SUŠAČKA REVIJA broj 117/118

 


kazalište

NOVA DVA PRILOGA O TEATRU MLADIH ALTERNATIVA

Ivan Molek


1. Krš i lom, punk i Alternativa

Među danas mrežno dostupnim fotografijama Parafa brojne su one snimljene ispred hotela Kontinental i uz gelender ponad Rječine. One se, dobrim dijelom nepotpisane, i dalje pojavljuju u više ili manje pravilnom ritmu. Oni koji ih ovih dana stavljaju u optjecaj prepoznaju njihovu vrijednost. Ima u tome nešto ironije. Na njima nema zabilježeno ništa od one žestine koja se tako često vezuje uz punk. Na njima su isječci sive, tupe, bezlične, dosadne, naporne, nezanimljive i ni po čemu privlačne ili poticajne svakodnevice gradskog života. Rasadište punka. Bilježe un jour comme un autre, kako kaže krasna pjesma (1964.) Brigitte Bardot, dan poput svih ostalih i ono mois moi j'ai mal de toi, čeznem za onim čega nema (pa mi je muka, zlo mi je od toga). Zanimljivo, ni fotografije Nikole Petkovića niti spot Bardotove ne protječu bez istog motiva. Mirno teče rijeka, uokolo nje kao da život jedva pulsira. Kao da se preselio negdje drugdje. Zašto prvijenac ljubljanskih Pankrta nosi naslov Dolgcajt? To jest: dosada. Pa valjda zato jer nije dovoljno izvođače, bili oni ovog ili onog profila, upisati u neki određeni geografski prostor. U neku gradsku sredinu.

Parafi su dobro znali uprijeti prst u pravom smjeru: živim u rupi, najvećoj u Jugi. I kratko potom: osjećam rupu u ponudi mladima. Dojam da je nakon njihovih nastupa ostajao samo krš i lom jest upravo – dojam. Ne baš pouzdan. Ako je krša i loma uopće bilo, onda se to ponajviše odnosilo na način kako je vrijeme protjecalo. A do novog vala vrijeme je protjecalo poput rijeka što teku gradovima svijeta, jednolično, sporo i uglavnom dosadno. Neki kritičari, ni pored zdravih očiju, ne uspijevaju ni danas uvidjeti da su punk i novi val, i u ovim krajevima i u širokom svijetu, zapravo istodobne pojave. Te da ima nekog smisla kada punk-grupa pjeva da je njezin život novi val (a ne punk). Ali ne i obratno.

Postoji uz ovdašnji (ljubljanski, riječki pa i zagrebački) punk s kraja 70-ih jedno tvrdokorno uvjerenje. Da su mjere za njegovo suzbijanje dolazile jedino sa strane onovremenih političkih institucija i represivnog aparata. S društvenog vrha. Jer da je to štetna pojava koja kvari mlade ljude. Postojali su u to vrijeme bendovi s riječke scene, danas većinom zaboravljeni, čiji se prvi, a možda i jedini, program sastojao u otporu punku. Sada ćemo vam mi pokazati kako se prava svirka pravi! Zadiviti vas skladateljskim i izvođačkim umijećem! Na desetoj stranici Vala u broju od 11. svibnja 1979. nalazi se jedna od važnijih potvrda da otpor nije zastajao ni na toj razini, već da je bio raspoređen po cijeloj društvenoj vertikali. Sve do uloge malog čovjeka, običnog gradskog prolaznika. Kao da se radilo o nekoj traljavoj ili nesvjesnoj verziji Brechtove Majke Hrabrost, koja samo što boga ne moli da se (u vremenu drame) rat nastavi jer u protivnom sprema joj se propast. Zatvaranje lokala i bankrot. S jednom, ali važnom razlikom. Stanje koje je trebalo nastavljati se bilo je upravo ono prije punka i novog vala. Velike praznine, „rupe u ponudi mladima“. Zapravo, pogleda li se bolje, stanje koje ne zna što bi pravo ni s Jankom Polićem Kamovom i sudruzima mu iz (pre)kasne la belle époque niti, potom, s valovima kulturnog života koji su stjecali priznanja u Rijeci i izvan nje same tek nakon što je sve bilo gotovo, presporo i vjerojatno prekasno, te generacijama navedenim silom prilika djelovati takoreći ispočetka, kao da počinju od nule, ni od čega.

Prije osvrta na spomenuti broj Vala dobro je prisjetiti se pokojnog Darka Glavana i onoga što je napisao u Poletu povodom koncerta krajem prosinca 1979. u opatijskoj Kristalnoj dvorani. Glavan se često držao garda nekoga ne olako impresioniranoga. Ipak, to nije uvijek bilo tako: Kralj i Termiti funkcioniraju na sličan način kao Brecelj i Buldožeri iz svojih ponajboljih dana. Drugim riječima, svaka pjesma je svojevrsni mini punk-igrokaz u kojemu glavnu ulogu redovito igra nepredvidljivi i neobično pokretljivi pjevač koji scenskom animacijom pokušava 'ilustrirati' tekstovne iskaze. A jedan od važnijih scenskih rekvizita u tome nizu mini punk-igrokaza bila je obična zahodska školjka. Bijela poput pisoara što ga je M. Duchamp preimenovao u Fontana za potrebe izložbe Društva nezavisnih umjetnika 1917. g. u New Yorku.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana