SUŠAČKA REVIJA broj 101/102

 


književnost

O DVA LICA RIJEKE U ROMANIMA BORBENA VLADOVIĆA

Ivan Rogić Nehajev

U mnogim dobrim proznim komadima, a i u nemalom broju pjesničkih ulomaka, mogu se naći posebne dionice u kojima autori nastoje doprijeti do teško odredive, ali ipak odredive, osobnosti – grada. Ne, dakle, pojedinačna ljudskog lika, ili, pače, skupine, nego baš grada. Danas je već općim mjestom podsjećati na pokušaje „portretiranja” velikih metropola, kakve su, primjerice, Pariz, London, Berlin, Beč, New York, Venecija, Istanbul, Moskva… Naslov: metropola, ovdje ne bi trebao biti tek slučajnom odrednicom. On, poznato je, upućuje na posebnu baštinu grada okupljenu u zalihi „materinskog” grada. Pa se težnja k „portretiranju” takvih gradova prirodno spaja s potrebom za istraživanjem „materinskih” obilježja, a i ovlasti, takvih gradova. Suvremena urbana sociologistica svjetskog glasa, S. Sassen, primjerice, takvim gradovima danas dopisuje i posebnu moć u oblikovanju „globalnih” veza i utjecaja. Pa ih se može držati i paradoksalnim porodiljama nove/stare globalne zbiljnosti, ma što, za pravo, sama riječ: globalno, značila.

Spomenuta potraga za osobnošću grada bolje, dakako, uspijeva u književnosti nego li u onim vrstama teksta što ih (rado) otpisujemo u znanstvene prinose. Zašto je tomu tako predmetom je posebne i zamršene rasprave. Rado i unaprijed pristajem na ocjenu kako sam za takve rasprave – nekompetentan. Pa ipak, teško se otresti od različitih odjeka što ih, svojom „zvonjavom” u našem doživljajnom polju, množe nekolike uspjele metafore, književne po podrijetlu, a uporabljene, ponajprije, u znanstvenom tekstu. Jedna od takvih (metafora) meni posebno draga, potječe iz analitičke baštine L. Mumforda, poznatog istraživača povijesti gradova (a i civilizacijskih sklopova). On je znao rabiti kao valjanu metaforu specifičnosti gradske zbilje – posudu koja se prelijeva/izlijeva (u „izvanjski“ okoliš). Dvije su odrednice ovdje posebno nametljive. Prvo, grad je „otvorenim“ sklopom koji se trajno nastavlja, izlijevajući se, u – prostor/vrijeme. Drugo, grad stvara neki višak (poticaja, energija, činidaba, izuma, forma) koji se javlja i traje strukturno neovisno o onomu što neposredno treba ljudima za život. To ne znači kako je svakodnevni život zanemaren, naprotiv. Ali je stvarni „generator” gradske zbilje drugdje: u zagonetnoj težnji i sposobnosti množenja viškova poticaja, energija, izuma, forma… Nastojeći se probiti do jasnije razlike između grada i ne/grada neki su istraživači (L. Wirth, primjerice, iz „klasične“ čikaške škole urbane sociologije) upućivali na posebni urbani način života (prožet tim viškovima). Od takva razlikovanja do mogućnosti „portretiranja“ gradova kao navlastitih, a ipak, pozadinskih, likova ljudske priče nije daleko. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da znanstvena analiza suvremenih gradova ne može bez posudaba iz književne baštine modernosti, a ona je, topologijski promatrano, pretežno urbana.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana