Kad imate 28 godina, već bi trebali znati kojim putem u životu želite ići. Što želite biti, završiti konačno fakultet ili odustati, čime se baviti, kako i gdje živjeti. S 28 godina nekada su mnogi već imali desetak godina radnog staža, mnogi u toj dobi već su promijenili dva ili tri zanimanja lutajući i tražeći što je najbolje za njih, mnogi su već pronašli životnog druga i postali roditelji, neki su se u tim godinama već udomaćili na nekom novom kontinentu koji ih je privlačio boljim uvjetima života, neki su se do 28.-e već i vratili s pričom kako nigdje nije bolje ni ljepše nego baš ovdje. A ovdje država koja slavi isto tako svoj 28. rođendan još uvijek ne zna kojim putem krenuti, čime se baviti, kako i od čega živjeti. I dalje živi od danas do sutra, bez ikakvog plana, od dana do dana, pa što nam život donese.
S 28 godina više ti se ne opraštaju greške, nije to više ona razigrana mladost puna ludosti, s 28 godina sanjarenja postaju ili ozbiljni životni planovi ili ostaju zauvijek samo snovi. S 28 godina slavni je Nikola Tesla odlučio krenuti put Amerike i zaposliti se kod Edisona, taj isti Edison je s 28 godina osnovao svoj glasoviti laboratorij, s 28 je Salvador Dali slikao satove koji se tope, jedan od najprepoznatljivijih motiva u svjetskoj umjetnosti. Slavni Leonardo s 28 stvara Poklonstvo kraljeva, prvu svoju značajniju sliku. U tim godinama Freud već eksperimentira s kokainom, naš konstruktor Faust Vrančić već je tajnik na dvoru, Napoleon s 28 godina ukida Mletačku Republiku, jednu od najvećih pomorskih sila u povijesti, koja se dičila neovisnošću duže od tisuću godina.
S 28 godina mnogima je već skoro sve jasno u njihovim glavama. Znaju cilj i smjer, a i svjesni su već svojih sposobnosti i mogućnosti. Isto bi trebalo vrijediti i za kolektive, društva i države. Nakon 28 godina nitko više ne može govoriti o mladoj hrvatskoj demokraciji, skupilo se već dosta sati, dana i godina sjedenja i nesjedenja u hrvatskim parlamentarnim klupama, donošenja i neizglasavanja odluka, sukoba i neslaganja i nepostojanja konsenzusa, čak ni oko glavnih egzistencijalnih ciljeva države u kojoj živimo i čije bi prednosti najzad trebali početi koristiti, a mane otklanjati. S 28 godina, međutim, mi još uvijek ne znamo u kojem smjeru krenuti. Izdvajati više za znanost ili za obranu? Još nismo sigurni što nam je u ovom trenutku potrebnije i što će nam donijeti više u budućnosti? Još dvojimo razvijati visoke tehnologije ili se pretvoriti u militariziranu državicu na granici Europske unije? Živjeti od znanja ili pak od vojnih vještina? A možda i od jednog i od drugog? Kroz sva ta stoljeća iza nas bili smo ratnici na nemirnom prostoru na kojem su se, međutim, rađali i živjeli i veliki umovi, od Boškovića i Vrančića, do Tesle, Penkale i Lupisa. Iza čijih je ostvarenja, međutim, uvijek morao stati netko jači, veći i bogatiji da bi ih uspjeli realizirati. Danas, toliko stoljeća kasnije, naši su znanstvenici opet u istoj situaciji jer za njihov rad izdvajamo manje od jedan posto BDP-a, gotovo najmanje u Europskoj uniji zajedno s Ciprom, Rumunjskom i Latvijom, i ne činimo ništa da netko od mladih hrvatskih znanstvenika ostane u Hrvatskoj ili da se vrati u Hrvatsku nakon inozemne prakse. Opravdavamo se kako za to nemamo novaca, a istovremeno za vojnu obranu izdvajamo veći postotak BDP-a od bogatih europskih sila Njemačke, Italije i Španjolske. I nikako da postignemo konsenzus, bez obzira što se ni oko čega ne možemo složiti, bez obzira bila to ideloška ili gospodarska pitanja, kako je za malene poput nas jedini način opstanka da budemo bolji od prosjeka, pa i više ako je moguće, da budemo izvrsni. Samo oni koji su ulagali u izvrsnost zadržali su i u kriznim godinama rast BDP-a, znaju to dobro i u Švedskoj i u Finskoj i u Njemačkoj. Samo oni koji su ulagali u razvoj visokih tehnologija ostvaruju velike prihode od izvoza. Znaju to dobro u Izraelu gdje od izvoza visokotehnoloških roba ostvaruju više od 90 milijardi dolara. Znaju to i naši susjedi Slovenci koji u istraživanje i razvoj izdvajaju skoro dva i pol posto društvenog proizvoda.
Mi, nažalost, još uvijek nismo sigurni može li nam to donijeti napredak. Još uvijek nismo sigurni je li na ovim prostorima, kako kaže pjesnik, sve gotovo kad su u pitanju sukobi ili se trebamo ipak dobro naoružati. Još uvijek nismo sigurni kako je u današnjem svijetu ulaganje u znanost investicija koja će donijeti napredak i bolji životni standard, kako bi tako dobili obrazovane mlade ljude koji će se znanošću htjeti baviti ovdje ako to bude sredina koja cijeni njihov doprinos društvu, ljude koji će biti usmjereni prema budućnosti, prema visokotehnološkim dostignućima, prema novim projektima, suradnji sa znanstvenicima iz cijelog svijeta, i koji neće mariti na mitove iz prošlosti, za crtanje novih granica na Balkanu, za oružje, tenkove i zrakoplove.
S 28 godina, međutim, već bismo morali znati što hoćemo i što možemo. Dvadeset i osam godina nakon Drugog svjetskog rata i Njemačka i Italija već su proživjeli gospodarska čuda, skandinavske zemlje već su tada, 28 godina nakon rata, postale države blagostanja. I nastavljaju tim putem pa danas Finska, Švedska i Danska izdvajaju više od 3 posto BDP-a za znanost, Njemačka i Austrija skoro tri posto. I sigurno dobro znaju zašto to rade. Mi se s navršenih 28 godina i dva i pol desetljeća nakon rata, nažalost, još uvijek vrtimo u krug. Još uvijek, iako s 28 godina, kažu astrolozi, postajemo punoljetni i u očima zvijezda nakon što Saturn, simbol procesa sazrijevanja, napravi puni krug i vrati se na isto mjesto gdje je bio u trenutku našeg rođenja.
...