Razgovarati ili pisati o dimnjacima nije baš neka česta tema. Asocijacije koje ta tema izaziva dvojake su. Kućni, „domaći“ dimnjaci potiču pozitivna, ugodna razmišljanja ‒ bez dimnjaka nema grijanja u kući, a toplina (ako nije suviše velika) ne može biti nešto loše. 
Druga vrsta dimnjaka, a to su tvornički dimnjaci, u današnje vrijeme izaziva uglavnom neugodno povezivanje s pojmovima dima ‒ zagađivanjem atmosfere, s neugodnim mirisima, ili sa štetnim, ( ili čak otrovnim) sastojcima koji kroz taj dimnjak iz tvorničkih pogona odlaze u okoliš. Prema tvorničkim dimnjacima često smo vrlo kritični, ne bez razloga, ali nismo tako kritični na naše osobne postupke kada sami dimimo kroz naš kućni dimnjak (i on zagađuje atmosferu) ili kada negdje sapaljujemo otpad (teško da u njemu nema i neke plastike), a da ne spominjemo ispušne plinove naših ljubimaca na 4 kotača.
Svijest o štetnosti zagađivanja atmosfere danas je posebno izražena ‒ pojam klimatskih promjena, kojima su se nekada bavili samo znanstvenici, „neki“ klimatolozi, geolozi ili slično tome, postala je uobičajena kućna tema, da ne spominjemo ekološki osviještene ljude ili političke angažmane onih koji smatraju da ljudske aktivnosti (i tvornički dimovi) sudjeluju u ubrzavanju klimatskih promjena, mada ima i onih koji minoriziraju te opasnosti.
Bez želje da ulazimo u diskusije oko tih tema, oni koji se bave industrijskom baštinom i žele zbrinuti njene tragove smatraju da su tvornički dimnjaci najočitiji simboli industrije i industrijske proizvodnje, te da njihovo čuvanje (koje nije bez problema) ulazi u proritete onoga što treba sačuvati. To su pravi povijesni tragovi danas nestalih industrija. Kako se po svijetu čuva baština tvorničkih dimnjaka u moderno doba, u vrijeme dostupnog (i relativno jeftinog) putovanja svijetom, lako je vidjeti što se radi u zemljama osviještenenim u očuvanju svoje industrijske baštine, pa naravno i tvorničkih dimnjaka.
Danas govoriti o tvorničkim dimnjacima u Rijeci povijesna je tema. Još samo nekoliko takvih „spomenika“ naše industrije stoje ponosno i uspravno, gotovo sve ostalo smo, „žustro i puni entuzijazma i vjere u novovjeki progres“, srušili. Trebamo priznati da nismo čuli neke relevantne argumente za njihovo rušenje, ali činjenica je da tih riječkih povijesnih tvorničkih dimnjaka gotovo da više i nema. Od nekoliko desetaka dimnjaka koji su tijekom riječke industrijalizacije sagrađeni, ostala su samo dva značajna, u perimetrima Tvornice papira i Rafinerije nafte na Mlaki.
Dimnjaci riječkih manufakture i industrija
Riječka industrijalizacija počela je relativno rano, u svakom slučaju najranije u našem okruženju. Srednjovjekovno doba dovelo je Rijeku do malo više od 3.000 stanovnika, njezino moderno doba počinje na prijelazu u 18. stoljeće proglašenjem grada 1719. godine slobodnom lukom. Početkom 19. stoljeća Rijeka je grad s desetak tisuća stanovnika, 1850. ih je bilo 12.710, a 1857. godine 15.328.
Kakav je bio razvoj riječkoga gospodarstva i koliko je u industriji bila zastupljena moderna tehnologija, najbolje se može vidjeti po upotrebi parnih strojeva u najnaprednijim tvrtkama širom Hrvatske. Tvornica papira u Rijeci prva je moderna industrija nastala na tlu Grada sv.Vida, u nju je 1835. instaliran prvi parni stroj (od 18 konjskih sila) na području Hrvatske, ujedno i na širem području jugoistočne Europe. U Rijeci je od 1835. do 1862. instalirano 8 parnih strojeva, a u cijeloj Hrvatskoj u istom razdoblju radi 21 parni stroj. Ako je parni stroj kriterij za datiranje ulaska prve industrijske revolucije u neki grad ili kraj, Rijeka je uvođenjem parnih strojeva u svoje tvornice prvi industrijski grad u Hrvatskoj. Nakon Tvornice papira 1835. godine, u samo nekoliko godina u riječkoj je industriji instalirano još 7 parnih strojeva: 1849. u Tvornici duhana (ranije rafinerija šećera), 1851. u Tvornici jedara, 1851. u Plinari na Školjiću, 1852. u Tvornici kemijskih proizvoda u Brgudima, 1853. u Paromlinu na Školjiću, 1854. u Tvornici strojeva (Ljevaonica metala, kasniji Riječki tehnički zavod i Tvornica torpeda), te u Paromlinu na Ponsalu 1862. godine.
Rijeka je prije svoje industrijalizacije, imala relativno razvijeno gospodarstvo, dominiralo je obrtništvo, ribarstvo, trgovina, ...dok je poljoprivreda oduvijek bila sporedna djelatnost. I prije nego što su se u Rijeci pojavili prvi industrijski pogoni, tu su djelovale brojne manufakture, a vrh tog predindustrijskog vremena je velika riječka manufaktura Rafinerije šećera. O manufakturi šećera govorit ćemo posebno, njezina veličina, značenje za Rijeku i cijelo Carstvo te dugovječnosti od gotovo 80 godina, čine ju posebnom. Ovdje ćemo nabrojati samo neke prethodice riječkih industrija, kao što je proizvodnja konopa obitelji Crespi iz 1764. godine, proizvođače svijeća, destilerije alkohola i proizvođače pića (rosolia), kožare, tkaonice platna, tkaonice svile, proizvođače sapuna, prerađivače duhana, brodograditelje, proizvođače vesala, kovače i ljevače sidara, i neke druge manje značajne pogone, .
Louis Meynier, naš prvi riječki sustavni gospodarski analitičar, piše 1843. g. kako je kapital koji Riječani posjeduje skroman, uglavnom je usmjeren na trgovinu, a pet je osnovnih riječkih industrija (pojam „industrija“ koristio je za proizvodnju nečeg novog, to nisu zanatlije kao krojači, brijači, dimnjačari i sl., a ni trgovci, bankari, ..) , to su gradnja brodova, izrada sidara, proizvodnja konopa, prerada kože i male (fabbrice) tvornice/radionice duhana. L. Meynier stalno naglašava da se opsežniji razvoj industrije u Rijeci može očekivati tek kada u riječku industriju svoj kapital počnu ulagati kapitalisti izvan Rijeke, koji raspolažu većim iznosima od građana Rijeke. On stalno uspoređuje Trst i Rijeku, Trst je razvijeni jer su ulaganja u taj grad došla izvana, a za Rijeku iznosi dva primjera - ulaganje u Tvornicu papira (kojem je on i njegova porodica bila sudionikom) te ulaganje u mlin u Žaklju, gdje su se pojavili tršaćanski i drugi veliki ulagači.
Rafinerija šećera
To je naša prva velika manufaktura, a prema razlikovnoj definiciji između industrije i manufakture ne bi spadala u ovaj prikaz, ali zbog više razloga tu je uvrštena. Prema veličini grada (Rijeka tada ima oko ili manje od 5000 stanovnika) to je za Rijeku ogroman pogon. Rafinerija u Rijeku dolazi 1750. godine prvenstveno poradi političko-ekonomskih razloga. To je tada najveći gospodarski subjekt u Austrijskom carstvu, jedan od dioničara je i carica Marija Terezija. U Privilegirano društvo za rafiniranje šećera u Rijeci, (dio uprave bio je i u Trstu), uloženo je više od milijun forinti (točnije 1,088.000 forinti) to je bio enorman iznos i u austrijskim relacijama ( za usporedbu, Fonderia metalli u Rijeci, osnovana 1850.-ih, to je kasnije tvornica torpeda, pokrenuta je s 40.000 forinti), u zgrade je uloženo 170.000 forinti, u instalacije/strojeve 88.000 forinti, a obrtni kapital iznosio je 815.000 forinti. Kako su ulagači u tu manufakturu bili Holanđani iz Antwerpena, tada dio Austrijskog Carstva, prema veličini ulaganja vidi se da je to bio pravi evropski/svjetski projekt, sa širokim holandskim zamahom. Već i po broju zaposlenih uočava se veličina projekta, 1768. bilo je zaposleno više od 700 ljudi, nakon deset godina tu radi više od 1000 ljudi. Kasnije je u zavisnosti od obujma proizvodnje i plasmana šećera taj broj pao na oko polovicu. U tvornici su radili dijelom stranci, oko 50 stručnjaka za rafiniranje šećera je bilo je iz Holandije i Hamburga (tada jednog od europskih centara za proizvodnju šećera), oko 300 ih je bilo iz Istre, Koruške, Kranjske i Trsta, a oko 350 domaćih iz Rijeke i okolice. Rafinerija je dominirala gospodarskim i društvenim životom grada Rijeke.
...