Da nije korone i zlokobnih brojeva koji iz dana u dan neprekidno rastu i ne vidi im se kraj s radošću i zadovoljstvom bi predstavili novi broj Sušačke revije. Pisali bi s oduševljenjem kako je Rijeka nakon kultnih Vježbanja života i Kako čitati grad dobila još jedan kult koji se zove Fiume Fantastika i koji nam priča kako su se Beč i Budimpešta prije sto i pedeset godina utrkivali tko će prije iskoristiti odličan zemljopisni položaj tada malene Rijeke, kako su nekad ovdje bila dva grada, kako se živjelo na granici, kako su nastale riječke palače i koji su to bitni ljudi koji su svaki na svoj način obilježili ovaj grad i ovaj kraj – Nugent, Luppis, Adamić, Whitehead, Igor Emili i još mnogi drugi. Pisali smo puno na našim stranicama o njima, neke od tih priča upravo je Sušačka revija plasirala u javnost kao što to čini i u ovom broju. Jeste li, primjerice, znali da u Italiji postoje tri muzeja posvećena Rijeci? Jedan od njih, piše Igor Žic, je D'Annunzijev Vittoriale na Lago di Garda u vili u kojoj je D'Annunzio živio nakon odlaska iz Rijeke početkom 1921. godine. I kako se život i povijest često igraju s nama pokazuje i priča kako je vlasnik te iste vile prije D'Annunzija bio autor romana Frankopanov prsten, njemački povjesničar umjetnosti Henry Thod koji je u vili na jezeru živio sa svojom suprugom, unukom slavnog kompozitora Franza Liszta, a u tu istu vilu snagom mašte ulazit će i naš veliki književnik Vladimir Nazor da bi se u svojim esejima obračunavao s duhovnim vođom Benita Musolinija. Istih tih godina Viktor Car Emin, piše u ovom broju Revije Višnja Višnjić Karković, u svojem sušačkom progonstvu vapi za svojim kutićem pod Učkom odakle je protjeran i piše svoju Danuncijadu. Nekoliko godina kasnije iz Rijeke će put Italije zauvijek otići Marisa Madieri, a sa Sušaka put Beograda Branka Petrić. Marisa će napisati svoju Vodnozelenu, sjećati se svoje Rijeke, njezinih obala, Kantride i Trsata, piše nam Ervin Dubrović, a Branka Petrić će čak 250 puta biti Danica u Balkanskom špijunu s Danilom Batom Stojkovićem. Anti Peričiću će ispričati kako je pri odlasku sa Sušaka iz vlaka s Plasa gledala more i uzdisala za njim, kako ju je na akademiji, između ostalih velikih imena, poučavao i Karlo Bulić – popularni dr Luigi, kako se vjenčala u Rimu s Bekimom Fehmiuom, kako je dobila cvijeće od Miroslava Krleže i još mnogo toga. Što ti je život bogatiji, to ti je životna prtljaga teža, rekla joj je Mira Stupica, a nešto od te velike i teške prtljage podijelila je s čitateljima Sušačke revije. Kao što je svojedobno, ima već skoro dva desetljeća tome, s Vedranom Simičević svoju priču o Baltazargradu, odnosno kako ga je stvorio po uzoru na Rijeku, na istim ovim stranicama podijelio hrvatski akademik Zlatko Bourek. Upravo nakon tog razgovora je u javnosti zaživjela ta priča koja se i danas naveliko eksploatira i u medijima i u promociji Rijeke. U ovom broju Revije Vedrana Simičević, novinarka i alpinistica kojoj je do vrha svijeta Mount Everesta nedostajalo tek nekoliko koraka, osvrće se na 60 godina u kojima su riječki planinari i alpinisti u GSS-u spasili brojne ljudske živote.
Vjekoslava Jurdana nas podsjeća na djelo velikoga Ivana Matetića, ali ne Ronjgova kako su nas učili u školi, već Ronjgovega kako bi se pravilno reklo na čakavskom.. Niš novega pod suncem, vavik zajde zad Učkun, a ljudi su i dalje isti, sebični i zlobni, pisao je svojoj kćeri Ivki Ivan Matetić koji je svoje prvo veliko djelo Ćaće moj objavio u 53.-oj godini. Nekadašnji Parafi, Vim Cola i Zdrave, u tim godinama, zapravo već im je i pokoja više, odavno ne nastupaju, ali uživaju u blagodatima života na otoku, piše nam Marin Krstulović. Doris Žiković poslala je priču o Kruzovima, svjetskim putnicima (Adriani se najviše svidio Maroko, a Vedranu Zanzibar), Edi Jurković piše o Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije, tamo možete doznati ponešto o Vašim precima, kao što je on doznao kako je potomak Šimuna Jurkovića koji je 1651. rođen u Opatiji gdje je živio devedeset godina. Branko Šuljić nas je obogatio pričom o utemeljiteljima studija brodogradnje u Hrvatskoj – Zagrepčaninu Gjuri Stipetiću i Sušačanu Leopoldu Sorti, a Kristian Benić o riječkom identitetu.
To su samo neke od dvadesetak priča iz novog broja Sušačke revije, sa zadovoljstvom smo ih prikupljali unatoč koroni koja se širi svuda oko nas. Nadam se da ćete ih Vi s jednakim zadovoljstvom čitati i da će Vam pružiti kratkotrajni bijeg iz ove ne baš lijepe stvarnosti.
Ugodno čitanje i sretniju iduću godinu želi Vam
Alen Čemeljić