Podrijetlom ste iz zagrebačko-riječke obitelji, a odrasli ste na Sušaku. Možete li nam reći nešto više o svojoj obitelji, odrastanju i školovanju u Rijeci?
Zapravo, dalmatinsko-slovensko-zagrebačko-sušačke obitelji. Mamina strana je ova „naša“ lokalna, a tata se doselio za mamom iz Zagreba. Njegov tata, moj djed, Dalmatinac je iz Srinjina iznad Splita, a tatina mama, moja baka, bila je Slovenka. U Zagrebu živi tatin brat, moj stric, i njegova obitelj, a moj je život vezan uz Rijeku. Moji su uvijek isticali da su Sušačani, ne Fiumani. Slušala sam brojne priče o razdoblju između dvaju svjetskih ratova i ratnom vremenu (Drugi svjetski rat), granici na Rječini, životu pod talijanskom, a poslije njemačkom okupacijom, oslobođenju, a potom i životu u poratnom, partizanskom i ranom komunističkom vremenu. Možda su me najviše obilježile upravo te bogate i zanimljive priče none i nonića, maminih roditelja (Vesna r. Korlević i Vladimir Jenko) o nekim prošlim vremenima. Riječ je o brojnim anegdotama i mojem romantiziranju te prošlosti u kojoj nisam živjela, ali koja je uvijek bila prikazana s nekim poučnim ili šaljivim tonom. Pouka je bila nekoliko. Prvo, uvijek se radilo o zdravom odmaku od svake političke, nacionalne, vjerske ili druge ideologije. Drugo, sve bude pa prođe, a važno je u tome zadržati mirnoću, pomagati drugima, biti umjeren. Treće, važno je obrazovanje i poznavanje stranih jezika. I na kraju, štogod bilo, sreća nije u materijalnom.
Tijekom djetinjstva, a govorim o kasnim sedamdesetima i osamdesetim godinama 20. stoljeća, živjelo se puno sporije i ugodnije. Kod nas doma se mnogo pričalo, družilo, posjećivali su nas brojni nonini i nonićevi prijatelji i rodbina, puno se raspravljalo, ali i igralo, često i kartalo kanastu, preferans, a ponekad i briškulu i trešete. Baš su se mnogo bavili sa mnom i sada kada pričamo, bude mi pomalo i teško, nedostaju mi. Pohađala sam sadašnju Osnovnu školu Pećine, tada se zvala Rade Vranić Petar. Bio je to vrlo lijepi period, sretno razdoblje. Neki od učitelja predavali su i mojoj majci, na primjer, gđa Paškvan Cividini i g. Cividini te g. Virag. Možda je zanimljivo spomenuti da, govorim o 1980-im godinama, nije nikakav problem bio pohađati vjeronauk u crkvi. Premda nas je bilo relativno malo, možda desetak iz svih triju paralelnih razreda, ipak je to bilo najnormalnije i nikada nitko zbog toga nije imao problem, niti bio prozivan u školi ili društvu. Bar ne u vrijeme u mojeg djetinjstva.
U srednju školu sam krenula u grad, tadašnji CZKUOIK, koja je potom preimenovana u Prvu riječku gimnaziju. Tradicija bi nalagala upis Sušačke gimnazije, ali u to vrijeme je ona bila Medicinska škola. Svakako je bilo zanimljivije biti u školi koja se nalazi u centru grada, svakodnevno biti na Korzu i živjeti s gradom.
Djetinjstvo ste proveli na Sušaku. Kakva ste bili kao djevojčica?
Da, na Pećinama gdje i sada živim. Rekla bih da sam, zapravo, bila dosta povučena, nekako ne baš najvještija u dječjim odnosima i grupama. Uvijek pomalo izdvojena, možda donekle „star-mala“. Voljela sam igrati graničara, to mi je bila omiljena aktivnost na tjelesnom. Uvijek sam voljela ljeto, sunčanje, kupanje, kartanje… I da, puno sam čitala. Zapravo, uvijek bih radije ostala kod kuće čitati ili gledati nešto na tv-u, to mi je bilo zanimljivije od igara na dvorištu. A onda su došli i prvi kompjuteri, sjećam se ZX Spectruma i igrica, tu sam provodila dosta vremena u igri sa svojim ocem.
...