SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


glazba

PAZI ŠTO VIČEŠ!

Marin Krstulović

To me, punk is the freedom to create, freedom to be successful, freedom to not be successful,
freedom to be who you are. It’s freedom.

Patti Smith               

Pišem ovo iz perspektive bivšeg (iako neki kažu da takvo nešto ne postoji… jednom punker, uvijek punker) punkera iz Splita, tamo negdje iz kraja sedamdesetih i početka osamdesetih...

Punk u Splitu u to vrijeme stane u tri riječi: Crven ban i Grop.

Hrvoje Barić Grop, jedna od najnevjerojatnijih pojava u svijetu plivanja svih vremena, bio je tada najpoznatiji splitski punker (fusnota), a Crven ban jedini iole priznati punk band na splitskoj sceni, koliko god u to jato možemo ubacit' i neke druge neobične pojave tog doba, poput Fon Biškića i njegovog Narodnog blaga (sa mladim Nenom Belanom kao gitaristom).

Kakogod, Crven ban se, kao i više-manje svi bandovi tog doba u Splitu, relativno brzo raspao, a frakcija banda koja je više stremila k tada vrlo popularnoj elektronici oformila je band Tužne uši, nazvan po pjesmi Parafa.

(fusnota; napisati za Gropa fusnotu da je plivao na Olimpijadi 1984. u Los Angelesu u disciplini 100m delfin, te u istoj disciplini bio pobjednik na Mediteranskim igrama 1991., bio bi grijeh. Mada je on i to. Između vrhunskih sportskih manifestacija na kojima se natjecao, uglavnom bi bio na heroinu, tako da se njegov četverogodišnji olimpijski ciklus svodio na tri i po godine drogiranja i šest mjeseci odvikavanja i treninga. Objekt je više dokumentarnih filmova, a trenutno radi kao trener plivanja u matičnom klubu, POŠKu. Među ostalim anegdotama vezanih uz njega, čuvena je i ona da su ga tamo negdje 1983.-84. oslobodili služenja JNA jer se na straži u Ptuju, popeo na krov kasarne i pucajući iz puške vikao „Trst je naš“)

Pišem vam sve ovo samo da biste shvatili što je nama, klincima koji su slušali punk u Splitu, značio onda taj riječki band, a posebno pjevačica Pavica Mijatović, tada puno poznatija pod svojim fussion nadimkom Vim Cola.

Svaki punker tog vremena koji je iole držao do sebe bio je ljubomoran na Rijeku, jedini grad bivše nam države koji je imao dva etablirana punk banda (uz spomenuti Paraf, tu su i Termiti).

Sve ostalo što je valjalo stane u vrlo malo teksta…uglavnom se to odnosi na ljubljanske Pankrte i novosadsku Pekinšku patku sa frontmenom Nebojšom Čonkićem Čontom, tada nerijetko zvanim Profesor Čonta koji je, ako me sjećanje ne vara, predavao zemljopis.

(Autor ovog teksta mora se pohvaliti jednom od nekoliko briljantnih procjena u svojoj „diskografskoj karijeri“. Naime, tih godina, tamo negdje početkom osamdesetih, mijenjao sam „Imagine“ Johna Lennnona, valjda jedan od najboljih albuma svih vremena, za prvi album Pekinške patkePlitka poezija“).

Metropole se tu baš i nisu iskazale… pod punk možemo uvrstiti tek početak beogradskog Električnog orgazma (dok im je još uvijek kao predgrupa nastupao bend Hipnotisano pile, i obratno), te zagrebačkog Prljavog kazališta, što se današnjim njihovim obožavateljima čini nemogućim.

Oni su stvarno počeli kao punk band, međutim, nedugo nakon toga sa drugim albumom Crno bijeli svijet skreću u ska, da bi se isto tako vrlo brzo, nakon što je pjevač Davorin Bogović odlučio zamijeniti svoju karijeru pjevača u onu poštara u Baški na Krku, prebacili u tu neku svoju pseudotamburašku tamu u kojoj još uvijek preživljavaju.

Baš me interesira kako bi reagirali njihovi današnji obožavatelji kad bi na nekom koncertu nakon, recimo, Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku, bend odsvirao jedan od prvih svojih hitova Ja sam za slobodnu mušku ljubav

Ali, vratimo se mi Pavici i riječkom punku

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana