U Domu umirovljenika Kantrida, gdje je zadnjih godina živio, 9. svibnja ove godine umro je gospodin Krešimir Turk. Još jedan iz plejade brojnih vrijednih i zaslužnih članova Kluba Sušačana. Kao sadašnju predsjednicu, a u ime svih članova i izvršnih tijela Kluba, uvijek me pripadne časna, ali i vrlo tužna dužnost da se, barem s nekoliko riječi nad otvorenim grobom ili na stranicama naše revije, posljednji put oprostim s još jednom značajnom osobom za život našeg Kluba koje više nema među nama.
Krešimir Turk rođen je u malom goranskom mjestu Gerovo, 12. ožujka 1940. godine. Nakon školovanja, vrlo rano, dolazi u Rijeku i postaje stanovnikom našeg grada. Gotovo cijeli svoj radni vijek provodi u nekad moćnoj i u svijetu poznatoj pomorskoj i brodarskoj tvrtki Jugolinija. Devedesetih godina, propašću tog velikog brodara, mnogi zaposlenici Jugolinije ostaju bez posla i radnog mjesta i, u najboljem slučaju, odlaze u prisilne prijevremene mirovine. Njegovo poznanstvo sa Zdravkom Ćirom Kovačićem, prvim i dugogodišnjim predsjednikom Kluba Sušačana seže još u vrijeme kada su obojica radili u Jugoliniji. Odmah po Krešinom prijevremenom umirovljenju Ćiro ga poziva da se učlani u Klub Sušačana koji je osnovan godinu dana prije. Krešimir Turk postaje članom Kluba 1993. godine i ostaje mu vjeran cijeli svoj život. Zbog svog zalaganja i vrijednog rada izabran je u prvi Izvršni odbor. Zaposlen je na puno radno vrijeme na vođenju blagajničkih poslova Kluba. Usprkos svom malom fizičkom hendikepu, uvijek dobre volje, spreman na šalu, uvijek sa željom da bude prijatelj, svojom blagom naravi, dobrotom, duhovitošću i optimizmom osvajao je ljude koji su ga poznavali. Vrlo brzo nakon učlanjenja, zbog svojih ljudskih kvaliteta i nadasve, zbog svoje marljivosti i velikog zalaganja, stekao je pravo prijateljstvo onih s kojima je surađivao i bio omiljen među svim članovima Kluba.
U Klubu smo o njemu uvijek govorili kao o našem Kreši. I kada više nije mogao obavljati svoje poslove, brinuli smo o njegovom smještaju u domove umirovljenika, najprije na Krku, a zatim na Kantridi. Posjećivali smo ga i obilježavali njegove rođendane. Bio je nerazdvojni dio nas, a on je, dok god su mu to bolest i fizičke mogućnosti dozvoljavale, dolazio na promocije naše Sušačke revije, čiji je bio vjerni čitatelj, i družio se s nama.
Iako sam član Kluba Sušačana od osnivanja, Krešu sam zvanično upoznala tek kada sam postala članicom Izvršnog odbora. Znala sam ga „iz viđenja“, sretali bismo se na Korzu kada smo oboje žurili ujutro na posao. Prepoznavala sam ga po njegovom karakterističnom hodu i po mirisu duhana njegove nezaobilazne lule koju je cijeli život pušio. Iza njega bi ostajao mirisni trag koji je godio mojim nosnicama i, nakon što bi prošao, još dugo je lebdio Korzom.
Dragi Krešo, žao mi je što te nisam upoznala prije i što nisam više vremena provodila u tvom društvu, zbog toga sam kao čovjek na velikom gubitku. Oprosti meni i ostalim članovima Izvršnog odbora za sve ono što smo propustili učiniti za tebe... jer ti si zaslužio više. Život te nije mazio, bio je često nepravedan prema tebi... nažalost, vrlo često, tako to bude baš s dobrim ljudima, onima najboljima koji su to najmanje zaslužili. Neka ti zagrobni život, ako postoji, bude bolji od ovozemaljskog.
Zbogom Krešo, bog dragi i dobri prijatelju! Hvala ti što si bio dio naših života i oplemenio ih dobrotom. Uspomenu na tebe čuvat ćemo zauvijek u našim srcima. Počivao u miru!
Tamara Morić