Ronjgov je, naime, jedan od velikana koji, ponikli na području Istre, Hrvatskog primorja i otoka, umjetnički i intelektualno, duhovno i dubinski, (re)kreiraju svijet svojega zaviČAja, krećući se u svojem lokalnom, a donoseći taj svijet u područje univerzalnog, općeg i vječnog. O tome je sâm Matetić rekao: Puno mi se ljudi čude, da vavek batin tu našu starinu i va govore i va muzike. A ča san njin ja kriv, da to ne razumeju. Kad bi znali poštovat zdelu, s kę su naši stari jili, ne bi se temu čudili. Ča se trebe temu čudit? Ako narodi i imeju svoj književni zajik, ma imeju i svoj dialekt. Nikad nisan čul va Zagrebe, da bi dva sveučilišni profesori i kajkavci govorili mej sobun štokavski. Zač? Zato, zač njin je najprirodneje i najslaje govorit onako, kako jih je mat navadila. Ovako su ljudi jedan drugemu bliži, a kad govore štokavski, oni govore kako i papagalo, kega su drugi navadili, a ne njegova mat. To se zna, da mora bit i književni zajik, drugačeje bi nan se zajiki pomešali, kako i našen staren, kad su 'crekvinu' zidali. Književni zajik mora bit, ma i svoj materinski moramo čuvat kako oko va glave. To je prirodni zakon, to je poštovanje samega sebe, to je prava, zdrava kultura i duha i srca. Ki ne poštuje sam sebe, neka se ne čudi, ako njega drugi ne poštuju.
Uz Matu Balotu, Artura Gervaisa, Dragu Gervaisa i mnoge druge, Ronjgov je jedan od umjetnika-intelektualaca koji kroz antologijske i zaokružene stvaralačke opuse iskazuju sebe i zavičaj iz kojega potječu. Matetić se, prije Prvoga svjetskog rata, u Opatiji družio s Arturom Gervaisom, poznatim glazbenikom i kompozitorom. Ronjgov bi često dolazio Arturu s riječima: „da se ča navadin“, u kuću, kako svjedoči Vera Tomašić, u kojoj su „uvijek bili muzičari“, te se „uvijek muziciralo, sviralo se, onako, od gušta.“
U to, idilično doba, Arturov sin ‒ Drago Gervais, tada u dječačkoj dobi, organizira dječje kazalište uz rodnu kuću na predjelu Vrutki u Opatiji. Ta mala pozornica na Vrutkima, stvorena od dva „lancuna“, „skoro kako va Verone, al va Venecije“, predstavlja same začetke njegova (kasnijeg) književnog dramskog stvaralaštva. A u tom stvaralaštvu ističu se čakavska komedija Duhi i tragikomedija Karolina Riječka.
Mnogo godina kasnije, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, Ronjgov je s Dragom Gervaisom bio u progonstvu u Beogradu, daleko od zavičaja pod tuđinskom vlašću. Ondje, 1939. piše: „Najljepše je doma va domaćem kraju. (…) Ona naša domaća mesečina z onemi belemi, belemi cestami i još belejemi kućicami. Se je bilo čisto kako va raje.(…) Da mi je umret tamo.“ I godine 1940., također u Beogradu, ističe: „Zemljice moja zač si me sprognala, da moramo srcem po svete konatit.“ Nadalje, kad je Ronjgov „na Terazijah videl, a bilo j' to 17. augusta 1941. leta, kako vise srpski rodoljubi“, kazuje Ljubo Pavešić, „vas dešperan napisal je pjesmicu Ronjgi moji, selo moje malo.“ Tako se Matetić u duhu vraća u svoj zavičaj, kako sâm kaže: „I duh me prenesa doma, k Ronjgon.
...