SUŠAČKA REVIJA broj 107/108

 


izložba

MOJA SAMOĆA JE ZEMLJA MOJE DUŠE

Jolanda Todorović

Izložba Marca Chagalla obilježila je ljeto 2019. u Rijeci. Više od 4.000 ljudi posjetilo je izložbu Boje ljubavi, postavljenu u galeriji Kortil na Sušaku. Zahvaljujući suradnji s Rebel Kolektivom, poznatim po organizaciji uspješnih izložbi zvučnih umjetničkih imena koja su obilježila 20. stoljeće, Hrvatski kulturni dom otvorio je svoja vrata brojnoj i raznolikoj publici. Pored najmnogobrojnijih Riječana, bilo je posjetitelja iz cijele Hrvatske, turista iz Europe, Amerike, Argentine čak i Australije.... Svoje su poruke ostavljali u knjizi dojmova ili ih spontano zapisivali na ploču pored izlaza iz galerije, podijelili su ih često sa studenticama koje su čuvale izložbu ili bi jednostavno otišli zaokupljeni vlastitim mislima. No, očito je bilo i gotovo sigurno da su svi oni, svatko na svoj način, duboko emotivno doživjeli ovu izuzetnu izložbu.

Na Chagallovo stvaralaštvo rijetko tko i može ostati ravnodušan jer on kao da je svojim načinom slikanja pronašao neku univerzalnu dimenziju doživljajnog u čovjekovoj prirodi. Pri tome ta univerzalnost ne poznaje nikakve granice, ni geografske ni stilske niti estetke. Ako se malo bolje upoznamo s njegovim radom i životom, razumjet ćemo da je on sam uspio živjeti takav život i stvoriti takvu umjetnost: bez svrstavanja i pristajanja na bilo kakve podjele i prilagodbe. Kad su ga pitali kojom se nacionalnošću osjeća, jer, ne zaboravimo, rođen je u židovskoj obitelji u Bjelorusiji, živio u Francuskoj, a Drugi svjetski rat proveo u Americi; odgovorio je: „U umjetnosti nema nacija, mada moram priznati jedno: da nisam živio u Francuskoj, nikad ne bih postao Marc Chagall.“

Marc Chagall rođen je 1887. godine u Vitebsku, u Bjelorusiji. Njegova mnogobrojna obitelj pripadala je zajednici Židova koji su, živeći prilično izolirano u carskoj Rusiji, njegovali jezik, navike i običaje kulture kojoj su pripadali. Ujak koji je bio violinist obilježio je glazbom brojne večeri, zabave i plesove u obiteljskom krugu i okruženju šire ruralne zajednice samog mjesta. Tradicijska drvena arhitektura, visoki krovovi obiteljskih kuća, puno životinja i glazbe slike su koje su malom Mojši ostale urezane u vizualnu memoriju i kao motivi provlačit će se kroz cijelo njegovo umjetničko stvaralaštvo.

Židovsko porijeklo drugi je motiv trajno prisutan u njegovom radu. „Od najranijih dana zarobljen Biblijom“ tražio je u njoj motive i puteve ka umjetničkim i životnim spoznajama. Početkom 30-ih godina putovao je u Palestinu želeći približiti sebi priče iz biblijskog Starog zavjeta, naći odgovore na pitanja o narodu kojem je pripadao i kojem je posvetio brojna djela u raznim medijima.

Osim slikarstvom i grafikama, Chagall je vitražima oslikavao prozore sinagoga u Jeruzalemu, ali i crkava na jugu Francuske. Muralima je oslikavao enterijere, među kojima je najpoznatiji svod Garnieove pariške Opere, što je 1964. uradio na poziv Malrauxa, tadašnjeg ministra kulture Francuske. Radio je mozaike, tapiserije i skulpturu, bavio se kazališnom scenografijom. Ilustrirao je Gogoljeve Mrtve duše, La Fontaineove Basne...

Napisao je autobiografiju u 35. godini života, 1922., iste one godine kad po drugi put, ali sad zauvijek, napušta zemlju u kojoj je rođen. Chagall je naime prvi put napustio, tad još Carsku Rusiju, 1907. godine otišavši u Francusku u potrazi za dostojnim likovnim obrazovanjem i tamo je otkrio čaroliju i potencijale francuske metropole. Pariz je tada doista bio centar umjetničkog svijeta i, kao što sam Chagall kaže, mjerilo vrijednosti, grad koji će samo najboljima dopustiti uspjeh kao potvrdu talentu i kreativnosti. Nije vjerovao da će biti jedan od takvih umjetnika dok je, željan i žedan umjetnosti, dane provodio po Louvru i brojnim pariškim muzejima.

 Stanovao je na Montparnasu, na trećem katu La roucha, okrugle zgrade s ateljeima, družio se s Picassom, Braquom, Bretonom, Vollardom, Apolinaireom...

U Rusiju se vratio zbog ljubavi, zbog žene koja mu je bila ogromna podrška i motivacija da uopće izabere umjetnost i slikarstvo kao svoju životnu profesiju. Došao je po Bellu 1914. godine, gdje ga je zatekao rat i onemogućio im zajednički povratak u Pariz. No, ideje sovjetske revolucije 1917. godine zadržale su Chagalla u rodnom gradu i potakle ga da pokuša dati vlastiti doprinos novoj socijalističkoj državi. Kao komesar zadužen za likovnu umjetnost u okrugu Vitebska i zanesen novim idejama o približavanju umjetnosti narodu, osniva Školu za umjetnost i u nju za predavače poziva Maljeviča i El Lissitzkog. Maljevičeva isključivost da svoje revolucionarne ideje suprematizma tumači jedino prihvatljivim pristupom u obrazovanju, navela je Chagalla da napusti školu i Vitebsk 1920. godine.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2020 Klub Sušačana