SUŠAČKA REVIJA broj 109/110

 


zoo

RIKA USRED RIJEKE

Velid Đekić

Vukovi, medvjedi i majmuni. Krokodili, kameleoni i zmije. Grčke kornjače, orlovi i srne. Što bi takvu življu moglo biti zajedničko da ih spominjem u istom retku-dva? Nećete vjerovati, zajednička im Rijeka. Točnije, mjesto prebivanja – usred Rijeke. Vjerujete još manje? Na neki ste način u pravu, zvuči toliko neobično da je zapravo doista nevjerojatno: tko može zamisliti tako nesvakidašnju družinu u središtu grada poput Rijeke, a da nije na djelu kakav cirkuski karavan, recimo na Delti, što će reći rijedak povremeni i privremeni gostujući događaj koji u gradski život bane i potom zadugo nestane?

A eto, moguće je, dogodilo se. I to ne na danak-dva, već je potrajalo godinama, desetljećima čak, u poštovanja vrijednom kontinuitetu.

Za sve bijaše kriv čovjek imenom Mario Rossi. Stvar je zakuhao još u danima neposrednog poraća, mislim na „ono“ poraće, godine 1945., kada je svega petnaestak dana nakon oslobođenja predložio novoj gradskoj upravi (tadašnjim rječnikom: „organima narodne vlasti“) osnivanje Prirodoslovnog muzeja koji bi uključivao omanji zoološki vrt. Roossijev prijedlog naišao je na otvorena vrata, pa je za Prirodoslovni muzej dobivena zgrada uz Park Vladimira Nazora (sada Park Nikole Hosta), nekadašnje obiteljsko zdanje grofa Negronija. Objekt nije bio u ponajboljem stanju, u njegovu se opisu čak upotrebljavao izraz ruševno, ali Rossiju – tada već prvom upravitelju Prirodoslovnog Muzeja, akvarija i zoo-vrtića, kako je glasio službeni naziv ustanove – kao ni njegovim pomoćnicima nije manjkalo energije, pa je zgrada iznova zakoračila u bolje dane. Muzej je otvoren za javnost pola godine nakon početka uređenja zgrade, 1. svibnja 1946. godine, zajedno s manjim akvarijem, dok je zoološki vrtić otvorio vrata posjetiteljima 1. svibnja sljedeće godine.

U Muzeju su se našle smještene zbirke porijeklom iz Mađarske biološke postaje, bivšega Muzeja Civico, te Gradskoga Muzeja Sušak, također zbirke više privatnih kolekcionara. Inventar je nerijetko pronalažen po raznim podrumima, tavanima i školama, gdje je bio skriven pred ratnim neprijateljem koji ga je planirao otpremiti put Italije, poput zbirki šarenih leptira i sličnog, pa se izložbene staklene vitrine imalo čime napuniti. Uređeni su laboratorij za prepariranje životinja, entomološki laboratorij, mikro-foto-kinematografski laboratorij, našlo se izdanja za formiranje stručne knjižnice.

Družina crnog galeba

Prve životinje stigle su u Muzej iz stana Marija Rossija, koji se njima prethodno bavio kao prirodoslovac amater. On je ustanovi kojoj se našao na čelu darovao vlastiti akvarij, što se sastojao od 30 bazena, četiri zračna kompresora i ostalih uređaja za održavanje uvjeta za život u akvariju. Kada je 1947. otvoren zoološki vrtić, prve životinje što su se našle iza čvrstih rešetaka njegovih kaveza bile su nekoliko lisica i jedna vučica. Potonja je dobila ime Dijana.

Sljedeći val životinjskih došljaka u Park Vladimira Nazora činile su rode, bizamske patke, zamorci, sova, bjeloglavi sup, orao zmijar, srebrni i zlatni fazan, s njima i nekoliko paunova. Majmuni Tarzan i Čita, pristigli iz Bombaja, smatrali su pitanjem osobne časti da nagrade akrobatskim ludiranjem lako primjetljiv entuzijazam postupno sve brojnijih najmlađih posjetitelja vrtića, u čemu se majmunskom paru uskoro pridružio njihov potomak Sali.

Paunovi su poticali posjetiteljski entuzijazam priklanjajući se sebi primjerenoj strategiji privlačenja pozornosti - gizdavom šetnjom unutar livade omeđene žičanom ogradom.
...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana