SUŠAČKA REVIJA broj 105/106

 


povijest

BAN MAŽURANIĆ NA TRSATU

Irvin Lukežić

"Slučaj Marijana Derenčina na neki je način poučan i paradigmatičan. Na njemu se vrlo lijepo može pokazati kakav je naš odnos prema lokalnim i nacionalnim velikanima, odnosno, kako stojimo s valorizacijom Rijeke u okviru naše nacionalne kulture. Stojimo, naime, kao što jet o u nas uobičajeno, prilično loše. Čovjek na kojega bi morali biti ponosni i dičiti se njime, današnjim Riječanima, ali i većini drugih Hrvata, nažalost, gotovo je nepoznat, kao da nije posebno važan, gotovo bismo mogli zapitati je li uopće i postojao. A postojao je i djelovao u ovom gradu, pripadao dušom i tijelom riječkim Hrvatima, borio se za njihov interes u najtežim trenucima, kada je i sam njihov opstanak bio ozbiljno doveden u pitanje. Hrvatski građanski kulturni krug stare Rijeke, kojem je on pripadao, danas je nedovoljno poznat, slabo istražen i uglavnom zaboravljen. (2.dio)

Za Derenčinova mandata kao načelnika općine Trsat to mjesto posjetio je i hrvatski ban Ivan Mažuranić. Bio je to veliki događaj koji se s velikim zanimanjem i nestrpljenjem iščekivao. Tim više što je u isto vrijeme u Rijeku trebao doći i Franjo Josip I.. Novine su svakodnevno obavještavale o tome, a posebno je u tom smislu bio revnosan kraljevički list Primorac. U dopisu iz Rijeke od 3. svibnja 1875. godine tako se, pored ostaloga, najavljuje: Ovdješnja trgovačko-obrtnička komora kani se prigodom dolazka Nj. Veličanstva kralja pokloniti i našemu banu Ivanu Mažuraniću, i umoliti ga, da svojim uplivom djeluje na ugarsku vladu, neka bi dozvolila gradnju zemun-sisačke željeznice. Taj zaključak mimoišao je municipijum riečki, premda već i diplomatični običaj iziskuje da se pokloniš banu prijateljske i pogranične države. No danas su slučajno napeti odnošaji medju Kozalom i Hrvatskom. Onomad je bio na Rieci podban Živković, nu opet je krenuo u Zagreb. Doznajem iz najpouzdanijega izvora, da će i hrvatski ban za ovaj put obaći hrvatsko primorje, te iz Rieke okrenuti ravno put Zagreba. Tu sumnju potvrdjuje još i ona okolnost, da službeni zagrebački list samo recitira viesti iz drugih novinah, a sam o tom još ni rieči neproslovi. Kako si možete pomisliti, ta se je viest jur ovdje neugodno dojmila; kako će se dojmiti primorja, o tom prepuštam, da vaši štioci sude.

Tri dana kasnije u istome listu pojavljuje se kratka vijest: Njegova preuzvišenost ban Mažuranić vratio se jučer prije podne iz Budimpešte. „Agr. Ztg.“ čuje, da je ban viećao s ugarskimi ministri, o veoma važnih poslovih, kao o izbornoj noveli, o željeznici i o jeziku na željeznicah, pa da je moći očekivati, da će banovi predlozi naći podpuno uvaženje. U narednom broju istoga lista donosi se opširniji komentar banova boravka u Pešti: Javili su nam peštanski i zagrebački listovi, da je ban Ivan Mažuranić putovao ove dane u Peštu, a vratio se od onud, mi bi dodali – sa praznimi obećanji. Od zadnjih naimenovanja, na koja se bila podigla silna graja, mi nismo imali prilike, da razgovaramo sa našom vladom. Zabavljena organizacijom zemlje, sedmom, kako je sarkastično spomenuo stari Jelačić u zagrebačkoj skupštini, nedospieva ona, telalili su njeni organi, svemu, što zahtieva interes zemlje. Toliko je istina, da vlada nije ničim nastojala, da razprši onu bojazan, koju su ukazi magjarskih ministara u nas uzbudili, niti je nastojala, da narod, komu se je bilo pomutilo oko, uzkolebala duša, ma čim tim utješi. Ban je napokon ipak išao u Peštu i izhodio od ugarske vlade obećanje, da se neće dirati u temeljna prava ove kraljevine. U nas neima ljudi, da bi vjerovali obećanju Magjara; sustavno bo jurišanje na našu autonomiju i na naše svete interese utrnulo je u naših dušah svaku nadu, da može što boljega stići iz Pešte. A tim strahom prati narod svaki korak svoje autonomne vlade. Čast, gospodo, vašemu patrotizmu, no on je preuzahan, da bi mogao prikrivati sve vaše golotinje. Naša vlada nije bez krieposti, no ima jednu manu, koja ju onesposobljuje za vladanje u ovako težkih momentih. Tko je čitao poviest, zna, što li sve može odvažna i patriotična vlada kod neukih naroda. Najveće rane zadesile su narode od ruku okrutnih vlada, no i najveće koristi potjecale od rodoljubivih i čestitih. Naša vlada neponja svojega zadatka. Ona sluša vapaj naroda za boljom upravom, sluša glas sirotinje, glas rodoljuba, koji joj pod nos turaju golu istinu, no u tom plaču, ona, kano da neima čuvstva ni života, ostaje ledena i mrtva. Koliko su redloga pojedini rodoljubi i štampa vladi na uvaženje preporučali, koliko ju nevolja u narodu poticalo, da misli, da radi sve – uzalud. U ovoj vrevi vlada je jedina pasivna; narod ju goni, da se odupire jurišu Magjara, a ona uzmiče pred navalom; rodoljubi ju jur dvie godine guraju, no sve uzalud. Ona svoju vojsku zadahnjuje tromošću, ona na viku, na molbe rodoljuba, odgovara ledenom, skoro prezirnom šutnjom, Neka grobna tišina slegla se na Marokvu trgu; od onud se nikad nečuje jedne odvažne rieči, nikad jedne utješljive, ah! kako li se sladko spava na dušecih vlasti. Nu na stran šalu. Po zemlji se nekim strahom govori, da banu šapću nekoji zli dusi, koji su se oko njega srotili, ostavine iz dobe Rauchove, koji mu nedaju, da se gane iz svojega mira. Mi smo slušali nekoje odlične vladine zagovornike, koji za nju odtuta naslućuju veliku katastrofu, no i oni se nemogu ganuti, jer to i je najžalostnija crta našega narodnoga karaktera, da neimamo nikakove eneržije. Hora je, da se rodoljubi prenu i vladu, dok je još vrieme, sjete na njezinu svečanu dužnost.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana