SUŠAČKA REVIJA broj 123/124

 


projekti

POVUČENI DIM JEDNE KNJIŽNICE

Kristian Benić

od duhanjere do pravog doma čitalačke kulture

Nekakvih je 6 sati ujutro, početak listopada i ta već opipljivo produžena noć prati pogled kroz prozor. No lako za to, ionako zuriš u mobitel. Petica kao i obično lagano klizi kroz Prvomajsku ulicu i strpljivo čeka semaforski mig za skretanje ulijevo kraj Elekotroprimorja. Glava je u nekakvoj društvenomrežnoj hiperaktivnosti i algoritmima probranom sadržaju. Zeleno! Skrećete. Paf! Ta zgrada u koju godinama gledaš kao ruševinu, a onda i neke silne bagere koji su oko nje jako dugo pleli mrežu, svijetli. Sve svijetli, čovječe! Kroz prozor vidiš police. Redove polica. Prepune su knjiga. Nevjerojatno. Čini se da je to sada stvarno knjižnica. Moglo bi to biti, ok. Vraćaš pogled u mobitel na neki meme. „Haha“. Možda navratiš kasnije…

U povijesti razvoja čitateljske kulture u Rijeci (još neispisana knjiga koja traži mnogo dobrog istraživanja i stila) prosinac 2023. ostat će upamćen kao trenutak u kojem su Riječani napokon dobili prvu pravu zgradu knjižnicen – objekt s četiri etaže, više od 5.000 kvadrata, integriranim odjelima književnosti i znanosti, dostupnim fondom, automatikom koja raznosi knjige po katovima, prvim odjelom za mlade, ugodnom čitaonicom, učionicom, a sve okruženo livadom pokraj Dječje kuće s dječjim odjelom knjižnice. Kraj je to ozbiljnog riječkog putovanja prema pravoj knjižničnoj zgradi, započetog daleke 1999./2000. godine (prije 24 godine!) kada je različitim marketinškim aktivnostima tadašnja ekipa Gradske knjižnice Rijeka nastojala artikulirati problematiku izrazite skromnosti i problematičnosti života knjiga u Palači Modello u čiji je prizemni dio, Knjižnica ušla 1966. godine. Kao „privremeno rješenje”, govorilo se. Naravno, taj skroman, skučen, vlažan, nefunkcionalan prostor nije mogao biti mjesto razvoja i suvremenosti, ali desetljećima je plivao kao najsnažniji prizor onoga što Riječani smatraju knjižnicom. Srećom, dvijetisućite godine, daleko prije neslućene financijske krize 2008. godine, bile su globalno zanimljivo vrijeme za planiranje velikih javnih projekata s relativno povoljnim kreditima, a spojio se sa svime i ulazak u eru atraktivnih vizualizacija. Imaginacija je oslobođena, vladao je osjećaj stvaranja nekog novog društva. Gradska politika bila je ozbiljno usmjerena prema takvom narativu „knjižnice za XXI. stoljeće“, pa je i proveden javni natječaj za izbor glavnog projekta te je 2005. godine pobijedio rad arhitekta Hrvoja Njirića sa zamišljenom realizacijom na Klobučarićevom trgu, iznad tada upravo nastale garaže. U analizi Maroja Mrduljaša, iz 2006. godine, izrečena je snažna misao koja je uokviravala ideološku logiku: Izgradnja javnih institucija, pogotovo onih koje se nazivaju kapitalnima, vraća vjeru u odlučnost javne društvene domene i njenu sposobnost da realizira projekte koji su kulturni, sadržajni i funkcionalni doprinos zajednici. Zgrada na Klobučarićevom trgu oblikovana je tako kao suvremena i atraktivna zgrada, pravi kulturni centar, koji je ispitivao granice smisla knjižnica. Ipak, kroz sedam godina postalo je jasno kako će vizualizacije i programske ideje ostati jedino preostalo. Pamćenje je kratko, pa treba podsjetnik – financijskih sredstava za Knjižnicu nije bilo, era jeftinog kreditiranja završila je, a paralelno razvijala se ozbiljna problematika izgradnje zgrade nad statički rubnom garažom, a koja u sebi još sadrži i nekoliko tona knjiga. Nakon podosta političko-medijskih peripetija u ljeto 2012. godine stvoren je napokon narativ projekta art-kvart Benčić i to tako da najveći preživjeli objekt bivše tvornice postane knjižnicom iako je godinama ranije na istom valu optimističnog planiranja javnih izgradnji to trebao biti Muzej moderne i suvremene umjetnosti.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana