SUŠAČKA REVIJA broj 105/106

 


kuhinja

DAVID SKOKO, RIBARA STAROG SIN

Marin Krstulović

Davida sam upoznao osobno pred nekih pet-šest godina.

Prije toga viđao sam ga po novinama i TV emisijama, tipa Masterchef, i shvatio da kad vrhunskim hrvatskim kuharima treba netko ravan njima, a tema je riba, tu dileme nema. Kad je riba u pitanju, David je taj.

Definitivna potvrda toga stigla je ove jeseni ,kad je TV stanica 24Kitchen emitirala dvadeset polusatnih emisija „Novi gušti, stara kužina“, u kojima je David Skoko predstavljao neka stara jela pripremljena na malo drugačiji, njegov, način i time opravdao status trenutno najveće kulinarske zvijezde ovih prostora.

Njegova Ana i ja smo, godinama, pokušavali organizirat' izložbu mojih ribica (umjetnička djela, Ribice, oblikovane od palminih grana. op. ur.) u njihovoj Batelini,u Banjolama pored Pule. Usred tih nekih naših neuspjelih pregovora dogodio se moj rođendan, za koji sam predložio Ani da se mijenjamo, ribica za meni za nas dvoje, moju Ines i mene. Pristali su.

To što sam tog dana doživio nikad neću zaboraviti. Ta 22 slijeda (od kojih 11 hladnih predjela), meni, mesožderu, po kojem bi riba sretno i bezbrižno od starosti umirala u moru, ostali su u sjećanju kao jedan od najboljih obroka u mom životu.

Za nešto sam prvi put u životu onda čuo… pašteta od jetra morskog psa, tripice od grdobine. sve ono što je godinu-dvije prije mene u istoj toj Batelini po prvi put u životu kušao i Anthony Bourdain i... potpuno se oduševio.

Te večeri nisam doživio samo kulinarsko prosvjetljenje.

Te večeri sam definitivno prigrlio Istru i sjeverni Jadran kao svoju istinsku domovinu, na uštrb moje prave domovine, Splita i Dalmacije.

Ta „epifanija“ ukazala se u obliku Danila Skoke, Davidova oca. Ribara.

Dakle, u „mojim krajevima“, Dalmaciji dakle, ribar je… obično u trlišu, šporak, smrdljiv, polupijan, „najpametniji“ na svijetu, popit će vam pola vaše litre vina tumačeći vam svoju filozofiju od koje bolje na svijetu nema. a tu se pojavio gospodin u modrom sakou s maramicom u džepu, mirišljav, diskretno sjeo s nama. popričali smo nekoliko minuta o životu i nakon toga je otišao uz ispriku ako nam je smetao.

Gledao sam za njim... otprilike kao što je Saša gledao za Sonjom u „Fantastičnoj“ TBF-a i zaključio... može se.

Može se. I Danilo je taj dan lovio ribu, bio smrdljiv u trlišu..ali, otišao je kući, sredio se, namirisao….

Može se, al' je teže….rekao bi Đani u „Ciganinu, ali najljepšem“ Kristiana Novaka.

Danilo je navikao na taj, teži put. Tim putem krenuo je i kad je pred tridesetak godina osnovao Ceh ribara Hrvatske i bio njegov prvi predsjednik.

Pokušaj organiziranja ribara, osnivanja Veletržnica ribe u Hrvatskoj, pokušaj organizirane ponude ribe ulovljene u hrvatskom dijelu Jadrana velikim potrošačima, poput hotela ...sve su to bile brazde koje je Danilo uzorao, a koje sada u ruke preuzima njegov sin David, iskorištavajući svu svoju trenutnu slavu ne u svrhu promocije „Bateline“ (jer ona je upravo onakva kakvom je i žele) , nego upravo u svrhu promocije ribe i ribarstva u Hrvatskoj.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana