Hrvatsko društvo i nakon trideset godina demokratskog poretka u samostalnoj hrvatskoj državi ima poseban odnos prema vlastitoj povijesti kojim se često povijesne činjenice i nadalje uglavnom koriste kao svakodnevno sredstvo prijetvornih javnih obračuna, pri čemu se namjerno mijenja kontekst povijesnih zbivanja i stvarna uloga određenih povijesnih osoba u njima.
To ukazuje na duboku ideološku podijeljenost, ali i spoznajnu ograničenost različitih sudionika hrvatskog javnog života - podjednako političara, novinara, profesora, nakladnika, umjetnika, aktivista i inih samoproglašenih društvenih čimbenika, koji se na(d)meću kao vrhovni promicatelji „prave“ povijesne istine. Naravno, takvima nije cilj rasvijetliti prošlost već je iskoristiti za svoje vlastite ciljeve u sadašnjosti, služeći se sveobuhvatnim manipulativnim sredstvima, posebice snagom svoje autoritativne moći u kulturnim i obrazovnim ustanovama, kao i u svekolikim, svima dostupnim, medijskim kanalima.
Na taj se način svugdje u svijetu usmjereno utječe na stavove i ponašanje sveukupnog stanovništva, na koje se potom pozivaju upravo oni koji su im te „zamisli“ i nametnuli kao „njihove“ osobne i samorazumljive ‒ „logične“. To su stari političko-promidžbeni trikovi zahvaljujući kojima su vladajući (i njihovi namještenici), kroz sva povijesna razdoblja i ostali vladajući, mijenjajući u skladu s tehnološkim dostignućima i znanstvenim spoznajama, naglasili bi drznici ‒ samo nazive svojih državnopravnih zajednica i društvenih poredaka. 
Naš je globalizirani svijet četvrte industrijske revolucije „pojednostavio“ način vladanja kroz „internetiziranu“ stvarnost, koja je omogućila prije neostvarivu asimilaciju ljudskog djelovanja ‒ osobnog i javnog, duhovnog i svjetonazorskog, materijalističkog i poslovnog, što ujedno temeljito preispituje socijalnu, kulturnu, a izgleda i biološku antropologiju dosadašnjeg čovjeka.
IZRAVNI SUDIONICI POVIJESNIH ZBIVANJA
Totalitarizam je politički pojam dvadesetog stoljeća koji se u različitim oblicima javlja kao okosnica i svih prethodnih vlasti, a njegov simbolički crno-crveni plamen upaljen je prije stotinu godina baš u Rijeci, iz ruku Prvog Vođe – Gabriela D'Annunzija. Stoga sam prije nekoliko godina zamislio ostvarenje dokumentarnog filmskog serijala pod radnim nazivom „Fiume crno – crveno Rijeka“ (F.C.C.R.) koji bi u šest nastavaka prikazao riječku i hrvatsku povijest kroz različite totalitarne poretke koji su obilježili posebice prošlo stoljeće.
Osmišljavajući, osnivajući i uređujući zadnjih tridesetak godina u Rijeci raznovrsne medijske proizvode za različitu publiku, suočio sam se s profesionalnim izazovima koje su izravno poticala tehnološka dostignuća, ali podjednako sveopće političke i društvene mijene.
...