Sve dođe na naplatu, kad tad. Stara je to mu drost. Samo jedna od mnogih nastala u narodu kroz povijest i stoljeća rada, truda, mučenja i želje za samoodržanjem među velikima i bogatima. „Pouzdaj se u se jer nitko ti neće pomoći ako sam sebi ne pomogneš“, govorili su stari ljudi ne čekajući da netko drugi iskoristi njihovu zemlju, da im okopa trsove ili da im izvuče mreže iz mora. Sam sebi najbolji si prijatelj, poučavali su nas pokazujući kako se radom i pameću puno toga može napraviti. Kao što su, uostalom, i radili kroz stoljeća, a najgenijalniji i najspretniji među njima stjecali su svjetski ugled zbog svog znanja i umijeća.
Poznate su te priče kako su se u našim škverovima u Puli i Rijeci i tek još na nekoliko mjesta u svijetu slagale podmornice, kao su se s ove strane Jadrana radili ponajbolji brodovi na svijetu, zna se da je naš čovjek, Ivan Skomerža iz Crikvenice, stvorio suvremeni ribolov, da su naši Komižani još krajem 19. stoljeća u sedam(!) tvornica prerađivali ribu, ne samo onu iz Jadrana, već i onu iz Portugala i Španjolske gdje su odlazili organizirati i ribolov i barake za soljenje ribe.
Zna se da je Ivan Dellaitti iz Rijeke konstruirao prvu svjetiljku za ribolov, samo nekoliko godina nakon otkrića vapnenskog karbida, da je Crikveničanin Petar Dragić u Kaliforniji usavršio plivaricu kojom je započeo oceanski ribolov, kako je Mario Puratić s Brača izumio tzv. power block za lakše izvlačenje mreže iz mora, da je Anton Lučić, inženjer iz Splita, bio taj koji je otkrićem hidraulične dijamantne rotirajuće bušilice omogućio vađenje nafte s velikih dubina, a da je Franjo Hanaman jedan od izumitelja metalne niti za električnu žarulju. Znali su naši ljudi brojnim pronalascima olakšati naporan rad i sebi i drugima, mogli bismo ih nabrajati i nabrajati, da ne spominjemo velikane poput Nikole Tesle, Fausta Vrančića, Ruđera Boškovića, Ivana Vučetića, Vladimira Preloga ili Lavoslava Ružičke.
Vjerovali smo u sebe, imali smo brodogradilišta, proizvodne pogone, tvornice, proizvodili sve i svašta brodove, tramvaje, elektromotore, torpeda, hranu, lijekove, glasoviti Sumamed, Vegetu... Bavili smo se i svemirom! Herman Potočnik iz Pule još je između dva svjetska rata objavio knjigu o problemu svemirskih putovanja, Roberto Bartini iz Rijeke bio je otac sovjetske svemirske industrije. Imali smo i nobelovce!
Pa mi smo još prije četrdeset godina u Plivi izumili novi antibiotik i potpisali ugovor s tim, danas glasovitim, Pfizerom, da ga može prodavati na američkom i zapadnoeuropskom tržištu. Mi smo diktirali pravila igre, svojim znanjem. Ali to su bila neka druga vremena kada su nas još učili da se uzdamo u sebe i svoju pamet. Nismo čekali na drugog, znali smo da smo sami sebi najbolji prijatelji.
A onda je došlo neko drugo vrijeme i danas, tridesetak godina kasnije, prepušteni smo na milost i nemilost i tom gore navedenom i ostalim farmaceutskim divovima na tržištu na kojem se mešetari cjepivom protiv koronavirusa.
Pliva više nije u našem vlasništvu, Imunološki zavod prepustili smo propasti, kao i gotovo sve što nije odmah donosilo profit i, naravno, dobre provizije. Više ne gradimo, više ne proizvodimo, više ne ribarimo, više ne obrađujemo, ne sadimo, ne radimo ništa što zahtijeva malo truda, razmišljanja, projektiranja i planiranja. Nemamo više ni mogućnosti da dođemo do nekog novog pronalaska koji će olakšati rad i nama i drugima jer nemamo što više olakšavati. Ne oslanjamo se na vlastite snage ne shvaćajući da u današnje, a pogotovo u buduće vrijeme, mali i slabi neće moći opstati bez vlastite pameti i znanja, vlastitih cjepiva i pogona. „Stvari“ su došle na naplatu. Lutanja bez strategije, oslanjanje na velike prijatelje, pretvaranje zemlje u turističku oazu, negiranje vlastite pameti i vlastitih sposobnosti sa svime time moramo se suočiti u najgorem mogućem trenutku, u trenutku kada se nadamo da će nam netko isporučiti cjepivo za bolest koja već više od godinu dana hara svijetom, koja je potpuno promijenila naše živote i kojoj se ne vidi kraja. I preostaje nam nadati se da će virus nestati kao što se i pojavio, i ponavljati onu Kerempuhovu kako nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...
KLJUČNA DVA TJEDNA I naša novija povijest bogata je poznatim izrekama i sloganima. Iduća dva tjedna su ključna., rečenica je koja se izgovara na svakom koraku, i to već godinu i pol dana. Otkako je počela pandemija upozoravaju nas kako će iduća dva tjedna biti odlučujuća u borbi protiv bolesti koja se raširila svijetom. I tako već godinu i pol dana ta dva tjedna ključna su i kad se ulazilo u lockdown, i kad se izlazilo iz njega, i kad je broj zaraženih išao prema gore i kad je išao prema dolje, i kad su zabrane vrijedile za sve osim za neke, i kada su počela stizati cjepiva, i kad se, unatoč velikom broju zaraženih, planirala turistička sezona – u svim tim prilikama mogla se čuti upravo ta rečenica koja je 
polako postala narodnom uzrečicom. Poput još mnogih drugih. Već rijetki znaju tko su im autori, koriste se već kao narodne umotvorine. Jedna od najpopularnijih - Svima, a ne samo njima!, izvikuje se već dvadesetak godina, nažalost, neuspješno. Pokrenimo Hrvatsku - i taj je slogan ostao zapamćen, često se koristi, ali i on bezuspješno. „Neka institucije rade svoj posao“, rečenica koja se može čuti barem jednom dnevno, ili na ekranu ili na ulici, stalni poziv hrvatskim institucijama, na žalost, i on uglavnom bez uspjeha. I najzad ona najpopularnija , E nećeš razbojniče!. I ta najčešće korištena rečenica u javnosti u novijoj hrvatskoj povijesti ostala je samo rečenica u zraku. Kao i sve ostale. Nisu potaknule na djela, ali su postale sastavnim dijelom našeg suvremenog govora i izazivaju nam gorak osmijeh jer nam kazuju kako živimo u doba velikih riječi i obećanja. Naravno, neispunjenih. Zašto je tome tako? Hvala vam na tom pitanju.
DRUŠTVO SVEZNAJUĆIH Tako, valjda, neki zamišljaju to društvo kojem smo težili. Društvo zanja. U kojem je dovoljan samo jedan klik i znanje nam se otvara, dovoljno je nekoliko minuta pregleda teksta na ekranu i postali smo stručnjaci. Za sve, ne samo za nogomet i politiku kao nekada. Sad najzad možemo biti stručni u svemu. I u ekonomiji, i u medicini, i u farmaciji, i u biotehnologiji i svim ostalim tehnologijama. Više nam ne trebaju godine i godine studiranja, više ne trebaju desetljeća čitanja i usavršavanja, više, valjda, ne trebaju ni fakulteti ni sveučilišta. Više nam ništa ne treba. Sve sami najbolje znamo. Bolje od liječnika znamo koji nam je lijek potreban, bolje od epidemiologa znamo da je ovaj virus izmišljen ili da je Astra bolja od Moderne i Pfizera, bolje od znanstvenika znamo da se cijepljenjem narušava naš imunološki sustav i da se hvatamo u klopku obveznog sezonskog cijepljenja. Nitko više ništa ne zna bolje od nas samih. I nije potrebno više godinama probijati se kroz literaturu da bi sve to doznali. Potrebno je samo znati čitati, i to ne dugo, tek nekoliko minuta koliko imamo koncentracije za kompleksnije tekstove, tako da ih možemo protumačiti na svoj način, da ih pojednostavimo do neprepoznatljivosti. I još samo trebamo znati pisati (znanje pravopisa i razlikovanje ije i je ili č i ć nije nužno) tako da ih (te stručne tekstove) takve neprepoznatljive i izbanalizirane objavimo na nekoj od društvenih mreža gdje ćemo se ravnopravno suprostavljati svim tim velikim umovima, znanstvenicima s najvećih sveučilišta, kojima su trebala desetljeća da bi znali ono što smo mi naučili u samo nekoliko klikova.
Tako valjda mnogi zamišljaju to društvo znanja u kojem je znanje dostupno na svakom koraku, o čemu su maštale brojne generacije zanemarujući pritom karakteristike ljudske prirode – da nismo baš svi željni učenja i napredovanja. Zanemarujući da mnogi ne žele promjene, nikakve, pa ni one koje donose bolje, da mnogi nemaju sposobnost savladavanja kompleksnog, da su skloni i najveće umove, pokazala je to povijest, proglasiti neznalicama. Također, da nisu u stanju cijeniti ono što su dobili od prethodnih generacija koje su iskorijenile mnoge bolesti od kojih se umiralo, a mi se olako odričemo cjepiva do kojih su oni tako teško dolazili probijajući se kroz stoljeća u potrazi za novim znanjima. Zanemarili smo činjenicu da je ljudska priroda često nezahvalna i ne zna cijeniti ono što je dobila bez velikog truda, bez velikog ulaganja energije, vremena, novaca. Pa tako ni znanje koje je dostupno uz nekoliko klikova, ali koje je samo dostupno. Nitko drugi ga ne može usvojiti osim nas samih, nitko drugi ne može osim nas shvatiti teorije i zakone koji su drugi za nas otkrivali, nitko umjesto nas ne može shvatiti kako se razvija epidemija. Mi moramo naučiti i shvatiti, moramo sami savladati sva ta znanja ako zaista želimo znati i razumjeti, ali istinski razumjeti, što se oko nas događa i u kakav svijet idemo. Lakše je, međutim, negirati, obezvrjeđivati, podcjenjivati i uporno htjeti da se svijet vrati na staro.
NAJGORI U EUROPI U jednom trenutku, sredinom travnja, bili smo najugroženija europska regija po brzini šire nja koronavirusa. Primorsko-goranska županija s više od tri tisuće aktivnih slučajeva, sa svakodnevnim porastom od tristo i više novozaraženih, s dvjesto pacijenata na bolničkom liječenju, sa svakodnevno popunjenom rubrikom „preminuli“. Označeni crvenom bojom na europskoj zdravstvenoj karti, nastava isključivo online, zatvoreni ugostiteljski objekti i trgovine odjećom i obućom, najavljene i strožije mjere ako se broj zaraženih ne bude smanjivao. Ni to, međutim, mnogima nije bilo dovoljno upozorenje. I dalje negiranje postojanja virusa, i dalje negiranje učinkovitosti cjepiva iako je istovremeno, primjerice, Izrael, zemlja s 9 milijuna stanovnika ukidala maske na otvorenom prostoru nakon što je više od polovice stanovništva cijepljeno s dvije doze cjepiva. Naše nepovjerenje, međutim, ništa ne može pokolebati. Više ne vjerujemo nikome, ni vlasti, ni našoj ni tuđoj, ni znanstvenicima, ni našim ni inozemnim, ni medijima, ni liječnicima, ni nadređenima ni podređenima. Potpuno i apsolutno nepovjerenje, vjerovatno kao posljedica svih onih mnogih neispunjenih obećanja, prijevara, neučinkovitosti sustava, protekcije. A netko to sa strane vidi sve, tako je nekako to opisivao pjesnik s panonskih ravnica. Sve se vidi, sve se doznaje, nepovjerenje samo raste. U sve i u svih. I pitanje je ima li povratka s tog puta.
ANGELA MERKEL Njemačka kancelarka, političarka koju nazivaju najmoćnijom ženom Europe, cijepila se protiv bolesti COVID 19 kad je na nju došao red. Kako to gorko zvuči! I nije čudno što, nakon što je žena koja duže od dva desetljeća vodi najmoćniju europsku silu rekla kako će čekati svoj red, osjećamo još veću gorčinu svuda oko nas, tu gdje živimo, gdje se borimo protiv pandemije i čekamo da najzad dođemo na red za cjepivo koje stiže u premalim količinama. Da dođemo na red nakon onih kojima je cjepivo najpotrebnije, ali i nakon svih onih dužnosnika, saborskih zastupnika, ministara i rektora koji su na red došli vrlo brzo. Bez obzira što su svi redom mlađi od Angele Merkel koja je čekala svoj red. Kao i obični ljudi. Obični koji nemaju povlaštene mirovine, pravo na plaću ako ne sjede na svojim radnim mjestima, pravo na dohodak i nakon prestanka obavljanja dužnosti, pravo na dodatak za odvojeni život, pravo na povlaštene cijene obroka, ukratko nikakve povlastice. Pa kako bi onda imali povlasticu na cjepivo? To je ono što godinama, desetljećima stvara taj gorak okus, to je taj osjećaj nejednakosti koji stvara negativnu klimu, osjećaj da je nekima sve dopušteno. Ne, međutim, i Angeli Merkel. Ona je čekala svoj red. I cijepila se nakon starijih i bolesnih sugrađana, dakle nakon onih kojima prijeti najveća opasnost iako je jedna od liderica svijeta u kojem živimo. O kojoj, iako je političarka, svi govore s poštovanjem, pa i oni koji se ne slažu s njezinom politikom. Znanstvenica koja vodi Njemačku još od 2005. godine, nitko tako dugo osim Helmuta Kohla, političarka koja se ne razmeće ni izjavama ni ponašanjem, žena koju bi mnogi htjeli na kancelarskoj poziciji i nakon ove godine. Angela Merkel je, međutim, odlučila drugačije i odlučila je ne biti vječnom kancelarkom. I cijepiti se kad na nju dođe red. Pita li se nakon toga još netko zašto se kod nas udomaćila uzrečica: To ti je sine, Nijemac.
POVRATAK NA STARO Samo da se vratimo na staro, i ta se uzrečica udmaćila. Može li se, međutim, svijet vratiti na staro? Na način života prije pandemije, na navike iz 2019. godine, na turistička putovanja, na jeftine letove, život od turizma i iznajmljivanja apartmana, druženja po pubovima ili na stadionima i koncertima između nekoliko desetaka tisuća ljudi? Ili smo se nepovratno promijenili u ovih godinu i pol dana otkako pandemija koronavirusa hara svijetom?
Dvije tisuće pubova zauvijek je zatvorilo svoja vrata u Engleskoj, tri tisuće iznajmljivača apartmana odjavilo je svoje usluge u Dalmaciji, četiri stotine je manje prijavljenih apartmana za iznajmljivanje u Zagrebu, riječka zračna luka nema letova, putovanja svijetom mogu se, kažu, vratiti na razinu iz 2019. godine tek polovicom desetljeća. Ako bude sreće. I cjepiva za svih. Što, međutim, ako smo u međuvremenu promijenili životne navike? Ako nam se više svidja kupovina online?, ako se više ne želimo gužvati u javnom prijevozu? Ako i dalje želimo držati distancu od nepoznatih? Ako smo u međuvremenu ostali bez posla? Ako je narastao broj osiromašenih? Ako više ne bude onoliko turista? Možda smo se u ovih petsto dana nepovratno promijenili. Svijet više neće biti isti, za putovanje će nam biti potrebni testovi, za normalan život će nam trebati cjepivo, trebat će nam jači zdravstveni sustavi, a nakon što se riješimo, i kad se riješimo, ovog virusa predstoji nam borba protiv klimatskih promjena na koje smo zaboravili u danima kada svijetom hara pandemija. Do neke nove pandemije.
Svijet se, htjeli mi to ili ne, možda ne može više vratiti na staro. Onaj način života iz 2019. mogao bi nam ostati samo u sjećanjima.
OBIJEVA ERA Vojko Obersnel, najdugovječniji gradonačelnik Rijeke. Riječani rođeni krajem dvadesetog stoljeća i oni mlađi ni ne pamte drugog gradonačelnika. Rijeka, naime, drugog gradonačelnika u 21. stoljeću nije ni imala. Što ćemo pamtiti iz te Obijeve ere od trenutka kada je zamijenio Slavka Linića koji je postao zamjenikom premijera u Vladi Ivice Račana? Pamtit ćemo da je Rijeka u tom razdoblju dobila Bazene Kantrida i novu veliku plažu, Atletsku dvoranu, Astronomski centar, lijepi kazališni park, da se zatrpalo dvije velike jame u gradu nastale u mandatu bivšeg gradonačelnika, jedna u središtu grada gdje se ispred OŠ Nikole Tesla izgradila podzemna garaža i jedna na Pećinama gdje je nakon toliko godina zastoja u izgradnji niknuo Tower centar, da se u suradnji s državom izgradio lijep sveučilišni kampus na Trsatu i da se gradi nova bolnica na Sušaku, da se veliki nekadašnji industrijski kompleks Benčić pretvara u kvart kulture s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti i Muzejem grada, Dječjom kućom i Gradskom knjižnicom, da je najzad nakon toliko godina Riječanima otvoren lukobran, odnosno Molo longo. Nije malo, čak i kad je u pitanju dvadeset godina upravljanja gradom.
Pamtit ćemo iz te Obijeve ere i da je Rijeka postala grad s dva kontejnerska terminala, država se još nije odlučila na izgradnju jednog velikog na Krku, brodovi i dalje dolaze u Rijeku, iako je riječki gradonačelnik u jednom od svojih mandata morao razglednicama podsjećati na Rijeku tadašnjeg ministra pomorstva Kalmetu, koji je forsirao izgradnju luke Gaženica u svojem Zadru. Pamtit ćemo da je izgubljena utrka za Mediteranske igre, ali je zato dobivena titula Europske prijestolnice kulture, da je povučeno dosta europskog novca za Benčić, ali da i dalje s privatnim vlasnikom nije riješeno propadanje Teatra Fenice, da je privatnim kapitalom izgrađen novi stadion na Rujevici, ali je izgubljena prigoda da se izgradi lijep stadion na nikada prežaljenoj Kantridi, pamtit ćemo da nismo dobili marinu u Porto Barošu i park na Delti, da smo se pretvorili u grad trgovine i ugostiteljstva, da su vrijedni arheološki nalazi kraj Kosog tornja i dalje prekriveni asfaltom, da plato ispred Tesle još uvijek nije ni trg ni park, da se broj stanovnika Rijeke znatno smanjio, i najzad at last but not least pamtit ćemo da ni u u Obijevoj eri nismo dobili novi autobusni kolodvor. Ostalo je posla i za novog riječkog gradonačelnika.
DJEČJA KUĆA 
Nije to bilo tako davno, prije pedesetak brojeva Sušačke revije. Na dokovima Liverpoolazvao se tekst, pisala ga je Daina Glavočić, uspoređivali smo Liverpool, nekadašnju drugu luku britanskog carstva, i Rijeku, nekadašnju drugu luku austrougarskog carstva. Divili smo se kako je Liverpool u svoja nekadašnja dokovska skladišta smjestio Pomorski muzej, Muzej Beatlesa, ekspozituru londonske Tate Gallery, te brojne trgovine, kafiće, poslovne prostore i stanove. Čitali smo i nadali se kako će jednom i u Rijeci neka od starih industrijskih građevina doživjeti prenamjenu. I dočekali smo, iako je sve ostalo u sjeni pandemije i života pod posebnim epidemiološkim mjerama. Dočekali smo muzeje, i onaj moderne umjetnosti i onaj gradski, u nekadašnjim industrijskim objektima, a dočekali smo i Dječju kuću u tzv. Ciglenoj zgradi koja se gradila krajem 19. stoljeća u sklopu Tvornice duhana. Jedina Dječja kuća na ovim prostorima! Filmovi, predstave, radionice,knjige, druženje, puno dječje znatiželje i kreativnosti, sve na jednom mjestu. Za neke nove klince – samo da ta korona prođe.
KRISTINA SEPČIĆ
Ti dragi naši ljudi, uspješni na svim meridijanima, i onim daljim i onim bližim. O Kristini Sepčić smo već pisali na našim stranicama. Ima tome već puno godina, skoro dvadeset. Tada smo je predstavili kao mladu znanstvenicu koja se u Sloveniji uspješno bavi proučavanjem morskih spužvi. Danas, dvadesetak godina kasnije, profesorica Kristina Sepčić mentorica je godine u deželi. I osoba tjedna u Sloveniji. „Skoro i osoba mjeseca“, dodala je uz osmijeh, ali u finalu je ipak bolji bio poznati košarkaš Goran Dragić.
Kristina Sepčić, jedan od naših riječkih dragulja, koji svojim punim sjajem sjaje negdje drugdje. Tako smo zapisali na stranicama Sušačke revije prije dvadeset godina kada smo pisali kako je kao mlada znanstvenica, doktorica biologije, osvojila godišnju međunarodnu znanstvenu nagradu Daniel Jouvance, koju je Kristina Sepčić francuska kozmetička tvrtka svake godine dodjeljivala mladim istraživačima mora, i to u konkurenciji trideset četvero znanstvenika iz cijelog svijeta.
Dvadeset godina kasnije naša Kristina je biokemičarka svjetske razine, dobitnica Lapajnetove nagrade, stručne nagrade za istraživanja na području biomedicine, a k tome je i najomiljenija mentorica na slovenskim sveučilištima.
Vrijeme ide, već je 33 godine u Sloveniji, toliko je prošlo od trenutka odlaska na studij u Ljubljanu, već je dvadeset godina prošlo od kako smo je predstavljali kao mladu znanstvenicu. Svih tih godina neke stvari nisu se promijenile. Kristina Sepčić koja se u more zaljubila u Rijeci i na Cresu, i dalje je vrlo uspješna znanstvenica, a mi u znanost i dalje premalo ulažemo. Više nego ranije, ali još uvijek premalo, skoro najmanje u Europskoj uniji. Sad više ne govorimo samo o odlasku znanstvenika, sada smo već na razini da nam kronično nedostaju nastavnici STEM predmeta. Neke stvari se bez obzira na protok vremena na žalost ne mijenjaju. I dalje imamo odlične igrače koji igraju negdje drugdje, a mi se ponosimo njihovim uspjesima kao da su ih postigli kod kuće. Možda čak još i više. Bravo Kristina, čestitamo!