SUŠAČKA REVIJA broj 117/118

 


urbanizam

NEBODERI KAO IZGUBLJENI IDENTITET

Bojan Bilić

Predavajući više kolegija iz područja prostornog planiranja i urbanizma na Građevinskom fakultetu u Rijeci, već godinama pokušavam sa studentima raspraviti temu artikuliranja riječkog identiteta u domeni prostornog, vizualnog i asocijativnog određenja. Više je motiva za ovakvu raspravu i razgovor s generacijama koje dolaze, među kojima bih posebno izdvojio neke neobične trendove i pojave u gradskom urbanizmu proteklih trideset godina.

U nekoliko pokušaja da od studenata dobijem odgovor na pitanje što bi bio prostorni identitet Rijeke – redovito sam dobivao prazne listove papira. Istovremeno, kad bih isto pitanje postavio mladim Splićanima, dobivao bih brze odgovore s uvijek istim motivima Marjana, Dioklecijanove palače, ali i grba NK 'Hajduk'.

Razmišljajući o identitetskom određenju izvan područja arhitekture i urbanizma, Rijeku se npr., često naziva rokerskim ili tolerantnim gradom, bez obzira što rock glazba odavno nije prvi izbor velikog broja mladih Riječana, bez obzira što u gradskom centru trešti turbofolk glazba i bez obzira što navijači lokalnog prvoligaša već godinama nose crne hoodice – i sve češće otvoreno pozivaju na mržnju i nasilje (o čemu, dakako, kao i mnogo čemu drugom, vlada tipično riječki zavjet nemiješanja, kolektivne šutnje i zabijanja glave u pijesak).

Pri raspravama o identitetskom određenju našeg podneblja neki drugi spomenut će Riječki karneval, zaboravljajući da je to isti fenomen koji u takvom obliku postoji tek od ranih 1980-ih, i da je npr. mojoj noni i noniću (nota bene, starim Sušačanima) karneval bio posve nepoznata pojava u gradskom okruženju.

Stanje u prostoru, čije određenje čini osnovu morfološkog i fizionomskog identiteta neke sredine, nije i ne može biti izdvojeno od svih elemenata i pojava šire društvene patologije koja je preplavila naš ukupni horizont. Sredina u kojoj je normalno da se fasade nebodera u sklopu projekata obnove farbaju u ljubičasto ili kričavo žuto (sve bez poveznica s izvornim uređenjem tih istih fasada), te u kojoj se navijači samoinicijativno usude kompletno vanjsko pročelje prostora koji su dobili na korištenje, pritom smještenog u zaštićenoj urbanističkoj cjelini gradskog centra, oliči u više nijansi boja nogometnog kluba, sredina je koja ima ozbiljan problem. Navedeni bizarni ekscesi jesu suštinski benigni trash i kič, ali ne treba zaboraviti da su ipak dio jedne šire slike opće provincijalizacije zapanjujućih razmjera u kojoj kič i trash (ali uzročno-posljedično sve više i substandardna arhitektura i urbanizam) sve češće određuju prostor u kojem živimo, i prostor u kojem posve izostaju osnovni elementi reda i urbanističkog planiranja.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2022 Klub Sušačana