Rus, Boro, Kompa, Rudi, Miro, Maki, Doki…
Ma bilo nas je i još, ali previše bi redova oduzelo nabrajanje broja djece u toj ulici ranih devedesetih godina. A povijest tzv. „novih” naselja koja su naglo zauzela riječka brda u ni tridesetak godina eksplozije socijalističke stanogradnje, upravo je i satkana u tim djetinjstvima, lokalnim mikrohistorijama, anegdotama s asfalta… 
Jedna takva moja, iako toga tada nismo bili svjesni, zadirala je u same dubine, povijesti škurinjskog naselja. U Osnovnu školu Ivana Zajca, ranije poznatu kao Ivo Lola Ribar, dok njegova bista nije završila bačena u zemlji školskog cvijećnjaka, išli smo često nešto kraćim putem kroz splet izgradnji koje smo nazivali „barakama”. Bile su to doista drvene barake originalno izgrađene za život radnika angažiranih na izgradnji naselja, a kasnije dom izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Neposredno ispod baraka bila je našim dječjim očima doista neobična betonska konstrukcija sačinjena od dva velika kupolasta luka. Ispod njih se nije odvijalo ništa, bio je to napušten građevinski industrijski pogon čiju ulogu i smisao nismo previše razumijevali. Ali dobro smo shvaćali neke druge uloge, puno važnije za našu dječju energiju. Tako smo pri povratku iz škole rado zastali ispred baraka iznad hala i prema njenim velikim staklenim plohama bacali kamenje. Svaki pogodak većim kamenom značio je zvuk raspadanja krhotina, što nas je tako mladenački blesave ispunjavalo neodređenim veseljem… A onda se dogodio četvrtak kad sam uzeo poveći kamen s poda, u nespretnom luku zabacio ga prema staklima te pogodio Borisa, tada najboljeg prijatelja i prvog susjeda iz stana neposredno iznad mog. Ravno u glavu! Arkada je prsnula, krv se prolila, a etiketa da se bolje držim knjige i pisanja nego uličnih haharluka ostala je trajna. To mi je naposljetku pomoglo da bolje razumijem što je bila nesretna hala na kojoj smo se iživljavali.
Bila je to, doslovno, rađaona našeg naselja zvanog Škurinje, a zvala se je Adriamont.
Relativno mladi riječki beton sve je češća tema interesa istraživača. U jesen 2017. godine u Društvu arhitekata Rijeka postavljena je tako izložba o izgradnji riječkih nebodera, prva takve vrste, čime je samo odškrinut prozor u relativno slabo poznat svijet njihovih arhitekata, metoda nastanka, sociologije i urbanizma koji su stajali u pozadini. Šezdesetih i sedamdesetih godina novim Riječanima bilo je važno dobiti stan, a arhitektonskim, sociološkim i urbanističkim postavkama izgradnje opterećivalo se na razini koju možemo okarakterizirati načelnom. Samo takav stav može objasniti dizanje nebodera na Rastočinama, tzv. „eševa” doslovno iz dvorišta privatnih kuća.
Još spektakularniji rezultat ostvarila je knjiga Riječka radnička naselja nastala u produkciji tri iskusna istraživača (Daina Glavočić, Jasna Rotim Malvić, Srđan Škunca) u izdanju agilne udruge Pro Torpedo. U knjizi su vrlo kvalitetno obrađene sve one riječke cjeline naselja koje uz sebe mogu vezati etiketu “radnički”, iako je riječ o vrlo relativnom pojmu koji se stapa s nizom tradicionalnih građanskih zanimanja čiji su djelatnici živjeli u istim stanovima i naseljima. Škurinje je jedno od naselja čija je povijesna obrada i urbanistička valorizacija počela spomenutom knjigom.
Naselje Škurinje nam djeluje maksimalno nepovijesno te se radije pitamo ima li se tu uopće što istraživati ili reći. Doista, izuzev nekoliko kuća, na lokalitetu Škurinjska draga, odnosno Valscurigna (u opticaju od XV. stoljeća, protegnuto gotovo od Potoka do današnjih Tibljaša), ne čini se da istraživačke prilike tu izviru na sve strane, potencijalu priči koje tek treba detaljno i precizno istražiti (radna terapija psihijatrijskog odjela gradske bolnice, crkva Sv. Marije, granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije...),. Nije to bilo posebno naseljeno, ali je plodonosno područje uz čiji su potok rasli vinogradi, šume, vrtovi... Čak je i ranih sedamdesetih godina XX. stoljeća mjesto današnjih Škurinja izolirana točka udaljena od centra, o čemu svjedoči problem izgradnje ceste između Marinića i Škurinja 1974. i 1976. godine, a koja je nekoliko puta bila obustavljana jer nije predviđena dovoljna širina ceste za autobus.
Upravo to je razdoblje u kojem dolazi do dramatične promjene i nastat će nove Škurinje kao rezultat eksplozivnog rasta gusto koncentriranog riječkog industrijskog emporija te, još specifičnije, kao naselje suštinski vezano uz najvažniju riječku djelatnost i identitetsku odrednicu tih godina - luku. Naime, polovicom 1970. godine Skupština općine Rijeka, dodijelila je Luci Rijeka strmo, ali prema južnoj strani okrenuto zemljište bivših vinograda u Škurinjskoj Dragi za izgradnju radničkog naselja. Bio je to rezultat velikog pritiska iz smjera Luke čiji veći broj zaposlenika nije imao riješeno stambeno pitanje, štoviše solidan broj je živio u barakama kojih se ranih sedamdesetih moglo pronaći diljem Rijeke. Neposredno prije dodjele lokacije vodeće partijske i upravljačke strukture Luke izvijestile su da im ukupno treba 1378 stanova, od čega čak 800 planiraju izgraditi na području Škurinja.
...