SUŠAČKA REVIJA broj 103/104

 


opatija

PRVA OPATIJSKA LIJEČNICA I FEMINIZAM

Ervin Dubrović

ELEONORA JENKO GROYER

Nesvakidašnja priča o liječnici koja početkom dvadesetoga stoljeća nekoliko godina živi i radi u Opatiji, privlači posebnu pažnju. Upornost što ju je iskazala u borbi protiv društvene uskogrudnosti i svih nametnutih prepreka koje su joj onemogućavale i stjecanje liječničke diplome i rad kao završene liječnice, zaslužuje posebno zanimanje. Osim činjenicom da je bila prva liječnica u Opatiji i jedna od prvih u Habsburškoj Monarhiji, pažnju privlači i prijevodom na ruski znamenitog opatijskog turističkog vodiča što ga je na njemačkom napisao prof. Julius Glax, šef Opatijskoga lječilišnog povjerenstva (poznatijega kao Kurkomission Abbazia).

Eleonora Jenko, udata Groyer, iz Ljubljane (1879.-1959.), drugo je dijete dr. Ljudevita (Ludvika) Jenka i Tereze rođene Lenče. Osmogodišnju školu završava 1894. u rodnom gradu, a potom polazi gimnaziju u Celju. U Austro-Ugarskoj djevojkama nisu omogućavali obrazovanje ravno onome što se stjecalo u muškim školama, pa je ambicioznim djevojkama preostajalo jedino da više razrede srednje škole pohađaju u inozemstvu. Djevojke nisu mogle niti upisati studij medicine. Iako je školovanje mogla nastaviti u Njemačkoj ili Švicarskoj slavenski žar njezina oca presudio je da je upišu u Crnoj Gori, na Djevojačku školu u Cetinju!


Dr. Eleonora Jenko, udata Groyer, i dr. Friderik Groyer u Mornaričkoj luci Pula, 1907. godine

„Đevojački institut“ na Cetinju, punim imenom Djevojački institut carice Marije Aleksandrovne, osnovan je već 1869. i djelovao do 1913. godine. Crnogorska je kneževska kuća imala potrebu za primjerenim odgojem svojih kneginja, koji će im moći omogućiti uključivanje u visoke europske aristokratske i dvorske krugove. Crnogorci su u pomoć pozvali Ruse, pa su i ravnateljice i profesorice u velikom broju dolazile upravo iz Rusije, no predavali su i profesori iz cetinske muške gimnazije i bogoslovne škole te više nastavnica iz susjednih zemalja. Uz odgoj u crkvenom pravoslavnom duhu i učenje ženskih vještina, „ručnog rada“ i vođenja domaćinstva, na cetinjskoj se djevojačkoj školi stjecalo i stručna znanja.

Iz doba njezina cetinjskoga školovanja sačuvana je u obitelji i priča o posjetima njezine majke, u koju se zaljubljuje znameniti crnogorski pjesnik Jovan Sundečić, pravoslavni svećenik i političar. O tome svjedoči njezina ostavština što ju je sačuvao njezin rođak, ljubljanski odvjetnik Santo Sandro Pečenko, pisac obiteljske kronike u kojoj je ukratko prikazao i Eleonorin život i rad. Kovčežić s brojnim uredno složenim pjesnikovim fotografijama i s desecima ili čak stotinama njegovih pisama Pečenko pomno čuva kao važan dio obiteljske ostavštine.

Eleonora školu završava na prijelazu stoljeća i potom se upisuje na Ženski medicinski institut Medicinskog fakulteta u Sankt Peterburgu! Taj je institut, prvi studij medicine za žene u Rusiji, osnovan 1897., što znači da se mlada slovenska studentica upisuje ubrzo nakon osnutka te ustanove. O njezinu studiju i godinama prije diplome zna se vrlo malo. Diplomirala je u Sankt Peterburgu 14. veljače 1907. Nasuprot anegdotama, fotografijama i pismima koja govore o cetinjskom okruženju, o godinama studija u glavnom gradu Ruskog Carstva malo je poznato. No najvažnije je da završava studij, stječe doktorat medicine i potom dobiva posao u Državnoj bolnici u Ljubljani, a zatim dvije godine radi u Češkoj.

Eleonora se ubrzo nakon studija udaje za doktora Friderika Groyera, liječnika i austrougarskog mornaričkoga časnika. Stoga u Opatiju dolazi 1910. ili 1911. zajedno s mužem i kćerkom Jolandom. Nastanili su se u vili Miri u Voloskom, uz Lungo mare, na samo nekoliko koraka od mora. Kako je navedeno 1912. u popisu liječnika u ruskom prijevodu Glaxova opatijskog vodiča, pacijente prima od 11 do 12 sati ujutro i od 3 do 4 popodne. Naveden je i doktoričin broj telefona – 3!  

U to doba u Opatiji i Voloskom živi i radi blizu trideset liječnika, od kojih neki drže vlastite sanatorije, a drugi imaju svoje ordinacije. Pacijenti jedine opatijske liječnice, i jedne od rijetkih u zemlji , bile su isključivo žene. Među njima s najviše uvjerenja upravo one koje je žele podržati u upornoj borbi za društveno uvažavanje i javno priznavanje njezina rada.

Među takvima je i samosvjesna slikarica Leontine Littrow, koja kao i druge žene i sama trpi osporavanje pa svoje slike potpisuje muškim imenom - Leo. Tri neudate kćeri, jedine nasljednice kapetana Littrowa, zaslužnog za uređenje i promicanje Opatije, žive u Villi Rusticani nadomak opatijske tržnice. Leontina rado odlazi u Beč i posjećuje obitelj svojega strica Johanna, astronoma, čija je žena Augusta Bischoff Littrow krajem devetnaestoga stoljeća također vrlo angažirana u tek stasalom ženskom pokretu.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana