SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


povijest

IO TUHOBIĆU NAKON ŠEZDESET I JEDNE GODINE

Radule Butorović  

    Od početka XX. stoljeća Italija je iskazala neskrivene teritorijalne pretenzije prema istočnim obalama Jadrana. Londonskim aktom 19. travnja 1915. dobila je Istru, Slovensko primorje, Zadar i dio jadranskih otoka; Rimskim ugovorom 24. siječnja 1924. iznudila je Rijeku i od nje stvorila jako uporište za prodor prema istoku. Sušačani i Primorci bili su svjesni da su prvi na udaru. Tadašnji je Sušak bio gospodarski razvijen, s jakim radničkim i demokratskim pokretom. U takvome političkom ozračju Sušak je postao grudobran protiv nastojanja Italije da ovlada Sušakom i istočnim obalama Jadrana. Zbog slabosti tadašnje jugoslavenske vojske, fašistička Italija je lako ovladala Sušakom i zauzela veliki dio hrvatskog teritorija. Sušačani i Primorci prihvatili su okupaciju i aneksiju kao činjenicu, ali je nikad nisu priznali i odmah su počeli pružati isprva pasivan, a zatim i organizirani oružani otpor. Organizatori otpora bili su malobrojni, ali dobro organizirani i politički utjecajni komunisti. Oni su organizirali Odbor za oslobođenje, kojemu su prilazili i članovi građanskih partija: HSS-ovci, jugonacionalisti, sokolaši, pa i Ljotićevi zboraši, što nije bio slučaju u drugim krajevima zemlje. Otpor aneksiji poprimio je općenarodni karakter.
    Tijekom prijepodneva na sam dan napada Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941., sastala se grupa komunista u gostionici Teta Roža na Krimeji, a poslije podne istoga dana na Trsatskome groblju. Odlučeno je da se svi koji su policiji sumnjivi sakriju, a Rade Šupić dobio je zadatak da hitno otputuje u Zagreb na konzultacije u CK KPH.
    Nakon povratka Šupića iz Zagreba, neutvrđenog datuma, a najvjerojatnije krajem lipnja ili početkom srpnja, održan je u Martinšćici sastanak na kojem je Šupić prenio naredbe za pripremu oružane borbe prikupljanjem oružja i streljiva te o osnivanju partizanskih logora izvan naseljenih mjesta.

        U rat na strani sila antihitlerovske koalicije, ali bez njihove izravne pomoći
   
Istjerivanje okupatora oružanom borbom bio je veoma ambiciozan cilj, koji se doimao neostvarivim. Njemačka je uspjela zagospodariti Grčkom i njenim otocima u Egejskome i Jadranskome moru, te je tako potisnula snage Velike Britanije iz istočnog Sredozemlja. Tijekom ljeta 1941. SSSR je izgubio veliki dio svog teritorija, i bilo je posve neizvjesno kada će uspjeti zaustaviti prodor zahuktale njemačke vojne mašinerije. 
    U takvoj je nezavidnoj situaciji Josip Staljin poslao pismo Winstonu Churchillu sa zahtjevom »da se u ovoj godini obrazuje drugi front negdje na Balkanu ili Francuskoj, koji će biti u stanju da privuče 30 do 40 divizija s istočnog fronta.1
    U Velikoj je Britaniji taj zahtjev ocijenjen nerealnim jer je ovisio o ulasku Turske u rat na strani sila antihitlerovske koalicije. Izvan teritorija Turske Britanija nije s Balkanom mogla uspostaviti ni zračne ni pomorske veze. 
    Nakon što je propao pokušaj otvaranja drugog fronta na Balkanu, Staljin je u pismu Churchillu 13. rujna 1941. ustvrdio »da bi V. Britanija mogla bez rizika iskrcati u Arnhagelsku dvadeset i pet do trideset divizija ili ih prebaciti preko Irana u južne oblasti SSSR-a.«2
Velika je Britanija u svojim vojnim bazama i na poligonima u Kanadi za relativno kratko vrijeme uspjela obučiti respektabilne vojne snage od 2.300.000 vojnika u kopnenoj vojsci, 813.000 u zrakoplovstvu i 449.000 u ratnoj mornarici.3 S tako brojnom i dobro naoružanom vojnom snagom, Britanija je bez vlastitog rizika mogla pomoći SSSR-u. U Britaniji su, međutim, ocijenili da će SSSR, unatoč velikim gubicima u ljudstvu, ratnom materijalu i teritoriju, izdržati pritisak Nijemaca i njenih satelita, te su odlučili da za otvaranje drugog fronta pričekaju neka bolja vremena.
    Odopisivanju između Staljina i Churchilla u Hrvatskom primorju se ništa nije znalo. I bolje da nije, jer bi razočaranje nastalom situacijom bilo još veće. Dakle, svi saveznički frontovi bili su udaljeni više od 1000 km, i valjalo se osloniti na vlastite snage.

        Osnivanje logora na Tuhobiću
Nakon napada Njemačke na SSSR, talijanske vlasti počele su s uhićenjem policiji poznatih pripadnika pokreta otbora. U Sušaku je bila izgrađena mreža ilegalnih stanova i skrivnica, uglavnom u objektima imućnijih građana u koje policija nije sumnjala. Međutim, ilegalnih stanova je bilo malo, a ugroženih sve više. Oružana borba tražila je trajnija rješenja, pa je odlučeno da se formiraju logori za borce izvan naseljenih mjesta i u strogoj tajnosti. Prvi takav logor osnovali su grobnički komunisti u šumici Sadić u blizini sela Kačani. To su bili prvi naoružani odredi koji su se odmetnuli od vlasti okupatora i bili spremni da joj pruže oružani otpor. Nažalost, sva tri logora bila su smještena u blizini naseljenih mjesta, nadohvat neprijatelju. Oružana borba tek što nije počela, a to je zahtijevalo trajnija i sigurnija rješenja. Stoga je organizirano pretraživanje planinskih terena iznad Grobinštine i Tuhobića. Ocijenjeno je da je teren Tuhobića najpovoljniji, zbog blizine Hreljina i drugih naseljenih mjesta, te blizine željezničke pruge radi diverzija i drugih borbenih aktivnosti.
    Izvornog dokumenta o datumu osnivanja logora nema. Nitko od boraca Tuhobića nije vodio dnevnik, a ni u partijskoj dokumentaciji nema podataka o tome važnom događaju. Izjave boraca o tome događaju ne slažu se. Čini se da je najpouzdaniji podatak da je prva grupa boraca došla na Tuhobić između 8. i 10. kolovoza. Zapovjednik čete Moša Albahari došao je na Tuhobić 12. kolovoza kao sedmi partizan, pa se taj datum može smatrati datumom osnivanja logora. Dana 15. kolovoza u logor su došla još sedmorica boraca s političkim komesarom Franjom Cvetanom. Do kraja kolovoza u logor je stiglo novih 14 boraca, te ih je ukupno bilo 28, dovoljno da je mogla četa izvoditi diverzije i borbene akcije.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana