SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


sjećanja

ZIMSKI BAZEN NA ŠKOLJIĆU, TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO

Velid Đekić

U njega zbog plivanja nije kročio nitko već mnogim godinama. Zimski bazen na Školjiću tužno je, zaboravljeno mjesto, koje ne očekujemo u najužem gradskom središtu. Ne pišem ovo da bih ikomu prigovorio zbog toga zaborava, ta i sam sam ga potpuno izgurao iz osobne memorije na debelu marginu, pa nemam pravo podići prst ljutnje pred bilo kime.

Prvi, vrijeme je pokazalo i posljednji, put, brčkao sam se u bazenu na Školjiću, ako me pamćenje ne vara, zimi 1971/72. godine. Netko iz dječačke ekipe na Grpcima dao je prijedlog da se sljedeći dan kolektivno zaputimo na bazen, a činjenica kako smo bili žestoko u hladnom dijelu godine samo je pružila zamisli notu dodatne privlačnosti, iz moje perspektive i uzbudljive ekskluzivnosti. Svaki dječji upitnik o kupanju u doba temeperatura oko nule odagnan je stavom – pa zimski bazen i jest za to, za kupanje u doba niskih temperatura. To što je na dogovoreni dan pao snijeg, možda ne prevelik, ali ipak dovoljan da zabijeli Grpce, nije nas omelo u naumu. Ako bi to nekom roditelju možda i palo na pamet, onoga jutra kada je trebalo krenuti na bazen, nije ga bilo u kući, tada je već odrađivao svoje u nekom od riječkih poduzeća. Bili su (vjerojatno) zimski praznici, mi sami doma i − tko nas je mogao zaustaviti?

Jednom se bućnuti u bazen na Školjiću uistinu nije previše, ali pokazalo se sasvim dovoljnim da ga se sjetim baš ovih prosinačkih dana, u srcu zime, kada oko s riječke rive zapinje za snježne vrhove Učke. Otkuda bazen uopće u gradskom tkivu, kada se i kako u njemu nastanio te što mu bi da je u nekom trenutku potpuno zašutio, glumeći da ga nema, i to toliko uspješno da se čini kao da ga nikada nije ni bilo?

Od kupališta Eneo do kupališta Rječina

Odgovor na prvi dio upitnika vuče za rukav u svježe poraće, u 1947. godinu i odluku tadašnje „narodne vlasti” o uključivanju izgradnje modernoga gradskog zimskog bazena u popis sportskih objekata predviđenih Petogodišnjim planom, čime je potvrđena tada rado isticana činjenica kako Rijeka prednjači u jugoslavenskim sportskim krugovima upravo u plivanju. I, tragom te odluke, prema pitanju: ako je Rijeka imala tako značajnu ulogu u državnom plivanju, štoviše, njeni plivači bilježili uspjehe na europskim i ostalim međudržavnim odmjeravanjima snaga, u uvjetima koji njenim talentima ograničavaju godišnje treniranje jedva četiri mjeseca, kakve li bi se tek uspjehe moglo postići omogućujući riječkim plivačima treniniranje tijekom cijele godine? Uvjete za plivanje, naglasilo se službeno, valja ujedno stvoriti školskoj i tvorničkoj omladini, što je put koji vodi prema otkrivanju talenata.

Ocijenjeno je da bazen također ima važnost u širenju gradske turističke ponude te pozitivno utječe na zdravstveno stanje stanovništva, što se tiče i onog dijela ovdašnjega, da se poslužimo onodobnim rječinkom, „radnog naroda” koji se zbog posla nema priliku ljeti kupati u moru.

Da bi pripremni radovi krenuli što prije, dalo se dite materi, pa se početne korake prepustilo Fiskulturnom društvu Primorje, pod čijom se kapom razvijao gradski plivački sport. Sredinom kolovoza 1947. oformljen je deveteročlani odbor kojemu je zadaća preuzeti brigu o prijeko potrebnim predradnjama za taj posao, predvođen uglednim Riječaninom dr. Zdravkom Kučićem. Jedan od prvih upitnika suočavao s dilemom − gdje izgraditi riječki zimski bazen?

Konzultirani stručnjaci ponudili su odgovor koji je vodio put Delte, u neposredno susjedstvo tadašnjega Gradskog kupališta, točnije iza njega (gleda li se s mora), odnosno na lokaciju između posljednjega željezničkog kolosijeka i ušća Rječine s jedne strane te morske obale s druge strane. Ta je vizija govorila o „malom fiskulturnom parku vodenih sportova”, idealno smještenom uz otvoreno plivalište kod Gradskog kupališta. S njom se u paketu planiralo potpuno renoviranje i nadogradnju prostorija Veslačke sekcije Primorja, s „udobnim spremištem za sve veslačke čamce”, a spominjala se i mogućnost uređivanja igrališta za košarku i odbojku, kao vodenim sportovima dopunskih aktivnosti.

Prema projektnoj zamisli sušačkog arhitekta Zdenka Kolacija, građevina je trebala imati betonsku konstrukciju s bazenom dugim 33 i širokim 18 metara, što je velična adekvatna za odigravanje vaterpolskih utakmica. Vodu, a riječ je o morskoj i slatkoj vodi, planiralo se grijati, za što se kanilo koristiti višak pare iz lokalnih tvornica, primjerice Tvornice papira. Tribine u glavnoj bazenskoj prostoriji trebale su primiti tisuću gledatelja. Južna stijena objekta bila bi najvećim dijelom ostakljena, da bi plivalište, pored električnog osvjetljenja, bilo čim više osvijetljeno dnevnom svjetlošću.

Pišem prethodne rečenice koristeći formulacije „planiralo se”, „trebala je”, „kanilo se” i slične da bih potaknuo čitateljski naslućaj kako je priča o zimskom bazenu na Delti ostala samo na razini zamisli. Koraci koji su trebali donijeti realizaciju zalutali su bespućima onodobne riječke zbiljnosti, što je gradske prioritete rangirala prema nekom svom promjenjivom viđenju, ostavljajući poklonike zimskih vodenih radosti na višegodišnjem čekanju. Nadareni plivači Primorja u međuvremenu su se morali zadovoljiti korištenjem usluga gradskoga kupališta na Školjiću, koje se privremeno našlo i pod njihovom upravom. „Kvaka” se nalazila u 13-metarskom bazenu kupališta, koji možda veličinom nije bilo ono što se posve željelo, ali je zimi ipak omogućavao kakve-takve treninge.

Bilo je to ono isto parno kupalište za koje je reklamni oglas u Novom listu već prvih jesenskih dana 1945. podsjećao Riječane kako mogu koristiti njegove usluge čim se poratno stanje u gradu koliko-toliko normaliziralo, a ljetna sezona posjećivanja plaža završila. Tada se ono još nazivalo Eneo (naziv slijedi činjenicu da se trg na Školjiću u to doba službeno naziva Piazza Eneo), te nudilo građanima korištenje kada i tuševa, bivajući otvorenim svaki dan od 8 do 19 sati, nedjeljom od 7 do 14 sati. Cijena usluga je do 1946. iskazivana u lirama (korištenje kada 40, tuševa 30 lira). Parno kupatilo radilo je nedeljom za muškarce, ponedjeljkom za žene, a parnu kupku valjalo je platiti 60 lira. Godine 1947. kupališnim uslugama dodani su pedikura, masaža i kvarcanje, a cijene su se počele iskazivati u dinarima.

Primorje je upravljalo kupalištem do sredine 1952. godine, kada je, zbog klupske nemogućnosti da pokriva troškove rada objekta, kupalište prešlo u ruke (te godine osnovane) Gradske ustanove Čistoća. Kupalište je u tom trenutku bilo u poprilično lošem stanju, pokvarenih vodovodnih instalacija, dotrajalih spremničkih podnica, te kabina, ležaljki i namještaja koji su također vapili za popravljačkom majstorskom rukom. Isto je vrijedilo za kotlovničke uređaje. Čistoća je odlučila investirati dva milijuna dinara, pa je ljeta te godine postavila u kabine nove drvene podove, zrcala i male stolove. U novouređenu dvoranu za odmaranje stiglo je 12 novih ležaljki, zamijenjena su i stakla na polupanim prozorima dvorane. Što je posebno zapaženo, u cijelosti je uređena kupališna čekaonica te veći broj parnih kupki koje su se prethodno mogle koristiti samo djelomično. Najavljeno je iznajmljivanje dijela prostora brijaču i pedikeru, koji su dotad dolazili na Školjić povremeno. Kabine su se poslije svakog posjetitelja čistile, prema potrebi i dezinficirale. Nova situacija donijela je kupalištu i novi naziv − Rječina.

No, unatoč svom trudu kupališnog osoblja da objekt bude uredan i čist, skromne dimenzije bazena nisu se dale proširiti, a stalni plivački treninzi onemogućavali su građane u korištenju bazena. Da i nije bio problem u sportašima, male dimenzije bazena nisu išle na ruku ostalim građanima zbog potrebe za čestim mijenjanjem vode zbog higijenskih razloga, o čemu je svoje (strogo) mišljenje imala sanitarna inspekcija.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana