SUŠAČKA REVIJA broj 109/110

 


iz arhiva

MASONI I STVARANJE JUGOSLAVIJE

Ljubinka Toševa Karpowicz

U poznatoj knjizi The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Oscar Jászi (1875.-1957.) mađarski povjesničar, politički teoretičar, sociolog”, meštar zasebne masonske lože, židovskih korijena (obitelj kasnije konvertirana u kalvinizam), prema opisu njegove karijere u Wikipediji, navodi “prave” iredentističke pokrete koji su djelovali u Carevini.

Među “prave” ubraja: rumunjski, talijanski i jugo-slavenski iredentistički pokret.

U daljnjem tekstu ističe da su sve iredente riješene stvaranjem odgovarajućih država, osim talijanske iredente.

Iako to ne navodi, ali, kao mađarski liberal i demokrat koji je pobjegao 1919. g. u SAD pred terorom režima Bele Kuna, može se zaključiti de se tvrdnja odnosi na Italiju u doba fašizma.

Rješenje problema talijanske iredente, prema njemu, bilo bi da Trst i Rijeka postanu slobodne luke porto franco, i time centri međunarodne trgovine. To bi po njemu bilo korisno za zaleđe koje je slavensko i mađarsko (str. 394).

Govoreći o jugoslavenskom unitarizmu, koji je, po njemu, isti kao i pokret za ujedinjenje Njemačke i Italije, (str. 403), i koji je doveo do Prvog svjetskog rata, Jászi ističe Zagreb i Beograd kao njegove prirodne centre.


Naslovna strana izdanja u povodu stogodišnjice
lože Jugoslavija
.

Ukazujući na vanjske poticaje i pomoć jugoslavenskom iredentizmu, Jászi navodi ruski panslavizam, kojim se Rusija koristila Srbijom u borbi protiv jačeg neprijatelja Austro-Ugarske.

Jugoslavenski iredentizam se u Austro-Ugarskoj Monarhiji budi tijekom razdoblja talijanske neutralnosti. Tada hrvatski političari, prije svega dalmatinski, Trumbić i Supilo, poznavajući program talijanskog iredentizma, svjesni su da je neutralnost Italije samo pitanje vremena, i da će Italija ući u rat na strani onog saveza koji je spremniji zadovoljiti njezin iredentistički program.

Kada je Supilo saznao za (tajno) potpisivanje Londonskog ugovora (26. travnja 1915.), započinje s Trumbićem tražiti saveznika. Borba protiv Londonskog ugovora postaje tako srž ideje jugoslavenstva, ”Operativni organ” jugoslavenskog iredetizma, po Jásziu, postaje Jadranska legija, utemeljena početkom siječnja 1915. g. u Londonu.

Ferdo Šišić u Dokumentima o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919. navodi proglas Upravnog odbora Jadranske legije Jugoslavenima, iz siječnja 1915., ali ne navodi imena Upravnog odbora. Šišić, međutim, navodi adresu Jadranske legije u Londonu, na koju njezini odbori mogu poslati bilo što i tražiti obavještenja: (Lloyd’s Bank Limited for The Jugoslav Committee”, Lombard Street 72. London (City).

Osnivači Jadranske legije bili su hrvatski političari, ali su se u članstvo prijavili i brojni drugi. Najbrojniji su bile pristalice iz Sjeverne i Južne Amerike. Otkuda je točno pristizala novčana pomoć za finansiranje rada Jadranske legije, samo je djelomično poznato.

U Državnom arhivu u Zagrebu postoji zbirka dokumenata pod nazivom Arhivsko gradivo za Luju Vojnovića iz kojih se samo djelomično mogu rekonstruirati izvori financiranja.

Hrvatski političari, osnivači Jadranske legije, njih osamnaest (18) bili su: Ante Trumbić, Frano Supilo, Hinko Hinković, Heinrich Moses, Niko Županić, Franko Potočnjak, Milan Marjanović, Nikola Stanojević, Mirko Županić, Mića Mićić, Dinko Trinajstić, Julije Gazari, Gustav Gregorin, Ivo de Giuli, Josip Jedlovski, Bogumil Vošnjak, Jovo Banjanin,Milan Srškić, Dušan Vasiljević, a nekoliko mjeseci kasnije prišli su im: Ćiro Kamenarović, Ante Mandić, Niko Gršković, Ante Bianchini, Mihajlo Pupin, Paško Baburica, Lujo Mitrović ,Vjekoslav Moro i Franjo Petrinović.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2020 Klub Sušačana