Nenad Bach, naš poznati glazbenik, već gotovo četrdeset godina živi i radi u Americi, gdje je surađivao s brojnim poznatim glazbenicima kao što su Bruce Springsteen, Bono ili Leonard Cohen. Od kako mu je dijagnosticirana Parkinsova bolest, igra stolni tenis koji mu pomaže u borbi protiv bolesti i na Svjetskom prvenstvu u PingPongParkinsonu, u Austriji, u rujnu obranio je naslov svjetskog prvaka u parovima.
Prilikom boravka u Rijeci proteklog ljeta prezentirao je zanimljivu ideju da se Industrijska ulica pretvori u ulicu umjetnika po uzoru na Ameriku, na grad Austin u Texasu, gdje su gradski oci prije četrdesetak godina dali kreativcima da osmisle napuštena skladišta. Stvorila se dobra atmosfera kroz glazbu uživo Willy Nelsona, Janice Joplin, Stevie Ray Vaughana, a ljudi poput Michael Della nisu otišli u Silikonsku dolinu već je Michael Dell pokrenuo Dell računala u Austinu. Kreativna klasa ostala je u gradu, a mnogi su se i vratili. Zašto se to ne bi dogilo u Rijeci?, zapitao se Nenad Bach.
Već ste skoro četrdeset godina u Americi, u tom razdoblju život se jako promijenio i u Americi i u Europi, naravno i u Hrvatskoj. Onaj kapitalizam poželjan za život osamdesetih godina kada ste otišli u SAD, postao je nemilosrdni liberalni kapitalizam, socijalizma odavno više nema, tehnologija se brzo razvija, kako se nosite sa svim tim promjenama?
Otišao sam u želji da vidim svijet, da mi se djeca rode u slobodi i da se usporedim sa svijetom. Slobodu nisam našao, ali ljepotu jesam. Promjene su stalne, ali ja duboko vjerujem da je svjetski mir dostižan. Materijalne nagrade i izazovi kod mene su uvijek bili u drugom planu. Kad bih se ponovno rodio, obratio bih veću pažnju na materijalno, jer to ljudi lakše prepoznaju. No, to je lakše reći, a jako teško ostvariti, jer filozofija života živi u tebi 24 sata i nije lako biti idealist i realist u istom danu. Ljudska vrsta je u jednom dobra, a to je prilagođavanje. Općenito, fasciniran sam ljudima, posebno kreativnom klasom ljudi koji rade ono što je naizgled nemoguće ili onima koji, pak, istražuju nevidljivo ljudskom oku. Što se tiče kapitalizma u Americi, po meni to je turbo feudalizam, naime kad je takozvano privatno vlasništvo oporezovano, onda privatno vlasništvo, zapravo, ne postoji kao ni u feudalizmu. Drugim riječima, ako moraš plaćati porez na nešto što je „tvoje“, onda to nije više tvoje. Hrvatska je tu u prednosti pred većinom svijeta jer tu privatno vlasništvo postoji. To je zadnja linija obrane koja se ne smije prijeći.
U godinama ste kada čovjek polako ocjenjuje neke svoje životne poteze. Kako ocjenjujete taj svoj potez odlaska u Ameriku? Imali ste trideset godina, bili ste inženjer građevine, afirmirani glazbenik, tamo je ipak trebalo krenuti ispočetka.
Pa, bilo je hrabro otići u takvu nepoznanicu, ali je želja bila jača od boli. Još i dan-danas kad s nekom nostalgijom gledam na lijepo provedenu mladost, ne mogu se pomiriti s činjenicom da je Goli otok postojao, na nekoliko sati od mene. Živjeći u svijetu, međutim, shvatio sam da i svi drugi sistemi imaju svoje „otoke“, neki gole, neki obučene, neki po zadnjoj modi, neki retro. No ta spoznaja nije promijenila moje mišljenje o slobodi i nepravdi. Nasilje ne samo prema tvom bratu i sestri, ljudima uopće, već prema životinjama, biljkama i prirodi, nije prihvatljiva ni u kakvom obliku ili društvenom uređenju.
Kažete da je trebalo početi od početka. E, da je tako bilo, bilo bi odlično, ali počinješ od minus 5 godina, jer neznanje jezika, nepoznavanje kulture, mirisa, gastronomije, neimanje sigurnosne mreže školskih kolega, rodbine i prijatelja vrlo je nelagodna situacija. Lako nije bilo, ali uzbudljivo je bilo i još uvijek je.
Jeste li ostvarili svoj američki san? Naime, kad čovjek vidi da ste surađivali s velikim Springsteenom, Cohenom, Pavarottijem, Bonom, … veliki su to glazbenici, među najvećima.
Moj san još uvijek traje, nisam se probudio. Da mi je netko rekao da ću doživjeti što sam doživio, odmah bih potpisao takav ugovor, no ljudska duša nikad zadovoljna nije, stoga planovi su još veći od ostvarenoga.
Što pamtite iz suradnje s tim velikim glazbenicima? Kakvi su u neposrednom kontaktu?
...