SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


kazalište

FESTIVAL ZA KAZALIŠNU ELITU  

Kim Cuculić  

Deveti međunarodni festival malih scena u Rijeci

    Ustajalu i sve manje poticajnu kulturnu klimu u Rijeci povremeno ipak zapuhnu svježi vjetrovi koji ovom gradu, makar na trenutak, pružaju privid pravoga kulturnog središta. Jedna od rijetkih manifestacija koja u Rijeci uspijeva privući kvalitetna umjetnička ostvarenja iz Hrvatske i inozemstva svakako je Međunarodni festival malih scena, koji u relativno kratkom vremenu riječkoj publici pruža priliku da stekne uvid u aktualne kazališne trendove i tendencije. S obzirom na oskudan kazališni život u gradu, gdje u odnosu na nacionalnu kuću HNK Ivan pl. Zajca praktički i ne postoji prava alternativa (osim sporadično), ovaj se festival pojavio kao mogućnost »drugačijeg kazališta«, koje svojom komornom atmosferom i neposrednim kontaktom s publikom u prvi plan ostavlja upravo glumca. Od samoga početka to je prepoznatljivo obilježje Festivala malih scena, koji se svake godine iščekuje s nestrpljenjem. Za razliku od drugih sličnih festivala u Hrvatskoj, iza kojih u pravilu stoje veća materijalna potpora i propagandna mašinerija, riječki festival svoj program realizira uz relativno skromna sredstva i bez uobičajene medijske pompe, a u njegovoj organizaciji sudjeluje svega nekoliko ljudi. Unatoč tome, radi se o manifestaciji koja svojom kvalitetom nedvojbeno spada u vrh kazališnih festivala u Hrvatskoj, dok širenjem kruga zemalja koje na njemu sudjeluju polako probija put i na međunarodnu kazališnu scenu.
        
        Ulaznice za odabrane
   
Ovogodišnji festival, u sklopu kojega je od 3. do 12. svibnja prikazano petnaest predstava iz SAD-a, Mađarske, Poljske, Švicarske, Slovenije, Crne Gore, Srbije, Italije i Hrvatske, ipak je otvorio i neka pitanja koncepcijske i organizacijske prirode. Kao i prijašnjih godina, ponovno se dogodilo da jedan dio zainteresiranih nije mogao doći do karata već prvih dana nakon što su puštene u prodaju, jer je za većinu predstava broj sjedala i ovoga puta bio ograničen. Tako se samo stvara privid unaprijed razgrabljenih ulaznica do kojih, zapravo, uspiju doći tek oni najsretniji. Činjenica je da bi se otvaranjem čitavog gledališta izgubila čarolija male scene, ali se ovako događa pomalo čudna situacija da je prvih nekoliko redova rezervirano za predstavnike vlasti, članove žirija, kritičare, novinare i posebne goste, dok je ono nešto malo preostalih mjesta prepušteno »običnoj« publici. Zbog toga je teško govoriti o tome koliko je ovaj festival zaista vidljiv i prisutan u životu grada, a nameće se pitanje u kojoj se mjeri radi o donekle zatvorenoj manifestaciji za (kazališnu) elitu. Zato se i događa da predstave, u pravilu, posjećuju uvijek isti ljudi. Možda bi to moglo navesti na (pogrešan) zaključak da u Rijeci nema dovoljno zainteresiranih za ovakvu vrstu kulturnih zbivanja, što mogu demantirati svi koji su s vremenom počeli odustajati od festivala, jer do ulaznice ionako ne mogu doći, a dozlogrdilo im je natezati se s čuvarima na ulazu, koji one najupornije na kraju ipak propuštaju na predstave. Premda se često inzistira na odrednici »male scene«, ove godine jedan dio predstava teško bi se moglo podvesti pod ovaj termin, a »sveto« je pravilo prekršeno i u slučaju dviju predstava (Malograđani, Leda) koje su se igrale pred otvorenim gledalištem Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku. Budući da se i inače radi o maloj pozornici, možda se slično trebalo postupiti i u slučaju drugih predstava za koje nije bitna komorna atmosfera.
        
        Strah od javne riječi
   
Mnogo puta isticano je da je riječki Festival malih scena poseban i po okruglim stolovima nakon predstava, a naročito po tome što u razgovorima sudjeluje i publika. U slučaju nekih predstava doista se znalo dogoditi da gledatelji oštro reagiraju, ili se suprotstave mišljenju kazališnih autoriteta za stolom. No taj vox populi zapravo prezentira tek nekoliko istih lica, dok veće uključivanje običnih gledatelja u pravilu ipak izostaje. Je li u pitanju tipična »hrvatska šutnja« ili strah od javno izgovorene riječi, teško je reći. Bi li se nešto promijenilo i premještanjem »okruglog stola« među publiku, nije jednostavno prognozirati....


Iz predstave Quartett riječkog HKD teatra (Foto: PetarFabijan)

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana