Rijeka je moj grad. To su prve riječi novog riječkog gradonačelnika Marka Filipovića u razgovoru za Sušačku reviju. Pogodio je tim riječima nit vodilju uredništva i autora Sušačke revije: Rijeka je naš grad i sve što radimo u Sušačkoj reviji radimo zbog toga da bi pokazali što je to naš grad imao, što ima i što će eventualno imati.
I tako iz broja u broj, ovo je već dvobroj 115/116. U njemu uz viziju grada novog gradonačelnika Rijeke donosimo i priču o tome kako je na Sušaku niknula zgrada nove bolnice i kako ćemo, možda, zahvaljujući europskom novcu cjelokupnu bolničku uslugu uskoro prebaciti na Sušak. U tom slučaju, slijedeći primjer Benčića zgradu Vojnopomorske akademije u kojoj se od 1924. godine nalazi riječka bolnica, mogli bismo iskoristiti za neku drugu namjenu, kao i zgradu Metropolisa za koju smo, također dobili europski novac. O tome pišemo u Pabircima vremena. Postaje tako sve zanimljiviji taj naš grad, uskoro i s marinom u Porto Barošu, ali i dalje s istim boljkama, jer nam i dalje kronično nedostaju parkovi. Moderni gradovi Zapadne Europe u borbi protiv klimatskih promjena sade stabla, Beč tako primjerice godišnje posadi 4 tisuće i petsto stabala, valjda će taj bečki primjer slijediti i novi riječki gradonačelnik Marko Filipović.
To su priče o Rijeci kakvoj se nadamo u budućnosti u ovim više nego teškim i neizvjesnim vremenima u kojima nam prijete ne samo klimatske promjene nego i koronavirus koji nas je na žalost opet podijelio, sada na cijepljene i necijepljene čemu se čudi i naš sugovornik Bojan Polić, novi predsjednik Europske federacije imunoloških društava.
Nadajući se realizaciji novih projekta u budućnosti pronalazimo i nerealizirane u prošlosti. Kao što je u ovom broju Revije s projektom velikana Ivana Meštrovića na Sušaku. Ne želimo ni da se zaboravi što smo u prošlosti bili, pa pišemo i o nekadašnjim riječkim uspjesima. Podsjećamo i hvalimo se kako smo još prije 110 godina u Rijeci proizvodili podmornice, kako smo još u 19. stoljeću iz Rijeke izvozili kvalitetan papir u New York, Liverpool, Brazil, Egipat, sjećamo se i parafinki koje su se proizvodile u Rijeci (1981. godine čak 48 milijuna kutijica !!), a koristiile su se širom svijeta. Neke od tih nekadašnjih tvornica kao što je tvornica ambalaže, vjerovali ili ne, postoje i danas, pročitajte na našim stranicama.
Volimo s Vama, cijenjeni čitatelji, podijeliti saznanja kako naši ljudi koje je posao odveo na druge meridijane održavaju vezu s rodnim krajem. Takva je i naša Fiumanka s ružom kako smo naslovili razgovor s Ksenijom Pajić koju pamtimo po nezaboravnoj ulozi Matilde Ivančić u Oficiru s ružom, iako je od tada prošlo puno godina i puno uspješnih uloga i na daskama i na ekranu. Volimo kad doznamo, pa i to dijelimo s Vama, kako su velikani pisane riječi dolazili u naš kraj. Tako je u prošlom broju bilo s Ivom Andrićem, a u ovom s Augustom Šenoom, prisjećamo se i Ciotte, mitske figure riječke povijesti i to, naravno, nije sve. Kao i u svakom broju tako i u ovom nudimo Vam ukupno dvadesetak sušačkih, riječkih i primorskih priča ne samo o gradu već i o kraju za koji također ponosno kažemo: Ovo je naš kraj!
Želim Vam ugodno čitanje i sretniju 2022. godinu!