Svi koji su odrasli u socijalizmu u Jugoslaviji znaju tko je bio Ivo Lola Ribar. No njegova imena već više od trideset godina nema u javnom sjećanju, pa mlađe generacije nemaju pojma o njegovu životu, liku, djelu i značenju. A nakon tri decenije ovog nesuđenog nasljednika Tita i komunističkog princa jugoslavenske ljevice, kako su ga zvali, u javni govor vratio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić u listopadu 2017. godine. Naime, bista ovog narodnog heroja, koja je 90-ih godina prošloga stoljeća bila otuđena, vraćena je u park na uglu Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu, a Bandić je tom prigodom istaknuo kako to ne smatra nikakvim povijesnim događajem, već samo ispravljanjem gluposti koja je učinjena.
Bistu, rad akademskog kipara Koste Angelija Radovanija, izradila je Ljevaonica umjetnina ALU d.o.o. Prilikom vraćanja spomenika zagrebački gradonačelnik zamolio je one koji su u ratnom vihoru otkinuli glavu Ivi Loli Ribaru da je vrate, no ne da je nisu vratili već je nedugo nakon postavljanja, u dvama navratima, bista bila uništena grafiterskim sprejem, no brzo je očišćena, ali početkom ožujka ove godine i ponovo ukradena. Mnogima je nepojmljivo kome toliko smeta spomenik neprikosnovenog antifašističkog heroja. Nakon što su ga dvaput zašarali ustaškim obilježjima, nedavno su mu skinuli glavu. Najnoviji vandalizam nad spomenikom Ive Lole Ribara više no očito ima ideološki predznak. Prvi put je dekapitiran 1992. godine, kao jedan u nizu onih kojima nova revolucija skida glave. Bista je tada nestala zajedno s gotovo dvije tisuće drugih antifašističkih spomenika.
I zato nije na odmet prisjetiti se tko je bio Ivo Lola Ribar, koji je poginuo 27. studenoga 1943. godine na Glamočkom polju, odakle je trebao avionom odletjeti u Kairo kao prvi diplomat nove Jugoslavije. Tada se ugasila jedna izuzetna mladost, a ostala je legenda.
No krenimo otpočetka, s posebnim osvrtom na to što ga vezuje uz Rijeku, preciznije Pećine na Sušaku.