SUŠAČKA REVIJA broj 103/104

 


nagrada za hrabrost

PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA

Marinko Krmpotić

26. travnja 2017. godine Yad Vashem, izraelski memorijalni muzej židovskih stradanja u Drugom svjetskom ratu, proglasio je Antuna i Katarinu Šragalj Pravednicimna među narodima, dodijelivši im time status koji država Izrael daje onima koji su tijekom Drugog svjetskog rata, usprkos velikim opasnostima, pomagali Židovima. Gotovo godinu i pol dana kasnije, u rujnu 2018. godine, nasljednicima obitelji Antuna i Katarine Šragalj, na svečanosti održanoj u Zagrebu, Zina Kalay Kleitman, veleposlanica države Izrael u Hrvatskoj, uručila je ovo visoko državno odličje. Time je, na jedan način, zaokružena dramatična i neobično zanimljiva priča dostojna pravog filmskog hita, priča u kojoj glavne uloge imaju devetogodišnja židovska djevojčica Lea Gostl i obitelj Šragalj, a mjesto radnje je goranski gradić Vrbovsko...

Obitelj Gostl, roditelji i dvije djevojčice, Nada i Lea, živjeli su najveći dio tridesetih godina prošlog stoljeća u Vrbovskom, gdje su došli nakon što je otac obitelji, dr. Josip Gostl, ugledni veterinar-bakteriolog, protjeran zbog političkih aktivnosti iz Zagreba i upućen za kotarskog veterinara u Vrbovsko. Gubitak posla na Veterinarskom fakultetu i odlazak iz Zagreba nisu ozbiljnije poremetili aktivan život obitelji Gostl, koja i u Vrbovskom ubrzo postaje poznata i cijenjena, a kod njih se tih godina okupljalo i – čak i u hrvatskim okvirima – vrlo zanimljivo društvo intelektualaca, među kojima su, primjerice, već tada ugledni pjesnik Ivan Goran Kovačić, kao i dr. Ivan Šubašić, kasniji ban Banovine Hrvatske.

Nažalost, ta idila traje prekratko, točnije samo do početka Drugog svjetskog rata kada i za obitelj Gostl počinju teški dani. Najprije su iz Vrbovskog preseljeni u Ogulin, koji je bio pod vlašću talijanskih fašista, a 1. studenog 1942. godine odvode sve članove obitelji, osim Josipa Gostla koji se na vrijeme sklonio i pridružio partizanima, najprije u koncentracijski logor u Kraljevicu, a potom i u logor Kampor na Rabu. Lea, najmlađa u obitelji, u tom trenutku ima samo osam godina, a njenoj starijoj sestri Nadi je trinaest. Na svu sreću, s njima su majka i baka pa nekako uspijevaju preživjeti do 8. rujna 1943. godine, kada uspijevaju trabakulom doći s Raba do Senja, odakle kreću pješice prema Vrbovskom uvjerene da će se u gradiću koji im je prirastao srcu snaći i da će biti zaštićene od daljnjih progona.

Budućnost će pokazati da je ta njihova procjena bila točna, ali do preživljavanja i sigurnosti morale su proći brojne zamke i opasnosti. Naime, kao i mnoga druga goranska mjesta, i Vrbovsko je tih ratnih godina često bilo „ničija zemlja“, gradić u kojem su se smjenjivale vojske, što je značilo da bi nakon nekoliko tjedana ili mjeseci stabilnosti dok su u mjestu bili partizani, uslijedilo razdoblje straha i opasnosti kad bi grad preuzeli njemački fašisti ili ustaše. Naravno, obitelj Gostl nije željela čekati bilo koju fašističku vojsku, pa su se dvije djevojčice, njihova mama i baka pri svakom povlačenju partizana pridruživale zbjegu koji je odlazio prema Delnicama ili Brodu na Kupi. U tom privremenom izbjeglištvu boravili su gdje su stigli, često i na otvorenom, a to nije bilo nimalo lako za djevojočice, posebno za sitnu, mršavu i i tek devet godina staru Leu.

Zima 1943. godine bila je vrlo hladna, pa su zbjegovi bili sve teži, a budući da je Lea prerasla svu svoju odjeću i obuću, morala je, primjerice, po snijegu hodati u papučama! Naravno, neki ljudi iz Vrbovskog uočili su muke s kojima se obitelj Gostl nosi, a posebno je u oči upadala sitna i krhka djevojčica za koju je jasno bilo da će sve teže podnositi zbjegove po oštroj goranskoj zimi.
...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana