Ovog ponedjeljka, HTV je u udarnom terminu prikazao emisiju Nulta točka posvećenu splitskim lokalnim izborima. Samom emisijom – poprilično mučnom i posramljujućom – ne bih se bavio, kao ni izborima i kandidatima o kojima smo na ovim stranicama ispisali kartice i kartice, a ispisat ćemo ih bez ikakve sumnje još.
Pojavio se, međutim, u toj emisiji jedan motiv koji me kao novinara zaokupio i o kojem u proteklih dan i pol intenzivno razmišljam. Za njega je „zaslužan“ filozof i politički analitičar Žarko Puhovski koji je u jednom trenutku emisije rekao kako je značenje Splita u Hrvatskoj odavno precijenjeno, te da Split odavno više nije drugi grad u državi, jer ga je ekonomski, gospodarski i kulturno odavno pretekla - Rijeka. Naravno – ako bi se u obzir uzimala samo demografija, onda je Puhovski u krivu.
Po broju stanovnika, Split je i dan-danas drugi grad u zemlji, debelo iza Zagreba, a tek nešto ispred Rijeke, koja – baš kao i Split – gubi stanovništvo. Međutim, reputacija Splita kao neosporno drugoga grada u Hrvatskoj ne temelji se i nije se nikad temeljila na tih nekoliko tisuća stanovnika viška. Ugled Splita kao grada nije se – također – temeljio ni na ekonomskoj snazi i budžetu, jer je Rijeka i u Jugoslaviji imala veći proračun od Splita, a Split je jedini put proračunom preskočio Rijeku u berićetna vremena sredinom dvijetisućitih, kad je na valu stanogradnje i turističkom bumu splitski budžet prvi put probio milijardu.
Reputacija Splita kao lidera na Jadranu i u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije temeljila se na nečemu što nije ni brojnost duša ni debljina takujina: temeljila se na kulturi, sportu, na medijskoj snazi, na intelektualnoj koncentraciji i na tada još snažnom lokalnom identitetu. U ta vremena – a govorimo o razdoblju do osamdesetih – Split je bio mnogošto što Rijeka nije. Bio je jak medijski centar, s novinama koje su tada tiražom pobjeđivale zagrebačke listove.
Bio je jak sportski centar, s košarkaškim i vaterpolskim prvakom Europe te nogometnim klubom koji je ulijevao respekt i bio vođen poput ozbiljne kapitalističke korporacije. U to doba, Split je imao snažnu muzičku produkciju, bogato i moćno kazalište koje je uvozilo talente odasvud. Imao je i pozitivni imidž u imaginariju nacije, imidž koji se temeljio na smjesi više faktora, od herojske partizanske prošlosti do talenta nekoliko popularnih umjetnika poput Smoje, Runjića, Tome Bebića i Tijardovića, umjetnika koji su (tada mnogo većoj) zemlji prodali mit o anarhoidnim, romantičnim, tvrdoglavim splitskim pučanima.
| 
Kont je bio i ostao omiljeno okupljalište riječke mladosti. |
U ta vremena Rijeka se doista prema Splitu doimala kao stidljiva prva pratilja. Iako i tada radina i bogat(ij)a, Rijeka nije imala one „X“ faktore koje Split jest. Nije imala popularnih umjetnika. Nije imala jaku instituciju koja bi oblikovala kulturni ugled grada. Imala je tek neambiciozni lokalni dnevnik te nekoliko prosječnih sportskih klubova koji su u nogometu, vaterpolu i rukometu tavorili na sredini tablice.
Što je možda i važnije, Rijeka se u to doba hrvala sa stanovitom krizom identiteta, ratovala sa sjenama vlastite fijumanske (talijanske) prošlosti, s masom doseljenika koji su formirali melting pot bez specifično lokalne arome i boje. Tako je to bilo tada. Danas – međutim – stvari su prilično drukčije. U posljednjih četvrt stoljeća, naime, Split je u priličnoj mjeri prokartao sve ono što je naslijedio. U sportskom smislu on je danas jadna županijska ispostava koja živi od sjena stare slave i prvenstva osvaja samo u ragbiju.
PUNKOM KONTRA KERUMA
U muzici i književnosti i dalje je vidljiv, i dalje pun talenata, ali nema jaku i vidljivu kulturnu ustanovu koja bi ikom išta značila s onu stranu Malačke. Pozitivnu reputaciju koju je desetljećima imao Split je u ova dva i po desetljeća temeljito spiskao, prvo Lorom i izbacivanjem iz stanova, potom „vrijednim marom“ kojekakvih luka podruga, pa mitinzima, kamenovanjem prideova, a na koncu, finalno i totalno odabirom Željka Keruma za gradonačelnika. Možda Splićanima koji manje putuju to danas nije posve jasno, no Split je u Hrvatskoj danas predmet prezrive poruge. Neki običan, pristojan svijet iz Bjelovara, Čakovca, Pule ili Supetra danas će na spomen Splita ili zakolutati očima, ili – još gore – sarkastično se nasmijati. Split danas nije autoritet ni svom najbližem susjedstvu – Kaštelima i Braču. S Rijekom su stvari išle posve drukčije.
........