Uvijek je zgodno dobiti priliku za postavljanje „bedastih“ pitanja. A pitanje iz naslova baš je takvo jer uključuje podosta nevjerojatnu pomisao. Povod za nj? Rad svojedobne riječke Rafinerije šećera, s čak tri njezina pogona za proizvodnju konzumnog šećera na gradskom teritoriju.
Sve se u vezi s Rafinerijom na prvu loptu čini jednostavno, tragom analogije s nekim drugim pogonima što su koristili sirovinu koja u Rijeci „ne rađa“ ni u tragovima. Mislim na Tvornicu kakaa i čokolade, koja je uspješno radila, premda na riječkom području nikad nije bilo nasada kakaovca. Mislim i na Ljuštionicu riže, koja je tu djelovala, iako Riječani na svom tlu nikad nisu vidjeli rižina polja. Mislim i na Rafineriju nafte, koja ima biografiju dugu skoro stoljeće i pol, usprkos tomu što se Kvarner ne može pohvaliti niti jednim naftnim izvorom.
Ti su pogoni mogli raditi isključivo zahvaljujući dopremi sirovine iz vrlo udaljenih područja, u čemu je ključnu ulogu igrala riječka luka. Sirovina se preradom u Rijeci prevodila u završni proizvod i plasirala na tržište, što je bio ekonomski logičan, dapače vrlo unosan posao. Na upravo takav način funkcionirala je i Rafinerija šećera.
To, međutim, ne otklanja uvodno pitanje.
PRIKAZ KOJI POTIČE „BEDASTO“ PITANJE
Istina, sirovi šećer dopremao se u Rijeku inicijalno s dalekih prekooceanskih lokacija, gdje su se nalazile plantaže šećerne trske, uz njih i pogoni koji su trsku prerađivali u sirovi šećer. Ali, koliko god bio točan, taj podatak šuti o mogućnosti da su biljke od kojih se proizvodi sirovi šećer usporedno rasle i na riječkom tlu. Znam, ne vjerujete mi. Srednja i Južna Amerika na Kvarneru? Tko je ikad u Rijeci vidio plantaže šećerne trske ili polja šećerne repe? Da jest, to bi sigurno bilo zabilježeno. Ako ništa drugo, a ono kao egzotična zanimljivost, jer nismo za tu poljoprivrednu kulturu ni tlo, ni klima, ni…
...