaričkoj akademiji. Horaczek je nacrtao i naslikao više portreta uglednih Riječana i više gradskih veduta. Budući da u Rijeku dolazi iste godine kada umire Smith, a njegov portret nosi mnogo kasniju dataciju (1879.), očito ga je naslikao prema nekom predlošku. Horaczek je umro u Rijeci 1891.
| 
Anton Simonić, ulje na platnu |
PORTRET ANTONA SIMONIĆA
Emanuele Gallico1885.
ulje na platnu, 60 x 50 cm
Sušački poduzetnik Anton Simonić (Rijeka 1835. – Sušak 1926.) iz ugledne je obitelji industrijalaca koji se uglavnom bave preradom kože. Od oca je naslijedio kožarsku radnju i, zajedno sa svojim partnerom, imao štavionicu – tvornicu kože Bakarčić & Simonić u Ružićevoj ulici.
Svojevrstan je kuriozitet da je upravo on – industrijalac i kapitalist – pokrenuo osnivanje Riječkog radničkog društva Società operaia fiumana, kojemu je bio i prvi predsjednik, a imalo je glavnu zadaću da vodi brigu o zdravstvenom i socijalnom osiguranju radnika. Ovaj strogi portret s tamnom pozadinom uokviren je masivnim ovalnim pozlaćenim okvirom s upisanim tekstom koji potvrđuje svečanu namjenu: La società operaia Fiumana – Al suo presidente 1885.
Portret je naslikao tršćanski slikar Emanuele Gallico, koji je studirao na akademiji u Veneciji, a predavao na školi crtanja u Trstu. Ovaj je slikar povremeno boravio u Rijeci i naslikao više portreta riječkih građana te nekoliko krajolika i oltarnih slika.
KAMENI GRB LAVALA NUGENTA
Nepoznati autor, sredina 19. st.
Mramorni reljef, 38 x 46 cm
Ljeti 2006. preneseno je s Trsatskoga kaštela u Muzej grada Rijeke više kamenih i brončanih ulomaka koji su godinama stajali u Kaštelu u prostorijama Turističke zajednice Grada Rijeke.
U isto je vrijeme preuzeta i građa istoga porijekla koja se čuvala u Odjelu za kulturu Grada Rijeke. Glavnina su ulomaka dijelovi trsatskog zmaja koji je, u paru s onim koji još uvijek stoji na Trsatu, čuvao ulaz u Mir junaka, mali hram-grobnicu obitelji Nugent, vlasnika Trsatskoga kaštela.
Ovaj vrlo minuciozno i precizno izrađen i dobro sačuvan reljef prikazuje dva grba dvije slavne obitelji, povezane bračnim vezama i srodstvom – irskih Nugenta i talijanskih Riario-Sforza. Čuvari štita su dva zmaja – zapravo baziliska, koji su ujedno i heraldički znak obitelji Nugent.
Slavni Laval Nugent, vlasnik Trsatskog kaštela, austrijski feldmaršal i ljubitelj umjetnosti, za svojega službovanja na jugu Italije oženio se Giovannom Riariom Sforza.
DJEČAČIĆ U MORNARSKOM ODIJELU
Giovanni Butcovich, 1920.
Ulje na platnu, 102,4 x 78 cm
Giovanni Butcovich (umro 1930.) pomalo je zaboravljen riječki slikar čija je osrednje uspjela, ali ipak poznata slika Riječka vila (Fata di Fiume), godinama bila simbol fijumanske autonomaške svijesti.
Vila je lebdjela nad Gradskim tornjem i vijorila fijumanskom trobojnicom.
Posljednjih su godina iskrsnule još neke Butcovicheve slike (Ples, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Riječka tržnica, u Archivio – Museo di Fiume u Rimu, te Piazza delle erbe – Koblerov trg – u privatnom vlasništvu u Rijeci).
Na osnovi ovih slika može se zaključiti da je imao umjetničkih pretenzija i da mu treba dodijeliti važnije mjesto u povijesti riječkoga slikarstva 1920.-ih godina.
Ovaj mali mornar s broda Dante, kako piše na njegovoj kapi, stoji na obali, poteže konopac i gleda u oči promatraču. I po živosti ove vrlo uspjele slike i po drugim Butcovichevim radovima može se zaključiti da je sklon dinamizmu i pokretu.
VILA NA SABLJIĆEVOM
| 
Vila na Sabljićevom, ulje na platnu |
Hans Printz, oko 1900.
Ulje na platnu, 100 x 140 cm
U vrijeme kada su na ovim predjelima bile izgrađene samo rijetke vile, više je uglednih slikara naslikalo poznatu sušačku plažu Sabljićevo i obližnje motive na Pećinama. Najpoznatija je od njih opatijsko-riječka slikarica Lea von Littrov, kćerka riječkog lučkog kapetana, pisca i pjesnika Heinricha von Littrova.
Zanimljivo je da su ovu plažu slikali i ugledni stranci. Bečki slikar Hans Printz (1865.-1925.) bio je najviše poznat kao spretan i vješt ilustrator, te je naslikao i brojne vedute Beča, kao i mnoge žanr-scene te ilustracije austrougarskih vojnika u slikovitim odorama.
I Printzova slika Sabljićeva, u usporedbi s istim motivom na Leinoj slici, doima se kao uspjela impresionistički intonirana ilustracija.
DRAGO GERVAIS
Autor Vinko Matković, gipsana bista, oko 1960. Drago Gervais (1904.-1957.) jedna je od mitskih ličnosti riječke i primorske kulture 20. stoljeća.
Unatoč činjenici da je napisao samo nekoliko desetaka čakavskih pjesama, svega nekoliko komedija (od kojih su najuspješnije Karolina Riječka i Duhi) te nevelik broj priča i eseja, dodjeljuje se i književna nagrada koja nosi njegovo ime i objavljene su o njemu već tri monografije. Drago Gervais je slavu stekao zahvaljujući objavljivanju nekoliko nenadmašnih čakavskih pjesama, kojima je početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća prokrčio put čakavskoj književnosti. Pa ipak, unatoč Gervaisovoj slavi, bista što ju je izradio i u gipsu odlio poznati sušački i riječki kipar Vinko Matković (1911.-1973.) nikad nije izvedena u bronci i postavljena u javni prostor. Iako je više umjetnika portretiralo Gervaisa, te su sačuvani i razni croquisi, karikature i crteži, ova mu je bista jedan od najboljih portreta.
KLASICISTIČKI TABERNAKL
| 
Ormar koji je pripadao Josipu Gorupu,
vlasniku Grand hotela Europa. |
Furnirano drvo, oko 1890.
Ovaj tabernakl ormar svojedobno je pripadao znamenitom riječkom trgovcu Josipu Gorupu (1834.-1912.), vlasniku Grand hotela Europa, ljubitelju umjetnosti i pokrovitelju umjetnika i pjesnika. Izrađen je u Austriji oko 1790., a sudeći po vrsnoći vjerojatno je rad bečkih majstora. Jedan je od manje tipičnih; s kraja je osamnaestog stoljeća i umjesto ranije uobičajenih valovitih baroknih oblika, ima smirene klasicističke linije. Izrađen je u doba novoga ukusa, koji je smijenio barok i uskoro potisnuo u prošlost i ovaj tip ormara. Bidermajer je uveo novu modu i novi, suzdržaniji namještaj namijenjen manje imućnom građanstvu. Gorupova je obitelj skupljala antikne predmete i upravo komadi pokućstva iz ove obitelji među najvrednijim su primjercima namještaja u Muzeju grada Rijeke.
FRANCESCO COMISSO SA SINOVIMA
Ferotipija, oko 1893.
Ferotipija je vrst stare fotografije na metalnoj pločici premazanoj crnom bojom, koja nastaje obradom negativa. Zato je i bila jednokratna i nije se moglo izraditi više primjeraka. Ferotipije su obično izrađivali putujući fotografi koji su obilazili sajmove i nudili ih raspoloženim posjetiteljima kao svojevrsnu zabavu i suvenir. Ferotipija je na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća ima ulogu „Polaroid“ fotografije. Razvijala se odmah, naručitelj je morao samo malo pričekati. Ova ferotipija prikazuje Francesca Comissa sa sinovima i psom – koji očito također ima važnost člana obitelji. Članovi ove bakarsko-riječke trgovačke obitelji kasnije su odselili u Zagreb i tamo nastavili poslove.
POGLED NA TRSAT
Josip Moretti Zajc, 1913.
Ulje na platnu, 106 x 138 cm
Pomalo neobičan, ali upečatljiv ranojutarnji pogled s brodice na Fiumari prema Sušaku i Trsatu bio je očito zanimljiv i Morettijevim suvremenicima jer je naslikao barem dvije varijante toga motiva. Uz onu, nešto veću, sačuvanu u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, nedavno je Muzeju grada Rijeke ponuđena na otkup ova suptilna slika, jedno od najboljih ostvarenja ovoga slikara.
Josip ili Giuseppe (znan i kao Bepo) Moretti Zajc (1882.-1933.) rođen je u Bakru, živio, kretao se i djelovao i u Rijeci, na Sušaku i na Trsatu, ovom slikom spaja Rijeku i Sušak. Zanimljivo je da veći dio slike zauzima zatamnjena sušačka strana, no manja riječka strana slike jarko je osvijetljena i naslikana živom impresionističkom paletom.
Pogled na Trsat, ulje na platnu