SUŠAČKA REVIJA broj 117/118

 


UVODNIK

Sigurno ste se, dragi čitatelji, zadnjih mjeseci znali upitati u kakvim to vremenima živimo, vremenima pandemije, rata, mogućih novih ratova i opće nesigurnosti. Rijetki su, međutim, bili periodi kada se ovdje, na našem komadiću svijeta, drugačije živjelo, često se ovdje politika igrala s ljudima i širila nesigurnost. Svjedoče o tome i brojne priče iz Sušačke revije, iz ranijih, ali i ovog broja kojeg držite u rukama. Svjedoči o tome priča Partiju ste izdale, priča o izložbi koja je posvećena stradalnicama u ženskom političkom logoru na Svetom Grguru, svjedoče o tome njihove ispovijesti poput onog kako su po vrelom suncu od mora na brdo nosili teško kamenje da bi ga kasnije s hrpe vraćali do mora! I sve to u ime neke ideologije! Svjedoči o tome i priča proslavljenog našeg tenisača Nikole Pilića kojem su, iako je bio jedan od najvećih tenisača svijeta svog vremena, generali na čelu državnog teniskog saveza zabranili nastupe na turnirima, zbog čega je čak osamdeset njegovih kolega, i to čak 13 od 16 najboljih u svijetu, odlučilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bojkotirati slavni Wimbledon. Ili priča o Enricu Morovichu, autoru knjige Un Italiano di Fiume, kako mu je život od najranijih dana bio obilježen granicama i kako su ovdašnje livade i šumarci bili presječeni graničnom mrežom i bodljikavom žicom.

Slične okolnosti nalazimo i u priči o našoj plesačici, glumici i redateljici Iri Prica koja je svoj umjetnički put započela u Dramskom studiju Kamov, čiji je rad u HKD-u na Sušaku prekinut 1991. zbog rata. Dakle, gotovo uvijek je na ovim prostorima vladala nesigurnost, neprekidno je postojala mogućnost političkih promjena o kojima su ovisili životi i ta se nit provlači kroz brojne tekstove Sušačke revije.

Kao i činjenica kako često nismo bili, i još uvijek nismo, svjesni brojnih naših vrijednosti. Nikada, primjerice, nismo riječke nebodere koji su temeljni motiv riječkog viuzalnog identiteta promatrali kao vrijednost, a i Riječki i Sušački neboder, piše naš autor Bojan Bilić, građeni su praktički istovremeno kada u New Yorku nastaju gradski simboli Empire State Building i Chrysler Building. Kao što u danima gradnje Pelješkog mosta, o čemu se u Hrvatskoj na velike govori i piše, podsjeća Branko Šuljić, često zaboravljamo ili možda i ne znamo da kvarnerski otoci imaju čak četiri mosta: Paški koji je bio prvi naš most koji je povezao neki otok s kopnom, Krčki koji je u vrijeme gradnje imao najveći armiranobetonski luk na svijetu, te Osor i Privlaku.

Nismo svjesni ni kakav smo stadion mogli dobiti na Kantridi. Naime,u razgovoru Damira Hercega s Ljubom Španjolom možete pročitati kako je naš cijenjeni arhitekt Boris Magaš otišao u Sydney po inspiraciju za gradnju novog stadiona – da bi onda netko odlučio kako projekt ne treba biti izveden na Kantridi već na Poljudu 400 kilometara južnije. A i dan danas, četrdesetak godina kasnije, plašimo se što će biti s Kantridom i da je nećemo uspjeti obraniti od izgradnje nekakvih turističkih sadržaja zbog neshvaćanja o kakvom se stadionu - biseru, jedinstvenom na svijetu, radi. Prečesto nismo svjesni čime raspolažemo i ne uspijevamo obraniti ono što je naše kao što naši preci, piše o tome Igor Žic. Prije stotinu i dvadesetak godina nisu uspjeli sačuvati silno arheološko blago koje je feldmaršal Nugent prikupio na Trsatu, da bi čak u 86 sanduka završilo u Arheološkom muzeju naše metropole. Neke se stvari, očito, ne mijenjaju: nesigurnost života u ovim našim krajevima, nesvjesnost s kakvim vrijednostima raspolažemo, neznanje da sačuvamo ono što imamo, a kamo li da se time pohvalimo. Puno materijala, na žalost, za još priča u novim brojevima Sušačke revije.

Srećom,mnogih vrijednosti i te kako smo svjesni. Živimo normalnim i tihim životom, drugačije nego u drugim dijelovima zemlje, što nam u ovom broju potvrđuje i slavni Nikola Pilić. Svjesni smo i da smo još uvijek uspjeli sačuvati neke vrijednosti od liberalnog kapitalizma koji gleda isključivo i samo profit, pa nismo iznenađeni kada Ira Prica kaže kako u Nizozemskoj samo pet posto umjetnika može živjeti od svojeg rada dok kod nas još uvijek postoje stalno zaposleni umjetnici u nacionalnim kazališnim kućama. Svjesni smo i brojnih ljudi svjetskih vrijednosti koji su kroz povijest rođeni ovdje, pa smo u ovom broju Sušačke revije značajan prostor posvetili veličinama kao što su bili Jobo Kurtini, jedna od najvećih legendi našeg sporta, zatim legendarni psiholog Mihaly Csikszentmihalyi, kao i farmakolog svjetskog glasa Heinz Otto Schild. Dali su nam mnogo materijala za ovaj broj Sušačke revije za koji, vjerujem, da će Vam biti zanimljiv u predstojećim ljetnim mjesecima. Želim vam ugodno čitanje,

Alen Čemeljić
glavni urednik Sušačke revije

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana