,,Držim da u čovječju maštu ne ulazi ni jedna tako luda misao, da ne bi našla primjera u javnom životu, i da je prema tome naš razum ne bi prihvatio i prerađivao. Ja volim govoriti jednostavno i bezazleno, i na papiru i ustima” zapisao je Montaigne. Govoriti i pisati jednostavno i bezazleno voli i naša sugovornica, glumica s bezbroj dosadašnjih adresa, koja je, čini mi se, najponosnija upravo na onu rodnu - riječku. Kada govorimo o mašti Ane Vilenice, postoji tu još jedna poveznica s Montaigneom – njena mašta materijalizira ideje bliske svima nama, nema tu pretjeranih i dosadnih apstrakcija toliko često viđenih u današnjih dramskih umjetnika. Bilo da je riječ o vlastitim projektima ili ulogama koje utjelovljuje – ona je naše zrcalo.
U njoj se pomiješala krv fiumanska s onom Imotske krajine, u njoj kolaju doživljaji postratnog Sarajeva i voluminoznog Londona, ali jedna želja uvijek ostaje; stari bi Novljani rekli: ,,Kadi se tić zleže, onamo nateže”. O toj želji, i mnogo čemu drugome, razgovarali smo na njenoj već trećoj zagrebačkoj adresi od prvoga potresa.
Ovo Vam je ljeto obilježio rad na predstavi ‘Otočka terca’?
Otočka terca predstava je nastala u produkciji Centra za kulturu Grada Novog Vinodolskog, zahvaljujući, prvenstveno, gradonačelniku Tomislavu Cvitkoviću koji je prepoznao važnost kulture u svakodnevnom životu. Tako su se ohrabrili i uložili u stvaranje jedne takve predstave. Mi smo, zapravo, u svakomsegmentu radili na profesionalnoj razini, iako smo ušli u to ne znajući sve. Ta mi predstava grije srce jer sam u njoj sudjelovala od samih početaka, u kazališnom smislu – od nastanka teksta ‘Sjecišta’ iz perazagrebačke spisateljice Beatrice Kurbel, pa do igranja sa ženama kojima se divim i kao ženama i kao glumicama, a to su Branka Petrić Fehmiu i Olivera Baljak. Iskustvo rada s njima je neprocjenjivo, a biti s njima na sceni nevjerojatno zabavno. Imaš potrebo gledati kako one rade stvari i smijati se u sebi jer si, jednostavno, sretan. Ono što mi je bilo posebno kod Otočke terce jest i to što je tekst nastao na temelju mojih zamisli te sam pratila njegov nastanak i poslije kako se on pretvara u kazališnu predstavu. Zbog produkcijskih sam razloga bila primorana adaptirati tekst koji je savršeno napisala spomenuta Kurbel.To mi je prvo iskustvo u kojem sam gledala kako nešto što sam zapisala za druge likove živi na sceni te ima reakcije kod publike. Zato mi je sve skupa jako posebno i jako me raduje. Nadam se da ćemo u ovoj kazališnoj sezoni što više igrati Otočku tercu – već smo, osim tri izvedbe u Novom Vinodolskom, igrali i u Senju, Kostreni i Crikvenici. Malo je, zbog udaljenosti, problematično to što nam je Branka u Beogradu, ali i tom ćemo problemu doskočiti. Također, tu predstavu vidim i kao film, ali vidjet ćemošto će od svega ispasti.
...