SUŠAČKA REVIJA broj 105/106

 


pabirci vremena

ORWELLOV PRINCIP

Alen Čemeljić

Velike zelene obrađene ravnice, livade i pašnjaci u unutrašnjosti zemlje, obala dugačka oko tisuću i petsto kilometara, malo više od četiri milijuna veselih, bučnih i zadovoljnih ljudi. Lijepa naša? Ne, samo sliči na nju. Mi smo namrgođeni, oni su veseli, mi smo se podijelili na dvadeset županija, oni na 26 grofovija, mi smo zemlja tisuću otoka, ova je zemlja cijela veliki otok, bogati su vodom kao i mi, iseljavali su se kroz stoljeća kao i mi, brojna im je kolonija u Americi kao i naša, imaju europsku prijestolnicu kulture 2020. kao i mi, oni se diče Oscarom Wildeom, Jamesom Joyceom i Samuelom Becketom, mi Marinom Držićem, Nikolom Teslom, Faustom Vrančićem i Giovannijem Lupisom. Mi smo Hrvatska, a oni su - Irska. Oni su, teško je povjerovati, peta najbogatija zermlja na svijetu s najbrže rastućim gospodarstvom Europske unije, a mi smo tek na šezdeset i prvom mjestu (Fortune magazin, ožujak 2019.). Oni su se poletjeli tamo gdje nisu ni sanjali da bi mogli biti, mi smo ostali gdje smo i bili gubeći nadu da će se nešto i kod nas promijeniti. Oni su postali zemlja u koju se useljava, a mi zemlja iz koje se bježi. Oni su zemlja koja privlači strane kompanije, nas te iste kompanije zaobilaze, prije tridesetak godina nam je standard bio podjednak, živjeli smo siromašno i mi i oni, danas oni imaju tri puta veću prosječnu netto plaću od hrvatske. Oni imaju najniže poreze na dobit tvrtke u Europi, mi smo među porezno najopterećenijim zemljama Europe. Oni su se prvi suočili s krizom 2008. i odavno izašli iz nje, mi smo negirali postojanje krize i još uvijek je osjećamo. Google, Apple, Microsoft, Amazon i svi ostali među prvih deset svjetskih ICT tvrtki preselili su svoje sjedište u Irsku, više od dvadeset tisuća ljudi tamo radi u sektoru softvera, a mi smo se pretvorili u uslužnu radnu snagu koja par mjeseci godišnje konobari i čisti apartmane na Jadranu, a ostatak godine u austrijskim skijalištima. Od zemlje emigranata oni su uspjeli postati zemlja privlačna za život svima pa i mladim Hrvatima koji svoj dom nalaze na nekom drugom moru i na nekim drugim ravnicama i odlučuju se za život u tuđoj zemlji kako god on težak bio uviđajući svakim danom na ulicama Dublina, Corka ili Gallwaya kako se ipak može iz donjeg dijela europske ljestvice dignuti u društvo najbogatijih. Samo treba znati i željeti iskoristiti znanje svojih ljudi, olakšati im i život i posao, a ne otežavati ga milijunima propisa koji ne važe za sve, jer kod nas je uvijek vladao i još uvijek vlada Orwellov princip da među jednakima postoje i jednakiji, princip koji ubija nadu koja tjera na neke druge meridijane gdje su od puno gorih uvjeta od naših stvorili bolja okruženja za život. Nama je ostalo samo da pogledamo u more i u zalazak sunca i da se uzaludno tješimo uvijek istim riječima: Tko to može platit'?.

30 MILIJARDI KUNA

Desetljećima se nadamo i očekujemo izgradnju nove pruge do Zagreba – cijena 4 milijarde eura ili 30 milijardi kuna. Toliko je novca potrebno za izgradnju hrvatske prometne kralježnice koja bi osnažila položaj riječke luke na svjetskoj prometnoj karti. Nitko se, međutim, od osamostaljenja Hrvatske nije usudio krenuti u taj zahvat, svi su se opravdavali nedostatkom ogromne količine novca koji bi, međutim, bio sjajna investicija u razvoj cijele Hrvatske, a pogotovo Hrvatskog primorja.

Isto toliko - 30 milijardi kuna zaradili su svojim članovima mirovinski fondovi u Hrvatskoj od početka poslovanja. Toliko se u proteklih dvadesetak godina zaradilo ulaganjem u obveznice i racionalnim gospodarenjem novca koji svakog mjeseca pristiže na račune mirovinskih fondova, a koji nas redovito obavještavaju koliko se novca nalazi na našim računima i koji nas redovito pitaju na koji način želimo da se posluje s našim novcem. Želimo li manju zaradu uz manji rizik ili smo za mogućnost veće zarade uz rizičnije poslovanje s našim novcem. Pravi poslovni odnos s kojim su za sada svi zadovoljni. I nadamo se da se u taj odnos nitko neće uplitati.

Isto toliko – 30 milijardi kuna je Hrvatska izgubila od svojeg osamostaljenja do danas zbog lošeg gospodarenja svojom imovinom. Napuštena odmarališta, hoteli, kampovi, vile, prepušteni propadanju i devastiranju, kao da država ne želi te silne nekretnine, kao da to nije nešto od čega bi svi mogli imati koristi, kao da to nije naše, kao da u sve to nije bio uložen trud i novac naših roditelja i djedova, kao da nismo bili ovdje i prije trideset, četrdeset ili stotinu godina. Kao da je sve to građeno nekim tuđim novcem i na tuđoj zemlji.

Isto toliko – 30 milijardi kuna uložili smo zadnjih desetljeća u sanaciju brodogradilišta. Naš novac koji je išao za naša brodogradilišta, ali nikad nas nitko nije obavijestio kako je utrošen. Nismo, barem mi ljudi s mora, bili protiv spašavanja škverova, to su ipak naši škverovi u kojima su radili i djedovi i roditelji, a danas susjedi i prijatelji, ali rezultat je porazan: brodogradilište u Kraljevici, najstarije s ove strane Jadrana, zatvoreno. Brodosplit – u gubicima, Uljanik – upitne sudbine, 3. maj – pred stečajem. Što se radilo s tim našim milijardama?

Ogroman je to novac, isto toliko – 4 milijarde eura Norveška godišnje zarađuje od izvoza ribe, ogroman je to novac – isto toliko Deutsche ban traži od Njemačke kako bi pametnim ulaganjem smanjio kašnjenja svojih vlakova, ogroman je to novac, ali ga je ipak jedna Švedska prije nekoliko godina isplatila svojim građanima zbog preplaćenog (!) poreza. Ogroman je to novac, gdje su nestale te naše milijarde?

POMORSTVO

Stavi prst u more i povezan si sa cijelim svijetom, tome su nas odmalena učili stavljajući nam do znanja da je život na moru naša prednost, ali i naša sudbina. More je naš svijet, prvo što ugledamo svakog jutra s riječkih prozora i balkona je plavi Kvarner, brodovi pred lukom, dizalice na lučkom terminalu ili one u Lencu i 3. maju. Oduvijek smo bili okrenuti moru, još prije 300 godina proglasiše nas slobodnom kraljevskom lukom, oduvijek su se ovdje gradili brodovi, prevozio teret, oduvijek su se ovdje školovali pomorci, tu se uvijek ribarilo i živilo od mora. Još prije pola stoljeća riječka pomorska privreda bila je div u kojeg su mnogi zadivljeno gledali. Brodogradilišta, luka, brodari, pomorci, ... Vremena su se, međutim, promijenila, odavno više ne plivamo divovskim zamasima, povukli su nas s mora ne shvaćajući što čine, jer ni u čemu nismo bili tako jaki kao u pomorstvu koje nam je u genima i o kojem sve znamo. Luku smo na upravljanje dali Poljacima, kao da oni o tome znaju više od nas, brodogradilišta smo odlučili zatvoriti, brodari su nam propali jer država nije imala sluha da im pomogne, ostali su nam jedino pomorci kao naša dika. Naši morski vukovi, zapovjednici širom svijeta na svim mogućim najvećim i najluksuznijim brodovima. I Jadrolinija. Jedino smo uspjeli sačuvati Jadroliniju i Pomorski fakultet kojem čestitamo sedamdeseti rođendan u nadi da će upravo iz tih studentskih klupa izaći novi morski vukovi koji će preuzeti našu pomorsku privredu. Nada nam zapravo jedino i preostaje, nada da ćemo Luku vratiti pod našu upravu, da ćemo najzad nakon 17 godina završiti Zagrebačku obalu, da će ju preuzeti neki jaki svjetski koncesionar, da D-403 nećemo graditi osam godina kao D-404, da ćemo uskoro imati godišnji promet od milijun TEU-a, da će se nova pruga nametnuti državi kao nešto neophodno, da ćemo spasiti 3. maj, da ćemo i dalje imati dva brodogradilišta kao što ćemo imati dva terminala, da ćemo Porto Baroš pretvoriti u marinu, da nećemo dati da nas pretvore u ljude koji ne znaju ništa o moru i koji ne znaju živjeti od onog što im more pruža.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana