SUŠAČKA REVIJA broj 103/104

 


pabirci vremena

RUSKO LJETO

Alen Čemeljić

Bilo je to dugo rusko ljeto. Tjednima smo još poslije hodali iznad zemlje ispunjeni pozitivnim emocijama, iako će mnogi reći kako je to samo igra. Nogomet, međutim, odavno već nije samo igra. Možda je nekad bio tek jedna od igara, jedan od sportova. Danas mu, pak, niti jedan drugi sport nije ni blizu. Ni po popularnosti, ni po utjecaju niti po odjeku. Ni atletika, iako smo je zvali kraljicom igara, ni boks kojeg smo zvali plemenitom vještinom, ni rukomet koji se uhvatio samo kod Balkanaca i Skandinavaca, a tek posljednjih desetljeća i kod Francuza, niti košarka koja je nekad davno kod nas izazivala iste emocije kao danas nogometaši, ni vaterpolo koji je ostao bitan samo na Mediteranu i tek još u Mađarskoj. Nogomet je postao jedan od najvećih svjetskih poslova, nogometni transferi vrijede stotine milijuna dolara, eura i bilo kojih drugih novčanica, najveći i najjači nogometni klubovi iz Europe okreću godišnje (samo ono što znamo) više od pola milijarde eura, nogomet, oduvijek magnet za mase, postao je svojevrsna religija. U tom i takvom nogometu, globalno najutjecajnijem sportu, Hrvatska je postala viceprvakom svijeta. Nakon što je već jednom na isti način, ali osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj prije dvadeset godina skrenula pažnju na sebe, ne samo na svoje nogometno umijeće već i na svoje postojanje, Hrvatska je opet postala hit. Tamo neka mala Hrvatska izbacivala je u ljeto 2018. iz kola u kolo, na jedanaesterce ili u produžecima, Dance, Ruse, Engleze i došla je do samog kraja svjetskog prvenstva, do samog finala. Mala Hrvatska poznata tek po svojoj obali i prelijepom moru koje iznajmljuje turistima iz cijelog svijeta oduševljavala je svojom upornošću, željom, nesalomljivošću. Tamo neka mala Hrvatska gotovo u svakoj utakmici preokretala je rezultat i dolazila do pobjede. Mala Hrvatska, za koju mnogi i ne znaju gdje se točno nalazi i koja ima tek nekoliko milijuna stanovnika, borila se za naslov svjetskog prvaka. Tamo neka mala Hrvatska čiji su nogometaši poput vitezova u kockastim odorama izazivali prolom emocija na tribinama, ali i pred ekranima, i to ne samo u hrvatskim gradovima. Tako se bori za svoju zemlju, stizale su poruke odasvud, pa čak i iz susjednih država, nekada također republika zajedničke države, a s kojima se baš i ne gledamo najljepšim pogledima.

Pratili smo tog ljeta u Rusiji mladiće koji su davali sve od sebe, koji se nisu štedjeli, koji su se na terenu postavljali onako kako se treba postaviti kada ti je uspjeh bitan. I kada ti je bitno kakav ćeš dojam ostaviti. Oni kritičniji će reći kako je tu bilo dosta sreće, ali tisućljećima se već u otrcanoj frazi povezuju sreća i hrabrost. Trnje i zvijezde, djela i riječi, sreća i hrabrost, to su možda i najpoznatije latinske izreke. Sreća prati hrabre. Upravo su to pokazali hrvatski nogometaši na ruskim terenima – hrabrost. Bez straha protiv svakog protivnika. Velike Argentine, zemlje koja je dala Maradonu i Messija, velike Rusije, koja odavno nije velika u nogometu, ali je velika u svakom drugom pogledu, velike Engleske, koja desetljećima želi vratiti nogometnu titulu kući, velike Francuske koja je na kraju, ipak, i protiv takve Hrvatske postala svjetskim prvakom. Zato je iz utakmice u utakmicu takva mala, ali hrabra i srčana Hrvatska imala sve više navijača širom svijeta, jer bilo je i boljih ekipa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ali ne i srčanije. Upravo zato je na zagrebačke ulice izašlo više od pola milijuna ljudi da bi dočekalo te mladiće kojima inače štošta zamjeramo, nije nam drago u kakvim ih društvima viđamo, kako se miješaju u politiku, kako svjedoče na sudovima, kako ne plaćaju poreze, kako su privilegirani, kako bez velikih škola zarađuju više od najučenijih znanstvenika, .... Ali barem su tamo, na ruskim ravnicama, pokazali kakvo srce imaju, da im je zaista stalo i pored svih tih milijuna koje zarađuju, da ne žive u zlatnim kavezima, da im nije svejedno. Samo takav nastup i takva hrabrost mogla je na ulice izvući sve one mlade ljude kojima nisu bitni ideološki predznaci, koji, dapače, zbog ideološki zatrovane atmosfere napuštaju zemlju ne želeći odrastati i živjeti u takvoj sredini. Samo takav nastup vatrenih koji su neumorno trčali po 120 minuta mogao je izazvati takve emocije, izlazak na ulice i višesatno čekanje da bi se dočekalo i pozdravilo (vice)šampione.

Nogomet je na ovim prostorima uvijek bio više od sporta. Generacije rođene prije Drugog svjetskog rata pamtile su i diktirale sastav reprezentacije koji je počinjao Beara, Stanković, Crnković, završavao s Vukas, Bobek, Zebec, a koja je na Olimpijadi 1952. porazila Sovjetski Savez i ušla u olimpijsko finale u godinama zastrašujuće hladnih političkih odnosa s tom zemljom. Trideset i osam godina kasnije nastup Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji bio je posljednji čin postojanja te države prije nego će se uz podizanje barikada, granate i rafale početi raspadati u krvi. Deset godina ranije baš na nogometnoj utakmici u Splitu između Hajduka i Crvene Zvezde objavljeno je kako je umro jugoslavenski lider Josip Broz, a mnogi će reći da je baš na nogometnoj utakmici između Dinama i Crvene Zvezde u Maksimiru započeo rat u Jugoslaviji. Nogomet ovdje nikada nije bio sporedna stvar na svijetu. Iako su kod nas, nažalost, svi sportovi bili instrument veličanja društva, poretka, nacije i države, vrlo rijetko bi neki drugi sport preuzeo nogometnu poziciju, vrlo rijetko bi izazivao taj nogometni kolektivni trans. Možda tek košarkaši tamo sedamdesetih godina nakon pobjeda nad Sovjetskim Savezom ili kada su uspjeli u prvom hrvatskom nastupu na Olimpijadi zaigrati košarkaško finale protiv Dream teama. Možda tenisači kada se osvajalo Wimbledon ili Davis Cup. Tamo davnih dana u središtu pažnje bio nam je i boks kada smo usred noći pratili Muhammada Alija i Joea Fraizera daleko u Kongu, ali i ovdašnjeg olimpijskog i svjetskog prvaka Matu Parlova, pa i plivanje kad smo se divili Marku Spitzu, ali i Borutu i Darjanu Petriču ili Đurđici Bjedov. Pratili smo i skijanje i Janicu Kostelić, ali sve bi to bilo kratkog daha. Uvijek smo se svi vraćali nogometu, sportu koji ima najveću globalnu moć i utjecaj.

Zato su generacije iz tridesetih znale napamet izrecitirati reprezentaciju od Beare do Zebeca, rođeni šezdesetih i sedamdesetih imali su Čileance Prosinečkog, Šukera i Bobana, a naša djeca s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća dobila su svoju reprezentaciju i pamtit će sastav Subašić – Vrsaljko, Strinić, Lovren, Vida - Modrić, Rakitić, Brozović – Perišić, Rebić, Mandžukić, ne izostavljajući pritom ni Kramarića, Pivarića i Badelja. To su heroji s ruskih terena, po njima ćemo ljeto 2018. pamtiti kao rusko ljeto. Sve ostalo zasjenilo je njegovo veličanstvo nogomet.

3. MAJ

Pomozimo 3. maju, poruka je gradskim vlastima.
(Foto: Dražen Šokčević)

Moj barba Marko, danas u 96. godini, uvijek je bio zanimljiv sugovornik. Upoznao je Meazzu kao talijanskog vojnika protiv kojeg je ovdje u Rijeci igrao nogomet, upoznao je Onassisa kad je preko Italije bježao u Ameriku, tamo je konstruirao jedan od brodova koji su pobijedili na America's Cupu. Ipak njegova omiljena priča bila je priča o 3. maju u kojem je kao inženjer brodogradnje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od vodećih ljudi. I moj ujak Goro trebao se zaposliti u 3. maju, sve je već bilo spremno, ali je, nažalost, poginuo s još nekolicinom mladića u eksploziji torpeda kojeg su pokušavali izvući s dna u rapskom akvatoriju. Moj drugi ujak Vinko radio je na onoj ogromnoj visokoj dizalici u tom istom 3. maju prije nego što će i on otići put Amerike. I nekoliko mojih susjeda je tamo radilo, neki moji školski kolege također su svoj prvi posao dobili na Kantridi. Zbog svega toga sam emotivno vrlo vezan za 3. maj, svaki put kad prođem ulicom iznad njega bacim pogled prema dolje kao i u onim dječačkim danima kada smo pješke odlazili na utakmice Rijeke na Kantridu. 3. maj je dio mog života kao i života brojnih Primoraca. Ali uz sve emocije koje gajim prema tom mjestu i prema ljudima koji su bili i još uvijek su trećemajci nisam siguran da ćemo ga uspjeti održati. Nisam siguran da je ikoga osim nas u Rijeci i uljanikovaca u Puli više briga za našu brodogradnju. Izgleda da više nikome ne trebaju brodovi u koje ugrađujemo tuđe željezo, tuđe limove, tuđu elektroniku, za sve to nemamo dovoljno naših radnika, treba nam radna snaga koju uvozimo, a proizvod svega toga je brod koji donosi gubitke. Ne možemo se više nositi s dalekoistočnim konkurencijom, nema plana ni strategije za kakve bi se brodove mogli specijalizirati i šta učiniti s tim našim škverovima za čiji je spas država utrošila čak 30 milijardi kuna, ne znamo ni da li da ih i dalje spašavamo ili ne, iako smo među samo petnaestak država svijeta koje znaju graditi velike brodove, iako je taj brod koji spuštamo s navoza najsloženiji proizvod kojeg Hrvatska zna proizvesti. Znamo to raditi, imamo tradiciju, imamo brodograđevne škole i fakultete, ali nemamo, međutim, brodograđevni sustav, nemamo plan kako u njih ugraditi pedeset tisuća (!) naših, a ne uvoznih proizvoda. U zemlji u kojoj se sve prepušta tržištu nema dovoljno svijesti da sustav brodogradnje ne može stvoriti vlasnik brodogradilišta, to je zadatak onoga tko vodi gospodarstvo jedne države. Tek tada proizvedeni brodovi ne stvaraju samo gubitak, tek tada naši brodovi predstavljaju naš najveći izvozni proizvod, tek tada brodograđevni radnici iz Rijeke i Pule ne bi morali u štrajk za plaću kao prošlog ljeta, tek tada naša brodogradnja, naši 3. maj i Uljanik imaju smisla. Kao što su imali smisla svih ovih stoljeća. Nema nikakvog razloga da se odričemo našeg znanja, samo ga moramo znati prodati. Nijemci i Francuzi se nikada neće odreći svoje automobilske industrije, Talijani svog dizajna, Šveđani se nisu odrekli svojeg čelika i drva da bi od siromašne zemlje na periferiji Europe postali jedna od najpoželjnijih zemalja za život. Moramo li se mi odreći zaista baš svega što znamo raditi i redom svi postati konobari, kuhari i iznajmljivači apartmana?

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana