SUŠAČKA REVIJA broj 107/108

 


more

TAJNA OTOČIĆA GALUNA

Danijel Frka

Naša bogata pomorska povijest koja seže u prošlost više od tri milenija, opisivana je u brojnim knjigama, dokumentima, pismima, novinama i časopisima, no usprkos toga mnoge priče ostale su neispričane do kraja, a svake nas godine iznenadi otkrićem u podmorju i poneka nova. 

U ronilačkim krugovima svaka nova olupina ne može dugo ostati tajnom. Vijest o njenom pronalasku, koliko god to „nalaznici“ čuvali kao dobro sakrivenu tajnu, uglavnom vrlo brzo postane dostupna upućenom krugu ljudi, da bi za koji mjesec postala glavnom senzacijom i obveznom ronilačkom destinacijom. To se pogotovo odnosi na lokalitete koji su na dubinama od 15-30 metara, koje su praktično dostupne svima.

Olupine koje se nalaze nešto dublje, primjerice između 35-50 metara već su bitno manje dostupne rekreativnim roniocima, pa su uglavnom pošteđene svakodnevne najezde rekreativaca koji, u svojoj strasti za istraživanjima, iza sebe uglavnom ostavljaju oblake uzdignutog mulja.

Tako smo nedavno dočuli da se pokraj otočića Galuna, nedaleko od Stare Baške na otoku Krku, na dubini od pedesteak metara nalazi neka olupina za koju ranije nismo čuli. Ekipa slovenskih tehničkih ronilaca je na facebook stranici obznanila da su ronili na nekoj „novoj“ olupini, pa je objavila čak i jedan video sa tog ronjenja. Iako se iz dosta nespretno snimljene videosnimke malo toga moglo zaključiti – osim da se vjerojatno radi o nekom drvenom brodu – to je bilo dovoljno da potakne našu znatiželju pa smo odmah zaočeli sa pripremama da i mi zaronimo na tu olupinu.

Moj prijatelj i ronilački kolega, poznati slovenski podvodni fotograf Grega Verč najprije se raspitao za poziciju olupine kod vlasnika ronilačkih centara iz Krka i Punta, od kojih neki nisu znali, a drugi su se ustručavali dati točnu poziciju. Tek nakon dosta nagovaranja uspio je dobiti poziciju pa smo jednog predivnog sunčanog poslijepodneva, negdje zadnjih dana kolovoza, isplovili iz Punta Greginim gumenjakom. More je bilo mirno kao ulje, a bonaca se protezala sve do otoka Cresa i dalje prema jugu, dokle god je sezao pogled. Usprkos gomili ronilačke i fotografske opreme, gumenjak je klizio po mirnoj površini mora i brzo se približavao otočiću Galunu, čije su se gole stijene vidjele već sa velike udaljenosti. Za vrijeme vožnje bio sam pilično zabrinut. Razlog tome je bio što smo na ronjenje krenuli samo nas dvojica, jer su ostali naši prijatelji bili zauzeti raznim obavezama. Obojica smo željeli roniti, ali to je značilo da u gumenjaku neće biti nikoga za eventualnu pomoć ako se dogodi nešto nepredviđeno. Osim toga, sidrenje na dubini od 50 m nije bez rizika, jer se u slučaju struje ili iznenadnog vjetra sidro može otkvačiti sa olupine ili ako je u pijesku pokraj nje, zaorati ili popustiti, a da to nas dvojica za vrijeme ronjenja ne primijetimo. Izroniti nasred mora i onda ustanoviti da gumenjaka nema u blizini ne bi bilo nimalo ugodno. Pokušao sam odagnati te crne misli, ali osjećaj nelagode ostao je i dalje.

Usporivši do brzine od samo 2-3 čvora, uključili smo sonar i započeli sa pretraživanjem. Pozicija olupine trebala je biti na nekih 300 m od istočne obale Galuna, na dubini od oko 50 m. Radi lakšeg snalaženja, bacili smo u more crveni signal usidren utegom na tankome konopcu, otprilike na poziciju koju je pokazivao GPS uređaj. Dosta dugo smo pretraživali sonarom dno u svim mogućim smjerovima oko naznačene lokacije, ali bez uspjeha. I kada smo već pomislili da nas sreća toga dana neće dotaknuti, na sonaru se iznenada pojavila sjena koja se izdizala nekoliko metara iznad dna. Prošavši to mjesto sonarom iz nekoliko pravaca, utvrdili smo točan položaj olupine. Dubina je iznosila nešto malo više od 50 metara. Spustili smo sidro sa užetom duljim od 50 m, i polaganom vožnjom pokušali se zakvačiti sidrom za olupinu, ali nikako nismo uspijevali. Bezbroj puta smo pokušavali, ali sidro je uvijek ostajalo slobodno. Na kraju smo posve popustili sidreni konop – gotovo 60 m duljine, i odlučili zadnji put pokušati, a ako ne uspije, krenuti „podvijena repa“ nazad za Punat. Sidro se ovaj puta napokon zakvačilo za olupinu, pa smo veselo nategnuli konopac koji je čvrsto držao gumenjak iznad olupine, opremili se i zaronili.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana