SUŠAČKA REVIJA broj 109/110

 


more

TARABOCCHIA I VUKASOVIĆ

Branko Šuljić

America's cup najstarije je sportsko natjecanje na svijetu. Znaju za njega i oni koji nisu pobornici jedrenja. Za jedriličare to je, ne samo najstarije, nego i najprestižnije i – najskuplje natjecanje. Za velike i bogate. Bez višemilijunskih proračuna u konvertibilnim valutama o njemu se ne može ni razmišljati. Što ne znači da će na njemu startati svatko tko ima puno novaca. To je samo prvi i najvažniji uvjet. Dalje su potrebni vrhunsko umijeće – konstruktorsko, brodograditeljsko i jedriličarsko, pa i doza sreće, odnosno milosti vjetra i mora. Duge pripreme i velika ulaganja za malo jedrenja.

Povijest America's cupa izuzetno je duga, provlači se već kroz treće stoljeće. Počelo je 1851. godine, ali ne na američkom kontinentu, kako bi sugerirao njegov naziv. Nenamjerno, dogodilo se u britanskim vodama, jedrilo se oko otoka Wighta. Pobijedili su Amerikanci, ispred 17 domaćih jedrilica. Pobjednički brod zvao se America. I nastao je America's cup! Kroz sve godine pobjednici su vijali samo četiri zastave – SAD, Australija, Novi Zeland i Švicarska. Možda će se u ožujku sljedeće godine pojaviti i peta. U 36. izdanju America's cupa braniteljima trofeja s Novog Zelanda izazivači su Talijani, brod Luna Rossa. Možda, jer Britanci su bili izazivači 16 puta, a pobjednički plamenac nikada nisu objesili na jarbol svog broda.

Amerikanci imaju 30 pobjeda, od kojih 25 pripada članovima New York Yact Cluba, a u nekoliko trijumfa značajan doprinos dali su naši ljudi, naši otočani. Nisu jedrili, možda nisu ni bili na regatnom polju, to ne znamo, ali njihove zasluge za konačan uspjeh izuzetno su velike. Hrvatska javnost slabo je s time upoznata, možda nešto više znaju tek pasionirani ljubitelji jedriličarskog sporta. Ne treba čuditi, bilo je to u vremenu kada su informacije kružile neusporedivo slabije i sporije nego danas. Nadasve kada su dolazile preko oceana, s drugog kontinenta, i iz drugog političkog podneblja. A, ti naši ljudi radili su pod stranom, američkom, zastavom!

Naši ljudi projektirali su brodove što su najbrže jedrili u nadmetanju s izazivačima, prvi prošli ciljem i ponijeli trofej. Jedan je Mario Tarabocchia, rođen u Malom Lošinju, drugi Marko Vukasović iz Baške. Tarabocchia je poznat u svjetskim jedriličarskim krugovima, za njega sam davno čuo i saznao za brodove što ih je projektirao. Nasuprot njemu, Marko Vukasović bio mi je nepoznanica do prije godinu dana. Otprilike, saznao sam za njega u vrijeme kada je umro, u dubokoj starosti. Jedan od razloga relativne anonimnosti autora velikih projekata zacijelo je činjenica što su obojica radili u tada vodećem svjetskom studiju za projektiranje jedrilica i jahti. Bez obzira na autorstvo projekta, svi njihovi brodovi nosili su potpis dizajnerskog studija – Sparkman & Stephens. Za projekte Marija Tarabocchije svijet je saznao, dok je Marko Vukasović ostao nepoznat široj javnosti. Između ostaloga, Mario Tarabocchia je na svaki svoj nacrt i brod negdje utisnuo inicijale MT. Također, potrudio se da neki od nacrta još za njegova života trajno dođu na Lošinj.

Rođeni na kvarnerskim otocima ostvarili su „američki san“. Životni i radni putevi vodili su ih različitim smjerovima i okolnostima prema istom cilju, da bi se sreli, ne „na dokovima New Yorka“, nego na Rhode Islandu. Zajedničko im je bilo veliko umijeće, osjećaj za brod i more, ljubav što su je unosili u posao brodskog dizajnera. Tarabocchia je stariji, ali Vukasović je prvi pokucao na vrata slavne dizajnerske kuće.

Mario Tarabocchia rođen je 1919. godine u obitelji lošinjskog brodograditelja. Završio je Pomorsku školu i počeo raditi u očevu brodogradilištu. Kroz praksu brzo je učio, pa se rano okušao u samostalnom projektiranju jedrilica. Završetkom rata brodogradilište Pietra Tarabocchije se gasi, a Mario 1946. počinje raditi u Pomorskoj školi, gdje predaje tehničko crtanje i nacrtnu geometriju. Teško je zamisliti da budući veliki konstruktor radi taj posao. To je, međutim, kratko trajalo, ali ne njegovom voljom. Jugoslavenske vlasti 1948. gase Pomorsku školu u Malom Lošinju. Mario traži posao i odlazi na brod, ploviti. Novo životno odredište mu je San Remo u Italiji, gdje je njegov otac otvorio malo remontno brodogradilište.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana