SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


pabirci vremena

DVADESET SEKUNDI

Alen Čemeljić

Ništa bez sreće. Kažu da možeš napraviti sve što je potrebno, ali da ti do ostvarenja cilja treba i malo sreće. Naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu, upoznati pravu osobu, dobro skrenuti na neoznačenom raskrižju, imati sreće da ti se poklope okolnosti, da ti se lopta od stative odbije u gol, da te sreća poljubi kaže pučka mudrost. Ima, međutim, gradova, kao i ljudi uostalom, koji baš nemaju sreće. S kojima se sreća i povijest neprekidno poigravaju. I donose im iznenađenja kakvima se i ne nadaju. I tjeraju ih da stalno kreću ispočetka. Da se neprekidno bore na putu prema gore. Rijeka je valjda tipičan primjer.

Kad se činilo da njezin strelovit uspon kao jedne od dvije najveće luke velikog austrougarskog carstva ništa ne može zaustaviti, srušio se svijet kakav je postojao do tada. Veliki rat koji je pomeo milijune ljudi i promijenio europsku kartu na kojoj su nestala velika carstva, promijenio je i sudbinu Rijeke koja pred taj rat imala šezdeset tisuća stanovnika i u kojem se grade raskošne zgrade. U dvadesetak hotela odsjedaju brojni gosti, uz postojeće kazalište arhitekata Helmera i Fellnera gradi se još jedno – Teatro Fenice, prva armirano-betonska kazališna zgrada u Europi, s čak 1450 sjedećih mjesta, dovršava se zgrada ribarnice, riječka tvrtka Nekton Crikveničanina Ivana Skomerže ima flotu od dvadeset motornih brodova, dok se s talijanske strane Jadrana još uvijek koćari na jedra. Kupalište Quarnero ugošćuje prve kupače, Riječani na Školjiću znatiželjno razgledavaju akvarij s 18 bazena, riječka luka je osma po prometu u Europi, proizvodi riječkih tvornica papira, duhana, torpeda i rafinerije nafte izvoze se širom svijeta, hotel Emigranti popunjen je do posljednjeg mjesta, Carpathijom i ostalim brodovima Cunard Linea na redovitoj liniji Rijeka – New York godišnje s Kvarnera u Novi svijet iseljava 50 tisuća ljudi, igra se nogomet na Kantridi u bivšem kamenolomu. I odjednom je sve stalo. Grad je podijeljen na dva dijela, razvoj će se između dva svjetska rata nastaviti samo s lijeve strane Rječine, na Sušaku, uređenom malom trgovačkom gradiću na granici s Kraljevinom Italijom, koja za riječku luku malo mari i koja, odsječena od svojeg zaleđa, gubi na važnosti.

Kraj Drugog svjetskog rata Rijeci će donijeti velika razaranja, potpuno razrušenu i izbombardiranu luku, veliku promjenu sastava stanovništva i mukotrpnu obnovu industrijskog grada u čijim se postrojenjima posao lako nalazi. Rijeka hrabro kreće naprijed, postupno raste, sve do 250 tisuća stanovnika 8o-tih godina, grade se veliki infrastrukturni objekti, općina Rijeka povezuje se mostom s otokom Krkom, s Istrom tunelom kroz Učku, a počinje se raditi i nova industrijska zona. U Rijeci se, naime, zbog silne industrije teško diše, treba je iseliti kako bi Rijeka postala grad ugodan za život.

Međutim, plan da industrija iz Rijeke iseli u Industrijsku zonu na Kukuljanovu prekida novi rat nakon kojeg većina riječkih poduzeća propada, a industrijska zona nakon što je Rijeka svedena na 44 četvorna kilometra pripada Bakru. Rijeka ostaje bez pomorskih poduzeća, bez Jugolinije odnosno Croatia Linea, bez velike pomorske flote, bez metalne industrije – Vulkana, Benčića i Torpeda, bez tvornice konopa, Brodomaterijala, građevinskih poduzeća GP Primorja, Konstruktora, bez ukupno trideset tisuća radnih mjesta.

U novim granicama Rijeka je svedena na grad od 168 tisuća stanovnika. I opet kreće ispočetka. Ali ne s industrijom već s razvojem tercijarnih djelatnosti. I opet teško, ali hrabro, uz brojne odlaske stanovništva, mnogobrojna osporavanja i silne sumnje, uspijeva se domoći titule Europske prijestolnice kulture, titule koja bi trebala označiti prekretnicu u razvoju grada, titule s kojom će se u gradu izgraditi art-kvart Benčić s novom knjižnicom, Muzejem moderne i suvremene umjetnosti, Dječjom kućom, u kojem će se najzad obnoviti željeznički kolodvor, prvi put valjda nakon izgradnje u austrougarsko doba, u kojoj će se cestovni promet najzad riješiti izgradnjom nove ceste D – 403 od mora do Škurinja, u kojoj se gradi nova bolnica, u kojem se razvija sveučilište, i u koji će zbog europske titule biti privučeni mnogi. Činilo se da bi Rijeka (sad već sa samo 116 tisuća stanovnika) zaista mogla do tog svog cilja, da postane grad prometa, turizma, kulture i znanja.

Ali sudbina se opet poigrala sa modernim svijetom pa tako i s Rijekom. COVID – 19 i virus protiv kojeg nemamo lijeka nam ne dopušta okupljanja, druženja i mnogoljudne kulturne manifestacije. Rijeka je otvorila izložbu 51000 Balthazargrad, ali nigdje na vidiku profesora Balthazara da svojim čarobnim strojem pronađe cjepivo protiv koronavirusa što nam prijeti cijelu 2020-tu i tko zna kada će se povući. A Rijeka je baš te i takve 2020-te postala Europskom prijestolnicom kulture. Neki stvarno nemaju sreće. A rekli su još davno, davno kako prati hrabre.

 

20 SEKUNDI

Stigli smo, čini se, na cilj. Stigli smo u to novo doba u koje je znanstvena fantastika smještala radnju svojih knjiga, stripova i filmova. Bliješteći ekrani na svakom koraku, mali ekrani gotovo u svakoj ruci, kupovina bez novca, blagajne i šalteri bez ljudi, skeniranje i slanje dokumenata na drugi kraj svijeta u samo nekoliko sekundi. Sve smo to još donedavno gledali na velikom i malom ekranu, danas to živimo. Stigli smo u tu budućnost u kojoj je u filmskim scenama i na stranicama knjiga redovito prijetio neki virus. Evo nas u vremenu koje su Vedski spisi predviđali još prije pet tisuća godina: okoliš će biti sve zagađeniji, ljudi sve agresivniji i skloniji kriminalu, vladati će beskrupulozni ljudi, voće i povrće će biti bez ukusa, ljudi će obolijevati od mnogih do tada nepoznatih bolesti koje će napadati imunološki sustav. Ta je budućnost, čini se, stigla i postala našom svakodnevicom. I virus je tu, napada i prijeti, drži nas u strahu. A mi postupno postajemo drugačija bića. Ne rukujemo se, ne grlimo se, ne družimo se, ne radujemo. Držimo se podalje jedni od drugih, ne želimo kontakt, ne sjedamo na kavu, ne idemo u kazalište, ne idemo u kino ni na utakmice, izbjegavamo mjesta s puno ljudi. I postajemo nekako sve manje ljudi. Naši stari koje smo smjestili u domove za starije, željni su da nas vide, da nas dodirnu i da nas zagrle. Još su usamljeniji nego što su bili, a mi ne možemo k njima zbog opasnosti od zaraze. Nama je nestao osmijeh s lica, a mnoga mala novorođena djeca ne znaju kako izgleda staro izborano lice. Gledali smo to u Loganovom bijegu još prije skoro pola stoljeća. Sada, nažalost, to više nije samo film. Djeca rođena od kako nam je zaprijetio COVID-19 ne znaju kako je to kada ti se nepoznati čovjek u nekom dućanu nasmiješi, ne znaju kako izgleda povik na cesti ili glasni radosni pozdrav i zagrljaj. Došli su u svijet koji izvan njihova doma živi pod maskama. I svi izvan njihovog doma prijeteća su opasnost, potencijalni širitelji virusa. Svijet u koji su stigli je svijet izoliranih ljudi koji bježe jedni od drugih, koji pod maskama ne dišu punim plućima, koji ne ulaze u liftove ako već nekoga ima unutra, koji ne izlaze bez velike potrebe iz svojih kuća. Stigli su u svijet ljudi koji kada stignu kući dok peru ruke, broje od jedan do dvadeset ne bi li sapunom uništili virus koji prijeti. Dvadeset sekundi protiv virusa! Virusa koji nas drži u klopci i igra se s nama mačke i miša. A mi bahato tvrdimo kako plešemo s njim. Za ples je, međutim, potrebno dvoje.

 

RAD OD KUĆE

Kad jednog dana ta pandemija prođe, jer sve prođe, pa će i ona, puno toga više neće biti kao prije. Neće se sve samo tako vratiti na staro. Ni u svijetu, ni u Europi, pa ni kod nas. Jutra, buđenja, kolone automobila na putu prema poslu, poslijepodne opet kolone prema domovima možda su već stvar prošlosti. Još prije izbijanja koronakrize trideset posto radnika (sad se kaže djelatnika) u SAD-u radilo je od kuće, sad im se više i ne zna broj. U Španjolskoj poslodavci već plaćaju održavanje kućne opreme, Nizozemci već isplaćuju bonus za troškove rada kod kuće, Francuzi donose zakon kojim štite zaposlenike od mailova nakon radnog vremena. COVID-19 prislio je svijet na drugačiji život, sviđalo nam se to ili ne. Mnogima se sviđa, ne gube vrijeme u prijevozu na posao i s posla, izbjegavaju sukobe na radnom mjestu, imaju svoj mir. Ili možda nemaju? Jer nekima se, pokazuju ispitivanja, i ne sviđa taj rad od kuće. Ukućani ih ne shvaćaju ozbiljno, stalno ih nešto zapitkuju, traže od njih pomoć, i djeca i stariji koji se ne snalaze najbolje u digitalnom dobu, nema marende u društvu i kave na nekoj sunčanoj terasi. Ali što je tu je, nema, čini se, natrag. Kotač je pokrenut. Svijet je krenuo novim smjerom, posao od kuće bit će velikim gazdama isplativiji, pandemija je stvari samo ubrzala, mi ćemo i to, kao uostalom i sve drugo, na ovom našem komadiću svijeta samo kopirati. Odgovaralo to većini ili ne, bit će onako kako kapital kaže.

 

JEDNAKI I JEDNAKIJI

U jednom trenutku činilo se da se odlično borimo s protivnikom. Disciplinirano, pametno, zajedničkim snagama. A onda odjednom više nismo bili svi isti. Nekima je opet bilo dopušteno drugačije ponašanje. Benzinskim crpkama, političkim skupovima, vjerskim procesijama, vlasnicima noćnih klubova. Odjednom su neki opet postali jednakiji u toj borbi protiv virusa. Opet – jer ništa se zapravo nije promijenilo, stara je to priča, privatni interes opet je nadjačao zajednički cilj, profit je opet postao važniji od interesa zajednice, idealisti su opet prevareni. Dok su se oni držali preporuka kako se bolest ne bi širila jednakiji su se sastajali u klubovima i zabavljali. Opet kao nekad, dok su se oni borili drugi su zbrajali zaradu, dok su oni stajali u redu, drugi su preko reda dobivali povlaštene kredite, dok su oni polagali ispite, drugi su kupovali diplomu, dok su oni čekali javne natječaje za te druge, jednakije, natječaji su bili raspisivani, dok su oni neuspješno tragali za poslom jednakiji su postajali važne face. I kad im je najzad dojadilo, otišli su put Irske ili su njihova djeca odrasla okružena ogorčenjem i frustracijama.

I danas, toliko godina kasnije, mladost ne želi više živjeti ovdje, nakrcana je negativnim emocijama, na Markovu trgu je čak potekla krv. Kronično nezadovoljstvo kao posljedica privilegiranja pojedinaca i pojedinih skupina, društvo zatrovano svađama i netolerancijom, vladavina neobrazovanih, vlastiti interes na prvom mjestu. To smo mi danas, to je naše današnje društvo, društvo u kojem smo svi jednaki, ali su neki jednakiji. Za njih nije vrijedio ni lockdown, dok smo se mi držali preporuka i radovali smanjenom broju zaraženih, oni su se družili i zabavljali u tamo nekom klubu u Slovenskoj ulici u Zagrebu. I predsjednik, i ministri, i još neke važne face. Bez imalo grižnje savjesti. Kršenje propisa i zakona kao normalna pojava na ovom meridijanu. Ima ta pojava ovdje i svoje ime: snalažljivost. Tako se kod nas nazivaju oni koji uspješno plivaju između zakona i ostvaruju korist za sebe i za svoje. Snalažljivi.

I kad bi se zaista željelo boriti s tim protivnikom kojeg još nazivamo korupcijom, porezom od 10 posto, uhljebljivanjem, ortaklukom i sličnim imenima, imali bismo danonoćnog posla i u obiteljima i u školama i u crkvama i u državnim institucijama. To bi, naime, kad bi se htjeli boriti protiv toga trebao biti posao cijelog društva, dugotrajan i mukotrpan. Ako bi htjeli drugačiju budućnost u kojoj pravila, i ona za lockdown, kao i sva ostala, vrijede za sve. Kao i na drugim meridijanima. Jer ako su Phil Hogan, europski povjerenik za trgovinu, David Clark, novozelandski ministar zdravlja, Dara Calleary, irski ministar poljoprivrede, postali bivši ministri jer su se za vrijeme lockdowna družili s više ljudi nego što je bilo dopušteno nema razloga da svi oni koji su to činili u Zagrebu, u Slovenskoj ulici, isto tako ne postanu bivši. Ali oni su izgleda Jupiteri, a mi, naravno, volovi. Jer što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.

 

COVID 19

Kažu neki da ne postoji, kako je sve izmišljeno da nas destabiliziraju, da nas pokore, uvedu nam diktaturu, ukinu nam slobode. Kažu, međutim, oni koji su imali sreće da obole od lakšeg oblika te bolesti da to nije ni blizu gripe. Sve, kažu, počinje s laganom temperaturom, glavoboljom i nadražajem na kašalj. Dan ili dva kasnije temperatura raste, glavobolja postaje sve jača, kašalj isto tako, osjećate strašan bol u prsima. Kao da vam je nešto sjelo na prsa i ne da vam disati. A onda slijedi proljev, pa gubitak mirisa i okusa, visoki tlak, noćne more, nemoć, kako do kuhinje, kako do kupaone. Zraka, treba vam zraka. I tako deset dana ako imate sreće, pa kasnije kad sve prođe, možete sve to prepričati svojim znancima. Ali ako niste te sreće, ako ste dobili teži oblik bolesti, ili se bolest zakomplicirala, morate u bolnicu u kojima se broj slobodnih kreveta i respiratora smanjuje iz dana u dan. Kao i broj liječnika i cijelog zdravstvenog osoblja koji također obolijevaju ili moraju u samoizolaciju. Liječnici traže pomoć, pozivaju saborske zastupnike koji su liječnici po struci da napuste svoje političke pozicije i vrate se svojim profesijama dok opasnost ne prođe.

Pozivaju se i umirovljeni liječnici, zdravstveni sustav jedva izdržava. A neki još uvijek govore kako virus ne postoji, kako je sve varka, kako im država ne da koncerte i velika vjenčanja, te kako im se ne da nositi maske, kako im je blesavo održavati odstojanje od dva metra. A sve što možemo napraviti jest izbjegavati okupljanja, držati razmak, nositi masku, i to pravilno, a ne ispod brade, ostati kod kuće ako osjetite da postajete bolesni. Sve što biste trebali napraviti jest – biti odgovoran i prema sebi i prema drugima oko sebe. Ali to mogu samo zreli ljudi, to mogu samo zrela društva. To je naš ispit zrelosti u trenucima kada svakog dana bilježimo nekoliko tisuća novozaraženih, kada u svijetu brojimo već više od milijun žrtava, kada možemo samo čekati da se virus povuče ili da znanost pronađe cjepivo.

 

D 403

Puno bismo više pažnje posvetili početku radova na novoj riječkoj prometnici da nas nije zadesio taj koronavirus. Puno bi više zadovoljstva zbog toga bilo da svijet nije paraliziran zbog COVID-a. Jer još prije nekoliko godina kada je puštena u promet D 404, mislili smo da ćemo njezinu mlađu sestru upoznati tek u dalekoj budućnosti. Ta je budućnost, međutim, stigla. Radovi su počeli, pola milijarde kuna koliko cesta, tunel i nadvožnjaci vrijede,  pribavljeno je, čak 85% stiže iz Europske unije, kašnjenja navodno ne bi trebalo biti jer se novac mora potrošiti u ugovorenom roku, a plan je da novu prometnicu od čvora Škurinje na riječkoj zaobilaznici, koja će kroz tunel Podmurvice, dugačak 1 200 metara, i dva velika vijadukta, Mlaka i Piopi, voditi do Zagrebačke obale počnemo koristiti već 2023. godine. U smjeru mora vozit ćemo se jednom, a prema kontinentu u dvije trake, nestat će kolone vozila u jutarnjim i poslijepodnevnim satima od Škurinja prema središtu grada, prodisat će sjeverni prometni koridor kao što su prodisale Pećine nakon otvaranja D 403. Rijeka bi tako nakon završetka radova trebala dobiti modernu prometnicu, vrlo zahtjevnu kad je izgradnja u pitanju, koja će jednim svojim dijelom prolaziti i kroz područje zatvorene Inine rafinerije na Mlaki, čime postupno počinje osvajati i taj prostor i vraćati ga gradu. Sve ono što se još donedavno činilo teško ostvarivo i o čemu smo i na ovim stranicama maštali postupno je postalo i postaje realnost. I Bazeni Kantrida, i Astronomski centar, i Kampus, i nova bolnica, i novi Muzej moderne i suvremene umjetnosti, i nova Gradska knjižnica, i nova prometnica od Škurinja do mora. Samo što je Riječana sve manje, sve je više onih koji sreću traže negdje drugdje, a oni koji ostaju i dalje glasno pitaju: A Žabica i autobusni kolodvor? Hoće li zaista i on jednog dana doći na red?

 

ALAN FORD

Odrastali smo uz te likove, smijali se njihovim rečenicama i prepričavali ih, i ni u jednom trenutku nismo pomišljali da bi se takvi događaji iz stripa mogli početi događati u našoj stvarnosti. Tko je tamo sedamdesetih i osamdesetih godina mogao misliti da će plaže za siromašne, na kojima se kupaju Alan Ford i Bob Rock, i plaže za bogate na koje ne možete ući ako to skupo ne platite, stići i na našu obalu i u našu stvarnost? Smijali smo se tome, sada nam više nije smiješno. Tko bi tada mogao pomisliti da bi se likovi poput Sir Olivera koji se predstavljaju plemićima i dolaze nam praznih, a od nas odlaze punih džepova, mogli pojaviti u našim životima? Smijali smo se tome, sada nam više nije smiješno. Tko bi pomislio da jedan paralizirani starac koristeći se brojnim informacijama drži u šaci praščiće koji upravljaju gradom? Tko bi pomislio da je zaista moguće i u stvarnosti da netko otima siromašnima i daje bogatima da bi bili još bogatiji, kao što je činio Superhik? Smijali smo se tome, sada nam više nije smiješno. Mislili smo da se radi o pretjerivanju, a onda nas je život uvjerio da u Alanu Fordu nije bilo pretjerivanja. Zato nam je taj strip postao još draži, još zanimljiviji, dobio je kultni status. Nije stoga čudno da se na ulaz u Galeriju Kortil, na izložbu o Alanu Fordu, čekalo u redu da bi se još nešto doznalo i o junacima Grupe TNT i o njihovim tvorcima Magnusu i Maxu Bunkeru. A moglo se doznati štošta. Da je Luciano Secchi postao Bunker, jer je bio sjajni obrambeni nogometaš, da je Roberto Raviola još kao student Akademije likovnih umjetnosti u Bologni svoje radove potpisivao latinskim motom Magnus pictor fecit (Ovo je djelo realizirao veliki slikar.), te je tako postao Magnus, da Alan Ford ima 25 godina, Bob Rock deset godina više, a Sir Oliver plemićke 42 godine, da su se našli i na poštanskim markama Republike San Marino kao i junaci nekih drugih stripova Diabolik, Tex, Corto, ali nitko nije tako utjecao na nas u godinama odrastanja kao Alan Ford. Iako smo mislili da su beskućnici koji kopaju po kantama za smeće, koji spavaju ispod mostova, hrane se u javnim kuhinjama, zarađuju sitniš za obavljene poslove dok pravu zaradu u pozadini broji netko drugi, spadaju u stripove, a ne u svakodnevicu. A onda je još to postala svakodnevica naših ulica, a ne križanja Pete i Šeste avenije u New Yorku, adrese cvjećarnice u kojoj debeli Šef i bolesni Jeremija nisu nikada prodali niti jedan jedini cvijet. Tko bi to mogao pomisliti? Alan Ford je postao našom svakodnevicom.

 

BALTHAZARGRAD

Naša stvarnost nekad je bila puno sličnija Balthazargradu. Zajednica, a ne individualnost u prvom planu, radnički grad u kojem svatko ima svoje zanimanje, susjedi profesora Balthazara koji nemaju ime, ali znamo da su slastičar, pekar, dirigent, urar, svjetioničar, poštar. I svi se zajedno vesele kada profesor Baltazar riješi problem koji tišti zajednicu. Takav je bio Balthazargrad u animiranom filmu o profesoru Baltazaru, a takva je bila i naša stvarnost. Zlatko Grgić stvorio je lik profesora Balthazara koji je postao jedan od najuspješnijih projekata Zagrebačke škole crtanog filma, a Zlatko Bourek Balthazargrad po uzoru na Rijeku, lučki radnički grad. Danas, toliko desetljeća kasnije, vidimo koliko je bio u pravu ne samo zbog arhitekture već i zbog nenasilja i različitosti koja živi u Balthazargradu, ali i u Rijeci. I zato velika izložba u riječkom MMSU-u s pravom nosi ime 51000 Balthazargrad, iako se od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je stvoren, najveći dio epizoda o profesoru Balthazaru do danas puno toga se promijenilo. Više se ne cijeni kolektivna igra, već solopotez i natjecateljski duh, ljudi više nemaju zanimanja, svi se nečime bave, više se i ne druže kao u Balthazargradu, ne uskaču jedan drugome u pomoć, više nema susjeda vodoinstalatera da priskoči otkloniti kvar, vodoinstalatera skoro uopće više niti nema, sve se promijenilo, ne samo u tehnološkom smislu. Postali smo drugačiji, Balthazargrad je danas grad iz bajke, teško je zamisliv u stvarnosti. Osim možda u Rijeci. U kojoj je još uvijek moguća različitost i koja je zato kao Europska prijestolnica kulture uzela slogan luka različitosti. I koja je, kao jedan od većih projekata unutar programa koje nudi Prijestolnica kulture, ponudila izložbu o Balthazargradu. Kako bi se profesor Balthazar, taj dobri znanstvenik koji rješava naše probleme, mogao vratiti kući.

 

KOCKA

Počeli smo pa ćemo i zaključiti s pričom o sreći. On je napravio sve što je trebao, ali, reći će mnogi, nije imao sreće. Živio je iza željezne zavjese, njegova se igračka prodavala širom svijeta, a on je i dalje živio od svoje skromne profesorske plaće. On se zove Erno Rubik, a njegova igračka, svjetski poznata Rubikova kocka, prodana je u skoro 400 milijuna primjeraka. Od 1974. godine kada se pojavila, do danas u rukama ju je držao i pokušao riješti svaki sedmi stanovnik svijeta. Svih ovih godina privlačila je sve generacije, a ovih dana opet mnogi pričaju o njoj i njezinom tvorcu nakon što je Erno Rubik, profesor arhitekture iz Budimpešte, izdao knjigu o svojoj kocki. I podsjetio nas na potrošena cijela poslijepodneva uz morsku obalu kako bi riješili zagonetku kako složiti kocku na pravilan način. A danas je, oni najbrži, slože za nekoliko sekundi. Samom Rubiku potrebna je minuta, ali Erno Rubik ima 76 godina. Tek sada smo, nakon izadavanja knjige, iz brojnih svjetskih medija doznali još neke pojedinosti o njemu. Kako je studirao arhitekturu i povijest umjetnosti, kako je bio opsjednut geometrijom, kako je kocku napravio u kreativnom neredu svoje sobe kada je imao 29 godina, kako se u mađarskim dućanima našla 1977. i kako je u dvije godine, samo u Mađarskoj, prodana u 300 tisuća primjeraka, kako je par godina kasnije bio pozvan u New York na sajam igračaka kako bi pokazao da je kocka rješiva u kratkom vremenskom roku, kako je u iduće tri godine prodana u stotinama milijuna primjeraka, a on je i dalje imao plaću od 150 eura kada se preračuna u današnju valutu. Neki stvarno nemaju sreće, mogli bismo reći, ali autor kocke ne bi se složio s tim. On, naime, ne voli pozornost i reći će u svojoj knjizi kako je kocka ta koja se voli družiti sa svakim, a ne on. I kako ga je prevarila, jer je mislio da će se svidjeti samo onima s matematičkim znanjem, a ona je našla svoj put do svih. I još ga pronalazi, a on je zbog toga sretan čovjek. Jer, u ovakvom svijetu krcatom teškoća, kocka daje nadu, kaže njezin autor, da će ljudi biti dovoljno pametni da riješe svoje probleme. I prežive.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana