SUŠAČKA REVIJA broj 107/108

 


pabirci vremena

STABLA I PANJEVI

Alen Čemeljić


Drvored na Pećinama, jedan od najljepših na Kvarneru

Svijet sadi stabla. Želi ublažiti klimatske promjene, želi ozeleniti svoje gradove. Pariz je ozelenio drugi od planiranih sedam velikih trgova prilagođavajući se tako klimatskim promjenama, Liege će do 2025. posaditi četiri tisuće stabala, Ljubljana - jedna od Zelenih europskih prijestolnica, ima tri četvrtine grada pod zelenim površinama i žele ih ozeleniti još više, a Beč je izdvojio u dvije godine osam milijuna eura za sadnju novih stabala. Svijet se suočio s klimatskim promjenama, ljeta su sve toplija, globalno zatopljenje napreduje brže nego što se pretpostavljalo, posljedice su već više nego očite, ljeta u gradovima postala su neizdrživa, prolaznici traže hlad pod krošnjama. Svako je stablo postalo dragocjeno, Riječani bi arhitektu Zdenku Sili trebali podignuti spomenik zbog stotinjak prelijepih crnika uzduž riječke Rive. Sreća da barem njih imamo u samom središtu grada. Kao i stare platane duž Mrtvog kanala ili one, stotinjak godina stare, duž Krešimirove nekadašnjeg Korza Deak koje su sađene u vrijeme kada je Brajda građena i uređivana kao reprezentativni kvart (tko bi to danas za taj isti kvart rekao?). Nove riječke gradnje na žalost nisu bile praćene sadnjom novih stabala, dapače uništavale su često postojeće zelenilo, suvremeni riječki urbanisti i arhitekti ne razmišljaju zeleno. Nekoliko stabala u vazama u Ciottinoj ulici posljedica su privatne inicijative, Ulica Ivana Pavla (ljeti zaista prava pržiona) izgrađena je bez ijednog stabla, pred školom Nikole Tesle umjesto nekadašnjih stabala samo beton i nekoliko biljčica u vazama. Istina, dobili smo park pred kazalištem i na Pomeriju, ali onaj veliki park u središtu grada na prostoru Delte koji bi trebao biti pluća grada još uvijek je samo u planovima, nema čak ni njegovog postupnog pošumljavanja o kojem smo pisali u prošlom broju Sušačke revije. Svijet je već odavno krenuo dalje, a mi, naravno, i dalje zaostajemo. Oni su već odavno obnovili zgrade nekadašnjih industrijskih postrojenja, mi to tek sada i to tek djelomično činimo, oni su se suočili s najopasnijim mogućim neprijateljem – klimatskim promjenama, a mi se i dalje borimo s neprijateljima iz 1941. i 91., oni izdvajaju novac za stabla, njihovi gradovi postaju zelene prijestolnice, planiraju ozelenjavanje krovova dok se kod nas i postojeće zelene površine slabo održavaju. Beč održava više od 50 posto svojih površina zelenima, Britanci će do 2022. zasaditi čak milijun, a njemačko ministarstvo poljoprivrede najavljuje sadnju nekoliko milijuna stabala. Oni će tako imati mnogobrojna stabla, a mi ćemo i dalje živjeti među panjevima. I vikati: Zasadi drvo ne budi panj!*

 * Akcija građana organizirana preko facebooka i provedena krajem listopada 2019. godine

 GRETA THUNBERG

Kako se usuđujete?, bjesnila je Greta pred svjetskim moćnicima, a zajedno s njom bjesnili smo i svi mi. Kao što već bjesnimo godinama, ali nemamo priliku reći im istu tu rečenicu. Kako se usuđujete krasti budućnost njezinoj generaciji nakon što ste nama svima ukrali godine života praznim obećanjima u bolje sutra? Kako se usuđujete tjerati nas u ratove, bijedno nas plaćati za poslove za koje smo završavali fakultete, tjerati našu djecu na druge meridijane, prijetiti nam da neće biti novaca za naše mirovine, plašiti nas da ćemo stariti u bijedi? Kako ste se usudili prodati sve što je bilo naše za kunu ili dvije, rasprodati cijelu našu zemlju, pretvoriti nas u sobarice i čistačice, zabraniti nam ulaz u naše uvale i na naše plaže? Kako se usuđujete još uvijek hodati među nama nakon što ste osigurali sebe i svoje, podijelili povlaštene mirovine, zaposlili djecu, unuke i nećake? Kako se usuđujete zarađivati na migrantskom valu, kako se usuđujete i dalje pustošiti nakon što ste već sve opustošili? Kako se usuđujete mirno gledati kako se uništavaju Amazona, svjetska i naša mora, rijeke i jezera, kako se namjerno pale šume i pretvaraju u unosna zemljišta? Kako se usuđujete ne osuditi krivce za sve to? Pitanja za svjetske moćnike, predsjednike velikih i moćnih država, ali i naše moćnike, našu politiku i naše sudstvo. Kako se usuđujete? Jednako bijesno kao što je njih to na UN-ovom summitu o klimi pitala 16- godišnja Greta, pitamo i mi vas već godinama. I ne očekujemo odgovor, jer nema odgovora. Vi ste jednostavno takvi, a mi smo u svojoj nemoći potpuno otupjeli. I nemamo više snage. Ni mi, ali ni naša djeca. Tek ih je dvjestotinjak izašlo na prosvjed za spas klime 20. rujna na riječkom Korzu u vrijeme kada je u 150 zemalja širom svijeta na ulice izašlo tisuće i tisuće ljudi svjesnih da se ovako dalje ne može. Tjedan dana kasnije na hrvatskim ulicama nije bilo nikoga dok je u talijanskim gradovima prosvjedovalo više od milijun mladih ljudi, u Gretinom Stockholmu šezdeset tisuća, još više u Montrealu i Australiji. Tisuće koje je inspirirala mlada Greta Thunberg koja će par dana ranije moćnicima u UN-u onako bijesno reći ono što i mi već toliko godina želimo: Kako se usuđujete?

GRADILIŠTE

Ako vam je stalo do ovog grada teško je ne osjetiti zadovoljstvo dok prolazite kraj tog velikog riječkog gradilišta. Još prije dvadesetak godina na tom istom mjestu prolazili smo na njegovoj sjevernoj strani kraj zida na kojem se nalazila bodljikava žica. Kada su otišli radnici netko se nakon nekog vremena sjetio maknuti tu žicu i srušiti zid i najzad smo mogli vidjeti tu predivnu i neponovljivu arhitekturu. Trebalo je zatim proći još godina da postanemo Europska prijestolnica kulture i da sjednu novci iz europskih fondova da najzad počnemo obnavljati te prelijepe zgrade i uselimo u njih Muzej moderne i suvremene umjetnosti, muzej grada, gradsku knjižnicu i Dječju kuću. Priča o Benčiću je zapravo priča o Rijeci. Priča o usponu jedne od najvećih tvrtki velike srednjeeuropske monarhije čije je dionice držala i sama Marija Terezija da bi Talijani te iste prostore pretvorili u nešto puno manje značajno (tvornicu duhana) i da bi se nakon 1945. u te iste zgrade uselila metaloprerađivačka industrija s čijom su propašću počele propadati i te zgrade, a onda se netko sjetio pretvoriti ih u hram kulture. Kao i Rijeku koja je od najznačajnije srednjeeuropske luke postala zabačena talijanska luka nakon čega će postati središte industrije bez koje smo ostali i odlučili se okrenuti kulturi s nadom da se valjda i od toga može živjeti. Povijest Rijeku nije mazila, nije mazila ni Benčić kako ćemo valjda zauvijek zvati taj kvart bez obzira što se u njemu nalazilo. Trebalo je zaista proći dosta vremena za cijeli taj ciklus, a i nama u novije vrijeme je trebalo dosta vremena da najzad proširimo središte grada prema željezničkom kolodvoru, da se najzad pomaknemo s Korza, da u toj Krešimirovoj dobijemo još nešto. I sada kad dobivamo čak tri obnovljena i to kakva objekta više ne možemo bježati ni od projekta uređenja te ulice koja se nekada nazivala korzom, u kojoj su se nekada nalazili hoteli i kojom se nekada, pokazuju to i stare razglednice, Riječani šetali pod krošnjama platana. Odavno već nema hotela, ostale su samo platane, ulica je izgubila svoj nekadašnji sjaj, ali prolaznika svakim danom ima sve više. Onih koji već desetak godina pohode art-kino, onih koji desetljećima već vode djecu u kazalište lutaka, sve brojnijih riječkih studenata koji hrle prema Indexu, a već sutra bit će ih još više koji će pohrliti prema Benčiću i sadržajima koje će Benčić nuditi. Trebalo je zaista proći dosta godina da najzad oživimo ulicu u samom središtu grada, ulicu čiju nekadašnju ljepotu više gotovo nitko nije mogao vidjeti. Jedna od tipičnih riječkih priča. Jedna od onih predivnih lokacija koje traže obnovu da bi opet zasjale svojom ljepotom. Tako je bilo s Vidikovcem, tako je bilo s Užarskom, tako je bilo s Principijem, tako je bilo s Koblerovim, tako je bilo s Dolcem, a  tako bi trebalo biti sa Žabicom, Školjićem, Vodovodnom, Porto Barossem, tako bi trebalo biti i s Krešimirovom. I to brzo, za svu onu našu djecu koja će posjećivati Dječju kuću, za dvadesetak tisuća članova riječke Gradske knjižnice, za sve poklonike suvremene umjetnosti koji će posjetiti MMSU i ljubitelje zanimljivih povijesnih priča koje će privlačiti Muzej Rijeke. Za sve Riječane, ali i one koji će posjetiti Rijeku koja će nakon 2020., nakon predaje titule kulturne prijestolnice, ostati bogatija za veliki umjetnički kvart. Valjda ćemo ga uspjeti urediti do kraja i sačuvati od vandala i grafitera.

 MOHO CENTAR

Volosko je dobio Moho Centar, posvećen jednom od najvećih hrvatskih znanstvenika dr Andriji Mohorovičiću. Volosko se s punim pravom odlučilo pohvaliti svima koji dolaze u to prekrasno mjesto kako je upravo ovdje rođen autor najvećeg znanstvenog otkrića ikada postignutog u Hrvatskoj, obilježeno u svijetu uvođenjem termina Moho kojim se označava Mohorovičićev diskontinuitet. Muzej jednog drugog velikog znanstvenika s ovih prostora, Muzej Nikole Tesle u Beogradu godišnje privlači 135 tisuća posjetilaca koji se tamo opet mogu uvjeriti kakav je genije svojedobno rođen tu kraj nas. Jedno od vrlo zanimljivih i privlačnih mjesta u Trstu postao je tamošnji Muzeo Joyce, mali muzej kojim Trst želi istaknuti kako je autor Uliksa boravio i stvarao u tom gradu. Stockholm će se svojim Alfredom Nobelom pohvaliti s reprezentativnim Muzejem Nobel i otvorit će besplatno njegova vrata u tjednu proglašavanja Nobelovih nagrada. Barcelona će kultnim mjestima učiniti muzeje posvećene Picassu i Daliju. Rijeka kao da nema potrebu pohvaliti se nečim sličnim. Nismo rodnu kuću Ivana Zajca pretvorili u muzej, nigdje nije istaknuto da je Antun Mihanović, autor Lijepe naše, živio i radio u Rijeci upravo u vrijeme kada će nastati pjesma koja je postala hrvatskom himnom. Ne zna se ni da je dr Peter Salcher na molbu svojeg kolege Ernsta Macha. profesora fizike u Pragu, upravo u Rijeci snimio prvi puta u povijesti let puščanog zrna. Puno se toga o Rijeci ne zna, a trebalo bi znati. Možda Moho Centar u Voloskom potakne nekog barem na razmišljanje. 

 EDI KUČAN

Samo je netko zaista stručan mogao spasiti 3. maj u trenutku kada su u taj spas već rijetki vjerovali. Činilo se da će brodogradilište zaključiti niz propalih riječkih poduzeća: GP Primorje, Konstruktor, GP Jadran, Benčić, Tvornica konopa, Vulkan, Autopromet, Torpedo. Tvornica papira, Brodomaterijal, Brodokomerc, Croatia Line, Transadria. Tvrtke koje su zapošljavale nekoliko desetaka tisuća ljudi padale su jedna za drugom, nagledali smo se toga. Tko je nakon svih tih poraza mogao vjerovati u spas riječkog škvera nakon dvije godine agonije, nakon tolikih mjeseci bez plaće, nakon odlaska svih koji su uspjeli pronaći posao s redovitom plaćom u talijanskim brodogradilištima i austrijskim projektnim uredima? Samo rijetki. Među njima i Edi Kučan koji je u mogućnost spasa 3. maja uspio uvjeriti i Banske dvore i kanadskog naručitelja i 747 radnika koliko je ostalo u škveru na Kantridi iako sedam mjeseci nisu bili plaćeni za dolazak na radno mjesto. Spasio je škver od raspada, slijedi grčevita borba za opstanak s puno nade kako je najgore ipak iza nas. Edi Kučan dobio je utakmicu života i probudio nam vjeru kako ipak možemo i u suvremenim tržišnim uvjetima sačuvati nešto od onoga što smo naslijedili, kako i mi znamo nešto proizvoditi kao što su to radili naši stari, kako nismo baš tako beskorisni. Edi Kučan nam je sa spasom 3. maja probudio nadu da ništa nije unaprijed osuđeno na propast. Pa ni 3. maj koji se našao u bezizlaznoj situaciji kada su već gotovo svi od njega digli ruke. Kao da se desetljećima nismo divili svim onim brodovima na subotnjim porinućima na Kantridi, kao da nas nisu prolazili trnci u svakoj takvoj prigodi, kao da nismo osjećali nešto između ponosa i divljenja da se tu kod nas mogu napraviti takvi giganti koji bi zaplovili Kvarnerom i uputili se kroz Vela vrata na svjetska mora. A onda su nas uvjerili da više ništa ne znamo i ne možemo, da su drugi u svemu bolji, da mi jedino možemo biti uslužna radna snaga koja čeka ljetnu sezonu i turiste iz okolnih zemalja. Hvala Ediju Kučanu na toj nadi da još ipak nije sve izgubljeno. 

 D'ANNUNZIO

Gabriele D'Annunzio je dobio svoj spomenik u Trstu. Onog istog rujanskog dana kada je sto godina ranije sa svojim legionarima okupirao Rijeku. Trst je tako odlučio odati počast pjesniku, rasistu, diktatoru, duhovnom ocu fašizma, čovjeku koji je oživio stari rimski pozdrav uzdignutom rukom i koji je svojim maršem na Rijeku, svojom ikonografijom, načinom vladanja, kao i načinom odlaska iz Rijeke kada su se onog krvavog Božića rušili mostovi na Rječini nadahnuo Mussolinija da na gotovo isti način zauzme Rim i da vlada na isti način. Sve ostalo je povijest i ostat će zapisano u povijesnim knjigama iako se oni koji podižu spomenik D'Annunziju ne mogu pomiriti s povijesnim ishodom, s granicama postavljenim nakon poraza u Drugom svjetskom ratu želeći se prikazati žrtvama tog istog rata kojeg su započeli. Pa u Trstu slave čovjeka koji tamo nije rođen, koji tamo nije ni umro, koji tamo za razliku od slavnog Jamesa Joycea ili recimo Claudia Magrisa ili Umberta Sabe tamo ništa nije ni napisao, koji čak iz Trsta nije ni krenuo na marš na Rijeku. Slave ga kao što već godinama s punim pravom spominju fojbe, ali zaboravljaju pritom spomenuti do temelja spaljeni Podhum i brojne tamo pobijene i odvedene u talijanske koncentracione logore. Rat donosi zlo, smrt, krv i patnju i to na svim stranama. Upravo zato pamtimo i Podhum i Lipu, ali i fojbe da se zlo, smrt i patnja ne bi ponovili. Nerazumijevanje patnje s one druge strane, izostavljanje svojih zločina iz tih krvavih priča, pretvaranje napadača u žrtvu, glorificiranje ljudi kao što je bio pjesnik koji je želio zaustaviti barbarski slavenski val dovodi do otvaranja starih rana i stvaranja novih zala. Svijet se bori za spas planeta i sadi stabla, a mi se borimo s panjevima koji žele vratiti prošlost za koju smo mislili da je ostala daleko iza nas. Negdje tamo u prošlom tisućljeću.

PUTEVIMA FRANKOPANA

Jeste li prošli Putevima Frankopana, turističkom rutom Primorsko-goranske županije? Odvojite malo vremena, nećete zažaliti. Postoje, naime, prijelomne točke u životima pojedinaca, zajednica i naroda. U Hrvatskoj takvim prijelomnim točkama označavaju samo 1991. i 1941. godinu, neprekidno se propituje na kojoj su ti strani bili očevi i djedovi 1941., a gdje si ti bio pedeset godina kasnije. I tako neprekidno iz godine u godinu, od izbora do izbora bacajući na taj način potpuno u zaborav čak i u povijesnim udžbenicima jednu drugu davnu prijelomnu godinu – 1671. Alternativna povijest postala je vrlo popularna posljednjih godina, postavljaju se teze i teorije što bi bilo da su pojedine bitke i ratovi završili drugačije, a nitko se, zanimljivo, u toj tzv. alternativnoj povijesti nije pozabavio pitanjem kako bi se hrvatska povijest odvijala da su te 1671. godine stvari krenule drugačije. Pitanjem koje se nameće dok idete Putevima Frankopana. Da su te 1671. godine preživjeli Zrinski i Frankopani, najveće i najbogatije hrvatske plemićke obitelji i da nije bilo smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, da kasnije nije bilo pljačke ogromnog njihovog bogatstva, možda bi i naši današnji životi izgledali drugačije iako se to događalo stoljećima prije nas. Možda bi se iz tih  njihovih bogatih plemićkih imperija, i to bogatih na europskoj razini, par stoljeća kasnije razvili industrijski imperiji, možda bi već u trenucima raspada Austro-Ugarske Hrvatska bila u poziciji da stvori vlastitu državu, možda bi rezidencija hrvatskih vladara bila u Kraljevici kao što su Frankopani planirali, možda to ne bi bila siromašna poljoprivredna zemlja, možda bi u njoj nasljednici Zrinskih i Frankopana uz poljoprivredu razvijali industriju i obrtništvo, možda bi stvorili brandove koji bi se održali i do današnjih dana. Tada bi možda i današnja Hrvatska izgledala drugačije, standard života bio bi nam vjerovatno viši, potraga za poslovima olakšana i danas, ali i našim precima prije stotinu godina i ne bi možda tolike tisuće ljudi emigrirale ni danas, a ni početkom dvadesetog stoljeća. Sve bi možda bilo drugačije da te 1671. godine nisu smaknuti  Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan nakon čega su nestale i obitelj Zrinskih i obitelj Frankopana. Koliko su sve te teze moguće, koliko bi bila moguća takva alternativna povijest svih nas koji živimo na ovim prostorima pokazuju brojni utvrđeni gradovi i dvorci Frankopana. Samo na Krku se Frankopani spominju uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Dobrinj, Omišalj, Košljun, a na kopnu uz Trsat, Grobnik, Bakar, Kraljevicu, Novi, Crikvenicu, Grižane, Ogulin, Modruš, Ozalj, ... Ogromno je bilo to bogatstvo frankopansko opljačkano nakon urote 1671. godine: umjetnine, kipovi, slike, tepisi, mramor, kristal, sve što je imalo vrijedilo. Hrvatska se od te pljačke nikada nije oporavila, zauvijek je ostala mala i siromašna zemlja čiji stanovnici ne mogu doseći europski standard. Koliko je ta 1671. godina bila bitna u našoj povijesti da se naslutiti ako krenete Putevima Frankopana od koje je Primorsko-goranska županija odlučila stvoriti kulturno-turističku rutu i koja vas vodi kroz sedamanest frankopanskih kaštela u kojima su nekada stolovali hrvatski banovi Ivan, Nikola, Stjepan, Krsto, Franjo i ostali moćni pripadnici Frankopanskle obitelji koja je nestala nakon te 1671. godine, prijelomne godine u hrvatskoj povijesti koju, međutim, danas više nitko ni ne spominje. Jedine godine koje se spominju i koje stvaraju negativnu zatrovanu atmosferu u Hrvatskoj  su i dalje 1941. i 1991. godina. Preuzeli smo kao mnoge druge američke navade i tu njihovu pitalicu: Gdje si bio nekog određenog datuma? Oni se pitaju gdje su bili kada je ubijen njihov predsjednik Kennedy, a nas, dok svijet planira budućnost, i dalje maltretiraju pitanjima gdje smo bili 41. i 91.?

 DRŽAVNA MATURA

Rezultati državne mature u Hrvatskoj gori su nego ikad ranije.  Iz hrvatskog jezika i matematike na maturi nije prošlo 8 748 učenika, a više od tisuću gimnazijalaca – dakle, svaki deseti pao je na nekom od obaveznih predmeta. Jesmo li dobili najgoru generaciju do sada i hoće li možda svaka sljedeća biti još gora?

S druge strane broj odličnih učenika u našim školama i dalje iz godine u godinu raste. Prošlu je školsku godinu skoro njih pola (46,59 posto) završilo s odličnim uspjehom. Osmi razred osnovne škole njih 38 posto, a završni četvrti razred srednje škole 31 posto.

Što to krivo radimo da nakon tako sjajnog uspjeha u školskim klupama (4,27 bio je ove godine opći uspjeh svih učenika osnovnih i srednjih škola) naša djeca ne uspijevaju u tako velikom broju položiti ispite iz državne mature, ne uspijevaju upisati fakultete po želji, a mnogi se kasnije potpuno izgube pa mnogi od njih tražeći se mijenjaju fakultet gotovo svake godine. Jesmo li ih previše opteretili ocjenama koje su im neophodne za kasnije upise, jesmo li ih bespotrebno opteretili preopsežnim programima, jesmo li ih prepustili da se sami pronalaze (čast profesorima izuzecima) i kasnije sami snalaze na tržištu rada? A onda se onih koji su se uspjeli snaći, pronaći sebe, iskazati se talentom, znanjem i voljom, olako rješavamo odnosno puštamo ih da svoje znanje i talent pokazuju na nekim drugim meridijanima? S druge strane one koji se nisu uspjeli snaći u gimnazijskim i fakultetskim klupama nismo naučili nikakvim sposobnostima kojima bi mogli zarađivati za život. Rezultat: zanati nam izumiru, visokoobrazovani poput liječnika i inženjera strojarstva nam odlaze, oni drugi poput ekonomista gomilaju se na burzi rada, a mi i dalje otvaramo studije nakon kojih u Hrvatskoj nije moguće pronaći zaposlenje, dok studija koji se traže nemamo dovoljno. Pa, primjerice, logopeda kojih nam nedostaje u svim dijelovima Hrvatske školujemo samo na zagrebačkom sveučilištu i tek od ove školske godine i u Rijeci dok istovremeno ekonomiste školujemo na sveučilištima u sva četiri najveća hrvatska grada kao i na gotovo svim veleučilištima da bi kasnije ti isti ekonomisti prednjačili među nezaposlenima s diplomom. Sve smo prepustili tržištu bez ikakve regulacije. Nakon godina učenja, brojnih besanih noći, strepnji zbog polaganja ispita, nakon dvanaest godina škole i još pet godina fakultetskog obrazovanja na kraju dobivamo veliki broj ljudi koje ne možemo zaposliti, ljude koji su dali sve od sebe, ali u krivom smjeru, jer ih nitko nije pravilno usmjerio. Na koncu dobivamo masu razočaranih koji su učinili zaista sve, a nakon diplome osjećaju kako nikome više ne trebaju. S druge strane oni čije su diplome tražene gledaju prema boljim uvjetima rada na Zapadu i Sjeveru, a mi ih olako puštamo. Kako se ne sjetiti poučne priče našeg znanstvenika Korada Korlevića nakon njegova povratka iz Izraela: "Izrael usmjerava svoje učenike već od desete godine života prema njihovim znanjima i vještinama za koje su iskazali talente. I onda im država osigurava logistiku za razvoj, jer su, kažu, premaleni da bi dozvolili gubitak i jednog talenta." Zar mi nismo?

KAKO ONI MOGU?

Kad prođe ljeto i jesen i kad sredimo dojmove s naših ljetnih putovanja postanemo obično opet svjesni na kakvom lijepom komadiću Zemlje živimo, kako sjajnu kuhinju imamo, kako sjajne talente u mnogočemu posjedujemo. Ali isto tako gotovo redovito se nakon tih povrataka upitamo: kako to oni mogu, a mi ne možemo i ne znamo? Kako oni (govorimo o razvijenijima, jer valjda prema njima gledamo) mogu uspostaviti red, a mi ne možemo, kako oni uspijevaju gradove učiniti lijepima i privlačnima, a mi ne znamo, kako oni imaju plan razvoja, a mi nemamo i tko zna hoćemo li ga ikada imati? Kako to da su primjerice u Londonu, Hamburgu, Zurichu i Stockholmu u gradski prometni sustav uključeni i brodovi i vlakovi, o podzemnoj željeznici tamo gdje postoji da i ne govorimo, i sve funkcionira besprijekorno, a daleko su to veći gradovi od Rijeke u kojoj smo i dalje osuđeni samo na autobuse u gradskim gužvama? O gradskoj i prigradskoj željeznici slušamo priče već desetljećima, morske linije su znanstvena fantastika, žičare (primjerice ona prema Trsatu) ostaju i dalje sanak pusti. Kako oni mogu sve to uspješno integrirati dok je naš gradski promet i dalje samo asfalt i čekanje u automobilskim kolonama u jutarnjim i poslijepodnevnim satima bez ikakvog alternativnog prijevoza? Kako oni to mogu, a mi ne znamo? pitamo se redovito. Kako oni uspijevaju zaštiti svoje obnovljene fasade i trgove, kako nemaju grafita na zidovima, kako uspijevaju izaći na kraj sa smećem na cesti, kako su uspjeli maknuti kante za smeće s pločnika dok se mi u Rijeci i dalje na tim istim pločnicima sudaramo s valjda najružnijim kontejnerima za smeće koji postoje? Kontejnerima koji su redovito rastureni i nitko za to ne mari, prepunjeni i nitko ni za to ne mari, otvoreni da bi širili ugodne mirise i opet ni za to nitko ne mari. S vremena na vrijeme samo nam pobude nadu da se ipak nešto kreće, da će se nešto promijeniti na bolje kao kad su prije nekoliko godina na Rivi postavljeni veliki stabilni kontejneri za smeće pod ključem. I tad dobijemo nadu da ćemo u cijelom gradu na sličan način riješiti problem smeća, ali kao i uvijek bila je to lažna nada. Tako je bilo s kontejnerima za smeće, tako je bilo sa žičarom prema Trsatu, tako je bilo s autobusnim kolodvorom koji nam obećavaju desetljećima, tako je bilo s novom Kantridom, tako je bilo s parkom na Delti, tako je bilo ....

I naravno da se onda pri povratku na naš meridijan redovito upitamo: zašto oni mogu, a mi ne možemo? Zato jer oni imaju novaca? Pa nitko ne traži velike projekte kakve oni realiziraju. Nitko ne traži ni podzemnu željeznicu ni grandiozni autobusni kolodvor. Zato jer imaju sposobne ljude? Zar mi nemamo? Možda zato što imaju uređeni sustav? Pa mi smo prije dvadesetak godina krenuli od nule, mogli smo ga samo prekopirati, uzeti od svakog što nam se sviđa. Zato što su oni pametniji i sposobniji? Pa mi se sjajno snalazimo u izvanrednim okolnostima. I možda je upravo tu odgovor, možda tek tada u izvanrednim okolnostima pokazujemo što znamo i što možemo dok za efikasan sustav trebaju godine i godine planiranja i postupne realizacije tih planova i projekata. Da smo imali takvo planiranje i postupno realiziranje planova danas bi u Rijeci imali i javni brodski prijevoz, i gradsku željeznicu i žičaru do Trsata. Nešto što se u razvijenim gradovima zove integrirani gradski prijevoz o kojem se u Rijeci desetljećima samo priča. Da smo svake godine ukopali samo pet kontejnera danas bi već pola grada imalo smeće pod zemljom, da smo svake godine posadili samo nekoliko stabala na pločnicima danas bi imali brojne drvorede duž gotovo svih riječkih ulica, da smo svake godine popločali samo jedan pločnik danas bi takvi bili svi pločnici barem u središtu grada. I ne bi se stalno pitali kako to oni mogu, a mi ne znamo, kako oni realiziraju i velike projekte dok mi ne možemo ni one najmanje? Ni kontejnere za smeće ne znamo staviti pod zemlju.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2020 Klub Sušačana