Crnogorsko pitanje nakon Prvog svjetskog rata bilo je vrlo složeno. Zemlju je 1916. g. okupirala vojska Austro-Ugarske. Kralj Nikola je s dijelom obitelji pobjegao u Francusku i smjestio se u predgrađu Pariza (Neuilly-sur-Seine).
Krajem rata Vrhovna komanada Saveznika odlučila je da Crnu Goru okupiraju britanske i francuske trupe, u čijem su sastavu bili i dijelovi srpske vojske. Francuska i britanska podrška srpskim trupama nije bila po volji Italiji, kako iz strateških, tako i iz dinastičkih razloga.
Kralj Nikola je, naime, dinastičkim vezama bio povezan s ruskim carem, talijanskim kraljem, visokim ruskim plemstvom, austrijskim plemstvom, ali i srpskim kraljem Petrom I., koji mu je bio zet, dok je regent Aleksandar (od Srbije) bio njegov unuk.
Strateški interesi Italije prema južnom Jadranu potječu s kraja 19. stoljeća. Na tom se prostoru Italija sukobljavala s interesima Austro-Ugarske, ali i carske Rusije, koja nestaje iz natjecanja nakon propasti dinastije Romanov
Kada je 26. studenog 1918. takozvana Podgorička skupština odbacila kralja Nikolu i poslala peticiju za ujedinjenje sa Srbijom regentu Aleksandru Karađorđeviću, Dekretom o ujedinjenju u Kraljevinu Slovenaca, Hrvata i Srba od 1. prosinca 1918., potvrđen je akt skupštine.
Međutim i pored izglasanog ujedinjenja, crnogorski monarhisti nisu zaboravili svoju državnu osebujnost, iako je pristalica kralja Nikole bilo sve manje. Ne samo stoga što je pobjegao u inozemstvo,već i stoga što je igrao dvostruku ulogu. Bio je naizgled na strani Antante, dok je istodobno njegov sin Mirko boravio u Beču za slučaj da pobjede Centralne sile.
Depoziciju kralja Nikole nisu priznali ni Saveznici, ni Centralne sile, a Francuska i Velika Britanija su nakon Podgoričke skupštine prestale (u studenom 1918.) plaćati njegovo uzdržavanje.
Kralj Nikola je 17.veljače 1919. godine, dakle netom prije početka mirovne konferencije u Parizu, formirao vladu u izbjeglištvu i za ministra vanjskih i unutarnjih poslova imenovao Jovana Plamenca.
Plamenac se tada prihvatio plana objave protesta protiv ujedinjenja s Kraljevinom SHS, optužio Srbe i Francuze za pokolj u Crnoj Gori, ali je Međusaveznička komisija ocijenila te tvrdnje neutemeljenim.
Od svih savezničkih zemalja akciju Jovana Plamenca prihvatila je samo Kraljevina Italija zbog svojih strateških interesa.Tako je 30. travnja 1919. potpisan sporazum između talijanske i izbjegličke vlade Crne Gore. Njime je utemeljena prva vojna jedinica izbjegličke crnogorske vojske u Italiji. Za to vrijeme su, na temelju odluke Saveznika, srpske trupe održavale red u Crnoj Gori dok Vrhovni savjet ne odluči o njihovoj sudbini.
...