SUŠAČKA REVIJA broj 111/112

 


umjetnost

LA CASA IDEALE

Čedomil Mišković

Talijanski mjesečnik za arhitekturu, umjetnost i unutarnje uređenje „Domus” , u broju od veljače 1943. godine, objavio je tekst Irene Brin pod gornjim naslovom. Tekst je zanimljiv ne samo zbog toga što se odnosi na Sušak, odnosno na Pećine, već i zbog objekta o kojem govori. Popraćen fotografijama, tlocrtima i skicama tekst ne opisuje niti jednu od brojnih vila i stambenih zgrada imućnih Sušačana koje su nanizane s obje strane Šetališta XIII. divizije. „Glavno lice” ove priče je neugledan objekt – kućica – koja se nije mogla uočiti šetajući Pećinama.

Autorica navodi da se njena savršena kuća nalazi na Sušaku, u vrtu kuće gospođe Bačić, te da je smještena na padini koja se spušta gotovo do mora. Vrijeme je početka II. svjetskog rata, Irene Brin je iz Rima na Sušak doputovala u svibnju 1941. kako bi se pridružila suprugu koji je bio časnik u talijanskoj vojsci. Kućica koju su unajmili služila je kao sprema za alat u vrtu vile Bačić, te su je prilagodili za boravak u njoj. Ljetno vrijeme omogućavalo im je da život provode uglavnom na otvorenom, u vrtu vile, pa je raspoloživi prostor u kućici zadovoljavao njihove potrebe za smještajem.

S prvim kišnim danima kolovoza odlučili su od privremenog smještaja kućicu pretvoriti u objekt sa svim prostorijama prijeko potrebnim za provođenje vremena u zatvorenom prostoru. Uz pomoć lokalnog majstora, Irene Brin ga spominje kao Milana, i prema skicama i nacrtima koje je izradio njen suprug Gaspero, upustili su se u preuređivanje vrtne kućice u mali ali funkcionalan dom. U tekstu je potanko opisano kako je uređena unutrašnjost njihovog novog doma, a iz priloženih skica i fotografija vidi se čak i raspored slika na zidovima. Preuređeni se objekt sada sastojao od prostorije s ulaznim vratima i prozorom, koja je bila namijenjena za dnevni boravak i spavanje, sa stražnje strane bila je kuhinja i sanitarni čvor, dok je u zidu koji je dijelio ta dva prostora bio napravljen kamin. Kuhinji se moglo pristupiti i iz vrta, direktno kroz vrata na bočnoj strani objekta. Prostor opremljen najnužnijim namještajem imao je i njihov osobni pečat. To su bile slike koje su postavili na zidove. Jedan akvarel talijanskog slikara De Pisisa, jedna grafika slikara Mucchia, dvije reprodukcije iz mjesečnika Domus, čiji su autori Fancello i suprug Irene, Gaspero, te dva crteža – Picassa. Iako izgleda nevjerojatno, može se zaključiti da su Picassova djela bila originalna jer Irene Brin izričito u tekstu navodi koje su slike reprodukcije.

Kada su majstori počeli postavljati kanalice na krov, Irene Brinb odlazi, njen suprug nastavlja s majstorima graditi i uređivati kućicu. Svaki dan šalje Irene crteže i obavještava je o tijeku radova. Kad su radovi bili pri kraju i završni sloj boje nanesen, Irene dobiva telegram od Gaspera da odlazi te da će se javiti pismom. U posljednjoj rečenici teksta Irene Brin navodi kako nije vidjela kako je na kraju izgledao njihov savršen dom, te da ga nikad više nije vidjela.

Maria Vittoria Rossi, kako je pravo ime autorice teksta Irene Brin, imala je iznimno zanimljiv životni put i zauzimala je značajno mjesto u modnim, mondenim i umjetničkim krugovima u Italiji. Rođena je 1911. godine u Rimu. Počela se baviti novinarstvom 1934. godine surađujući u dnevniku „Il Lavoro”, zatim piše od 1937. do 1939. za tjednik Omnibus.

Početkom 1941. godine boravi na prostorima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije i područjima pod talijanskom okupacijom. Za tjednik Il Mediterraneo piše tekstove o ljudima i njihovim sudbinama putujući od Ljubljane do Beograda te boraveći i u Škrljevu, Sušaku, Škofljici, Šmarju i Crikvenici. Stanje u Jugoslaviji i svoja iskustva iz tog razdoblja objavila je u knjizi Olga a Belgrado, koja je tiskana 1943.godine. Autorica je još osam knjiga o umjetnosti i modi. Udala se je 1937. godine za Gaspera Del Corso, časnika u talijanskoj vojsci. On je tijekom vojne službe premještan u razna odredišta, gdje mu se Irene pridruživala. Kad je premješten u naše krajeve pod talijanskom okupacijom, odlučila mu se pridružiti na nekoliko mjeseci, no to se razdoblje produžilo na dvije godine. 1943. godine Irene i Gaspero vraćaju se u Rim, gdje njega smatraju dezerterom, pa se skriva do svršetka rata.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana