Krajem Drugog svjetskog rata i kapitulacijom Italije 1943. Rijeku i luku zauzimaju Nijemci i koriste je za vojne potrebe i privez ratnih brodova do povlačenja kada su 3.11.1944. njemačke snage minirale gatove i lukobrane riječke luke znajući im važnost. Za odmazdu su američko-britanski saveznici neprekidno od 7. 1. 1944. do 20. 4. 1945. tridesetak puta strateškim bombardiranjem ciljali okupirane lučke i industrijske zone Rijeke. U jutarnjim satima 4. 11. 1944. počeo je snažan napad na riječku luku kao i ujutro 5. 11. 1944. naletom šest Daglasovih aviona koji su osim mitraljeza koristili i bombe a gađani je cilj bio njemački motorni ratni brod minopolagač Kiebitz (ex Ramb III). Pri tome je poginulo 125 ljudi (većinom njemačkih vojnika smještenih na brodu ili u luci), a 6. 11. 1944. potopljen je jedan njemački torpedni čamac, jedan parobrod vezan uz riječki lukobran (ex Maria Teresa / diga Cagni / P. Drapšina / Molo longo), oštećen njemački ratni brod na popravku u doku, potopljen tenkonosac i nekoliko manjih čamaca.
Najžešći napadi Saveznika na Rijeku uslijedili su od 15. do 21. veljače 1945. kada je poginulo oko 200 i bilo ranjeno oko 300 ljudi.[1] Od polovice travnja do oslobođenja Rijeke 3. svibnja.1945. Nijemci su pred povlačenjem postavili tempirane mine u lukobrane i lučke gatove čime je onesposobljeno 96% operativne obale riječke i sušačke luke te napravljena ogromna materijalna šteta. Oštećene su lučke instalacije, postrojenja, brodogradilište, gatovi, tegljači te njemački i talijanski razarači, drveni i željezni brodovi zatečeni u luci uz druge ciljeve u Rijeci. 
Poslijeratna obnova grada i luke 1946.-1948.
Navodno je nakon rata, do sredine 1947., grad napustilo preko 20 tisuća ljudi. U Rijeci se drugoj polovici 1940-ih zahuktala poslijeratna obnova luke i grada, uz entuzijazam opće aktivnosti čišćenja ruševina, ponovnog uspostavljanja proizvodnje, izgradnje i uređenja. Riječani su se vrlo brzo mobilizirali, devastirani se grad obnavlja radnim akcijama i dobrovoljnim radom pa je omogućeno da već u ljeto 1945. u gradu funkcioniraju osnovni proizvodni pogoni, a posebna se pažnja posvećuje obnovi luke i mosta na Rječini od simboličnog i luke od vitalnog značaja.[2]
Ing. Karlo Baumann je doselio 1946. u Rijeku, nakon završenog studija brodogradnje i nešto brodogradilišne prakse u Zagreba, i odmah se, na dobrovoljnoj bazi, uključio svojim ronilačkim znanjem doprinosom radom pod morem. Iz ljubavi prema moru, brodovima i ronjenju prijavio se u novoosnovano Državno poduzeće za spašavanje i teglenje brodova Sušak. Karlo Baumann je kao inženjer brodogradnje 29. 12. 1946. upisan u registar brodogradilišta Cantieri navali del Quarnaro Fiume koje je uz brodograđevne inženjere, zapošljavalo i ronioce.
Osnivanje Brodospasa u Rijeci
Nakon rata je 20. 1. 1947. Odlukom Savezne vlade nove Jugoslavije, zbog obnavljanja luka i pomorskog prometa, osnovano poduzeće za spasavanje i teglenje brodova Brodospas sa zadatkom „da pristupi vađenju i spasavanju potopljenih, nasukanih ili havariranih brodova duž naše obale“[3], a bilo ih je oko 800. U poratnim godinama neimaštine i oskudice, trebalo je iz ogromnog akvatorija brodogradilišta i luka izvaditi i iskoristiti sve pogodne željezne objekte i razrezati ih ili pretvoriti u sirovinu ljevaonicama kojim je nedostajalo željezne rude. Dio se mogao namiriti iz olupina s dna riječke luke, a da bi se sirovinu moglo osposobiti za rad i promet trebalo je točno locirati i izvadit sve potopljene objekte u luci, a zatim raščistiti dno od ruševina miniranih gatova i lukobrana.