SUŠAČKA REVIJA broj 103/104

 


razgovori

UMJETNA INTELIGENCIJA JE VEĆ OVDJE

Vedrana Simičević

Riječanka Danica Kragić jedna je od svjetskih znanstvenih zvijezda na području robotike i umjetne inteligencije. Prof. dr. sc. Kragić magistrirala je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci, a potom i doktorirala računarstvo na Kraljevskom institutu za tehnologiju (KTH) u Stockholmu, gdje trenutačno drži profesorsku poziciju na Fakultetu za računarstvo i komunikacije. Uz to je i direktorica Centra za autonomne sustave, članica je Švedske kraljevske akademije znanosti i Švedske kraljevske akademije za inženjerstvo, kao i nadzornih odbora velikih kompanija Saab i FAM AB, te je redovno proglašavana jednom od najmoćnijih žena u švedskoj industriji. Kragić je i vrlo uspješna u istraživanjima na području robotike, računalne vizije i strojnog učenja, a posljednjih godinu dana voditeljica je prestižnog i iznimno ambicioznog švedskog megaprojekta WASP, čiji je cilj razvoj umjetne inteligencije. Od ove je godine i članica Međunarodnog znanstvenog savjeta Sveučilišta u Rijeci, pa su u sklopu toga i Riječani ovog srpnja imali prilike čuti njeno predavanje o razvoju umjetne inteligencije. Danica Kragić danas će reći da je karijeru u Švedskoj zapravo odabrala igrom slučaja.

Otišla sam u Švedsku s tadašnjim dečkom IAESTE-om i trebao je to biti samo kratki posjet. No, vidjela sam članak gdje su objavljena doktorska mjesta na KTH i prijavila sam se. Imala sam znanje s fakulteta koje im je trebalo, govorila sam dobro engleski, znala sam programirati – još iz srednje škole i sve se poklopilo. Zato uvijek kažem ljudima da treba pokušati. Odmah sam se počela baviti robotikom jer je projekt na kojem sam bila zaposlena zahtijevao programiranje robota koji su se koristili kompjutorskom vizijom. Neke „stvari“ su mi bile nove, no kompjutorska vizija i rad sa senzorima je zapravo matematika. I ako znate matematiku i programiranje, nekako se snađete, prisjeća se Kragić.

U kojoj su fazi vaši osobni projekti vezani za AI (umjetna inteligencija) i robotiku i možete li opisati neke o njih i dokuda ste stigli?

Mislim da su trenutno najinteresantniji FACT (http://factssf.se) i COIN (http://www.coinssf.se). COIN ima fokus oko interakcije između čovjeka i robota u području edukacije, a FACT u industriji. Problemi su slični - kako razviti komunikaciju, kako razviti sustav koji je prirodan za korisnika.

Kojim specifičnim područjem robotike se bavite?

Ja sam se od početka bavila fizičkom interakcijom i to je i dalje dio mog posla – dakle na koji način robot može koristiti svoje ruke da bi bio u interakciji s različitim objektima u okolini. To se obično čini jednostavnije nego što uistinu je, jer mi te ručne manipulacije radimo bez razmišljanja. No ukoliko pokušate raditi sve što radite svaki dan samo s palcem i kažiprstom, vidjet ćete da ni to nije jednostavno. Kad vidimo robote na filmu, mislimo da je vrlo lako napraviti robote s ljudskim tijelima, ali nije – napraviti robotske ruke s pet prstiju koje bi imitirale ljudske mišiće i živce neophodne za finu manipulaciju i »procjenu« koju silu koristiti da bi nešto držali. Toje vrlo teško. Ja razvijam umjetnu inteligenciju koja omogućava da se roboti kroz fizičku interakciju s okolinom nauče biti efektivni.

Što bi takav robot mogao raditi na području edukacije?

Ostvariti interakciju s djetetom, postavljati pitanja, pomagati u rješavanju zadataka i ujedno i pohranjivati i analizirati sve te podatke kako bi se dobila bolja slika o djetetu, za što učitelji danas nemaju dovoljno vremena. Digitalni sustavi, poput računala, koje djeca danas koriste i kod kuće, zapravo sadrže puno korisnih podataka o njima i njihovim potrebama. Jedno od pitanja je na koji način se ti podaci mogu uskladiti s podacima iz škole da bi se bolje vidjelo što dijete zna i može i čemu je naklonjeno, kako bi se, primjerice, moglo pojačati rad na području u kojem je slabije ili pak još više razviti ono za što je nadareno. Trenutačno recimo baš radimo na projektu kojem je cilj bolje shvatiti razliku između načina na koji funkcionira mozak osobe s autizmom i zdrave osobe. Cilj je ustanoviti na koji način možemo napraviti nekakve nove tipove igara koje bi bile zanimljive istovremeno i djeci s poremećajem autističnog spektra i djeci bez takve dijagnoze. Osnovni problem je u tome što i dalje ne razumijemo u potpunosti cijeli spektar autizma da bismo tako nešto mogli napraviti. Psihologija, kognitivne znanosti, filozofija, sve su to grane nužne za razvoj AI, koje će biti još nužnije u budućnosti kad dođemo do nivoa da možemo razviti robote koji će se ponašati na određeni način. Primjerice, ni u Švedskoj trenutačno ne možete naći dovoljno ljudi za adekvatnu brigu o osobama s poteškoćama u razvoju, znam to iz primjera u vlastitoj obitelji. Postaje sve jasnije da je nužan razvoj robota koji bi pomagali ljudima s posebnim potrebama, no to nije moguće dok ne razumijemo funkcioniranje ljudskog mozga u dovoljnoj mjeri.

Koliko je tehnologija vezana za umjetnu inteligenciju (AI) danas već prisutna u našim životima?

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana