SUŠAČKA REVIJA broj 103/104

 


ratovi

TRAGOVI RATOVA 20. ST. NA GROBLJU KOZALA

Daina Glavočić

U povodu ovogodišnjeg obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata (1918.-2018.) u Europi, i kod nas su u Hrvatskoj, održani razni stručni i znanstveni skupovi na kojima se govorilo o mnogim aspektima ratovanja, kako o uzrocima tako i o posljedicama. Bila je to prilika podsjetiti se na (ne)vidljive tragove tog, ali i ostalih oružanih sukoba u Rijeci, osobito tragova na groblju Kozala.

Hrvatska je početak Prvog svjetskog rata 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske, administrativno podijeljena između austrijske i ugarske polovice države, čiji je Rijeka dio bila od 1868. godine. Rijeka je vrlo rano mnogima postala zanimljiva svojim geografskim položajem na rubu brdsko-šumskog područja, ali uz morsku obalu, na raskršću prirodnog kretanja ljudi i roba između istoka i zapada, sjevera i juga, te posebice kao važna morska luka. Time je bila metom trgovaca i značajne industrije, ali i političara te je posljedično, u različitim povijesnim razdobljima, postala sjedištem nekih vojnih formacija. Premda sama nije ciljano bila meta razaranja niti ratni cilj, u Rijeci ima puno tragova vojne prisutnosti, a neki od njih su grobovi vojnika.

Sukobi dvadesetog stoljeća koji su bjesnili Europom rezultirali su zajedničkim opredjeljenjem za mir i pomirenje, što je temelj europskog identiteta. Po završetku Prvog svjetskog rata potpisan je Versajski ugovor, čijem su stvaranju „kumovala“ velika četvorica, vođe četiriju velikih sila ‒ Velike Britanije, Francuske, SAD-a i Italije, a čije su namjere i ciljevi bili vrlo različiti. Posebnom odlukom utemeljena je na Mirovnoj konferenciji 1919. godine Liga (Društvo) naroda, čije osnivanje je bila ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, s glavnim zadatkom lige očuvanja mira u svijetu sistemom kolektivne sigurnosti. Ta je odluka smjestila u Rijeku 1920-ih protektorat, na stotine vojnika raznih uniformi, jezika i kulture, među kojima su neminovno izbijali sukobi, a pala je i poneka žrtva, koja je, ako nije vraćena kući, završila na Kozali obilježena imenom, činom i porijeklom

Kad je o Rijeci i našoj obali Jadrana riječ, valja naglasiti da Italija je htjela proširiti svoj teritorij na račun zemalja bivše Austro-Ugarske, pa je ostala nezadovoljna rezultatima konferencije smatrajući da je dobila premalo. Ta se želja u Rijeci ubrzo očitovala dolaskom D'Annunzija i njegovih razularenih četa, sukobima u gradu, ponekad i s ljudskim žrtvama. Istražujući ciljano žrtve nakon političkih i ratnih sukoba, posebno one vojne, nalazimo na gradskom komunalnom groblju Kozala i individualne i grupne grobove.

Nekoliko individualnih vojnih grobova na Kozali pripada ovima koji su tu okončali svoj život, dulje ili kraće boraveći ili živeći u Rijeci. Podaci o njima skromni su, ali se na njihovim nadgrobnim spomenicima izrijekom navodi vojna pripadnost uz uobičajene osobne identifikacijske podatke. Danas su neki natpisi jedva čitljivi zbog neodržavanja i nebrige, dok ih je nekoliko nedavno očišćeno, konzervirano i dostojno sačuvano. Takvi su prije svih grobovi garibaldinaca, petorice Talijana, pripadnika nekadašnje Garibaldijeve vojske, koji su se zatekli u Rijeci, živjeli, ostarjeli i umrli u Rijeci u godinama od Velikog rata: Gianbattista Lancetti (?-1910.), Federiko Plona (1841.-1923.), Giuseppe Panciera (1843.-1917.), Aristide Dolenti (1848.-1930.) i Ubaldo Ballarini (1850.-1915.).
...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana