Rijeka, europska prijestolnica kulture 2020. godine, radnički lučki grad na Jadranu, najpodcjenjeniji grad na hrvatskoj obali, jedinstvena mješavina kultura i raznih utjecaja, grad u kojem nalazite rimske ostatke, austro-ugarsku arhitekturu, talijanske vile, ostatke jugoslavenske industrije. Tako je o Rijeci protekle jeseni pisao visokotiražni New York Times spominjući bogatu riječku povijest, izum torpeda, Fiorella La Guardiu, spasilački prsluk s Titanica, riječke muzeje, slobodan ulaz u tunel koji vodi ispod središta grada, riječko kazalište i radove Gustava Klimta, Trsatske stube, restorane, placu, ribarnicu i još mnoge druge zanimljivosti koje Rijeku čine posebnom. Sve one zanimljivosti koje godinama otkrivamo i opisujemo u svakom pa tako i u ovom novom broju Sušačke revije. Opisujemo što se događalo prije stotinu godina kada je Rijeka postala žrtva Gabrielea D'Annunzija i zabludjele politike lokalnih iredentista koji su željeli uništiti riječku multikulturalnost i multietničnost, pišemo kako je jedan Riječanin – dr. Marijan Derenčin 1881. godine potaknuo izgradnju zgrade HNK-a u Zagrebu koje je svečano otvoreno 1895., deset godina nakon riječkog, a oba prema projektu arhitekata Helmera i Fellnera koji su se proslavili izgradnjom kazališnih zgrada u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Otkrivamo, zatim, onima koji ne znaju kako se naša zračna luka prije preseljenja na Krk zvala Aerodrom Sušak i kako se nalazila na Grobničkom polju, pa kako je inženjer Karlo Baumann zajedno sa svojim kolegama čistio dno izbombardirane riječke luke čija je operativna obala nakon Drugog svjetskog rata bila potpuno neupotrebljiva, podsjećamo kako je mali Jurić u svojem dnevniku još sedamdesetih godina vapio za većom riječkom pješačkom zonom. Kao i mi danas, jer malo se toga u tom pogledu promijenilo.
Dobili smo, međutim, art-kino, koje je već desetak godina omiljeno mjesto brojnih Riječana, dobivamo novu zgradu Gradske knjižnice Rijeka koja je proglašena knjižnicom godine za 2019. u Hrvatskoj (Čestitamo!), prošlog ljeta smo bili obogaćeni izložbom Marca Chagalla u HKD-u na Sušaku, a za koji mjesec postajemo Europska prijestolnica kulture i nadamo se brojnim takvim kulturnim događanjima.
O svemu tome pišemo u novom broju Sušačke revije u kojem nas je Igor Žic obogatio pričom o tome kako je poliptih svete Lucije, svjetski raritet Paola Venecijana, začetnika venecijanske slikarske škole, završio u maloj crkvi u Bašćanskom polju, Danijel Frka još jednim podmorskim otkrićem – potopljenim brodom kraj otočića Galuna nedaleko Stare Baške, Vjekoslava Jurdana pjesmom Le lej i stihovima le se nasmej – potle al prej, a Marin Krstulović mislima Daniela Načinovića koji nas je već odavno obogatio legendarnim stihovima Zwei luftmadrazen, zwei Coca-cola,ein suncobran kojima je opisivao Opatiju.
I u ovom broju Revije, dakle, pišemo o našim vrijednostima, postignućima, nasljeđu, nadanjima, ali i razočaranjima. Pišemo o tome kako su naši preci živjeli ovdje i što su postizali, a kako mi živimo danas i u čemu smo bolji, a u čemu lošiji od njih. I svjesni smo da smo često u odnosu na druge vrlo podcijenjeni , kako je to naveo i NYT, ali ne marimo, jer bitno je da smo sami svjesni svojih vrijednosti, da se ne zadovoljavamo postignutim već da stremimo boljem i višem. Za početak jednom lijepom pješačkom potezu od Korza do Benčića i velikom parku na Delti, te još pokojem drvoredu u Rijeci. I o tome pišemo, nadam se da ćemo barem donekle utjecati da se te ideje jednom realiziraju.
Ugodno čitanje i sretna 2020. godina,
Alen Čemeljić