SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


razgovor

SUŠAK & NOVI - MUZEJI MOJIH SJEĆANJA

Ante Peričić

Sjeti se, vale, da si more - Vesna Krmpotić

OBITELJSKA POVIJEST; RANE GODINE

Kada je tridesetih godina prošlog stoljeća mladi diplomirani ekonomist Vinko Petrić, na poziv svoga oca, veleposjednika Frana Petrića, svratio u Beograd, tadašnju prijestolnicu Kraljevine Jugoslavije, iz švicarskog St. Gallena u kome je studirao, vjerovatno nije ni slutio kako će tamo upoznati ženu svoga života. Njegov otac, Fran Petrić – čovjek istaknutog poduzetničkog duha, čiji su preci nekoliko stoljeća ranije s Bola na Braču došli na Sušak, upustio se i u tom dijelu Kraljevine u razne poduzetničke pothvate. Između ostalog i u gradnju tunela u Sandžaku. Taj ga je pothvat, nažalost, kasnije stajao bankrota. Moja će sugovornica, o kojoj će uskoro biti riječi, kazati kako joj je djed, po tom pitanju, bio vrlo naivan. Gradeći tunel Šargansku osmicu sprijateljio se sa značajnim ljudima iz toga kraja te tako, na jednom druženju, upoznao i mladu Sandžaklijku, studenticu beogradskog Filozofskog fakulteta – Radmilu Karamatijević. Kako je Radmila na Petrića starijeg ostavila izuzetno prijazan dojam, kazao joj je kako bi želio da ona upozna njegova sina. Vinko Petrić stigao je u Beograd, upoznao se s Radmilom; zavoljeli su se i vjenčali u sarajevskoj crkvi svetog Vinka. Iz njihovog će se braka, nekoliko godina kasnije, u Hrvatskom primorju - na Sušaku – roditi Ivana, a u Novom Vinodolskom i moja sugovornica – kazališna, filmska i televizijska glumica, dvostruka dobitnica poznate Sterijine nagrade te prvakinja drame Jugoslovenskog dramskog pozorišta – Branka Petrić-Fehmiu.

Brat Brankine none Ljube s očeve strane – Dragutin Smokvina, u obiteljskim se predajama smatra krivcem što su Petrići izabrali Novi Vinodolski za svoj ljetnikovac. Katolički svećenik i doktor znanosti Dragutin Smokvina ili barba Drago, kako su ga nazivali, najviše je studije toga doba završio u Innsbrucku.

Ranih je godina 20. stoljeća bio predodređen za beogradskog biskupa, ali on je odabrao Novi Vinodolski za svoju župu te, kako mu se to, tada maleno primorsko mjesto jako svidjelo, na njegov je nagovor djed Branke Petrić-Fehmiu, u uvodu spomenuti Fran, svojoj supruzi, Ljubi Smokvina, sestri vlč. Dragutina Smokvine, u Novom, kao rođendanski poklon, kupio prekrasnu vilu - što je često sa ponosom isticala.

Za rano će djetinjstvo Branka uvijek jednostavno kazati: „Bajkovito“! Zajedno će sa sestrom Ivanom, tijekom hladnih, oštrih zima u prelijepoj kući za zimovanje (u Bukovcu, gdje su se nalazile i pilane nona Frana) uživati na snijegu, brati gljive i spavati ispod perina te u njihovoj sobi slušati zavijanje vuka; dok će topla i meka ljeta provoditi u svome ljetnikovcu - Petrić vili u Novom Vinodolskom.

Kako to obično biva, u ljudske će se živote - po tko zna koji put - umiješati povijest. Fašisti 1942. godine, po okupaciji Italije, Brankinog oca deportiraju u logor i osuđuju na dvadeset godina zatvora; sestra će Ivana najedanput postati Giovanna te će iz škole donositi ocjene na talijanskom, dok će Branku ostala djeca nazivati Bruna.


Branka Petrić i unuka Nika Fehmiu u SAD
prilikom dodjela diploma u SAD-u

 

U to se vrijeme s majkom i sestrom, po očevom odlasku na robiju, sa Sušaka sele u Novi gdje će ići u pučku školu. U obiteljskom albumu Branka još uvijek čuva crteže koje su kćeri u logor slale svome ocu. Na crtežima je najčešći motiv otočić San Marino, iz novljanskog akvatorija, s dvjema tunerama koje su tada bivale na Otočiću. Branka je u Novom znala čuti kako je nemoguće da su na San Marinu postojale dvije tunere; ali crteži nje i njene sestre upućene ocu u zatvor, uz poruke ljubavi i podrške, dokazuju upravo suprotno. Vinko je crteže i pisma, koja su morala biti napisana na talijanskom, čuvao i vratio pri povratku iz logora - nakon kapitulacije Italije baš na sam Božić 1943. godine. ,,Kakva sreća i čudo!” dodaje Branka.

Obitelj se iz Novog nakon rata vraća na Sušak. Potom Brankin djed s majčine strane – Jevstatije Karamatijević, pravoslavni svećenik i istaknuti antifašist, poziva svu svoju preživjelu obitelj u Beograd - kako bi se okupili. Obitelj se Petrić tako seli u tadašnju metropolu. „Kad smo odlazili vlakom, tog je dana padala kiša, sjećam se - vidi se posljednji put more s Plasa, pa sam plačući govorila: ,,moje more, moje more“. Obitelj s očeve strane 1945. godine s koferima napušta zemlju ostavljajući sve svoje, uključujući i Vilu Margaretu (donedavno Dom zdravlja) te Odmaralište Pliva na Pod sv. Mikulj (plaža u Novom, op. ur.).
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana