SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


razgovori

ZVANJE JE TEMELJ NAPRETKA  

Jurica Vandel  

Započnimo priču o tome kako ste s malog Sušaka došli od Oxforda i Novog Zelanda.
    – Ja sam tko zna koja generacija Sušačana, odnosno Trsaćana. Moj je nonić bio stolar na Trsatu, otac mi se rodio na Trsatu, majka mi je s Paga, rođena Skitarelić, a s mojim ocem upoznala se na Sušaku. I ja sam svoje najranije godine proveo na Trsatu, u neposrednoj blizini staroga Frankopanskoga grada i sjećam se stare grofice kao posljednjeg izdanka te familije. Moja mati, nevjerojatno ambiciozna, željela mi je dati što bolje školovanje i inzistirala je kod mog tolerantnog oca da se preselimo na Sušak i da se upišem u tamošnju pučku školu. Bilo je to doba kad je Sušak bio grad na granici dviju država i imao je oko 16 tisuća stanovnika. Nakon toga, opet zahvaljujući majci, upisao sam klasičnu gimnaziju koja je onda trajala osam godina, a pučka samo četiri. Prvi razrednik bio mi je poznati rodoljub i antifašistički borac, kasnije stradao u ratu, profesor Vladimir Švalba Vid, jedna od ličnosti koja se spominje u Kapelskim kresovima.
Za razliku od nekoliko ljudi koji su se do sada pojavljivali u Sušačkoj reviji, ja dolazim iz siromašne obitelji. Otac i majka bili su radnici Tvornice papira, tako da mi je dolazak u Klasičnu gimnaziju otvorio neki drugi, novi svijet. Tamo su većinom bila djeca inženjera, profesora, trgovaca, liječnika.
Kako ste bili prihvaćeni?
   
– Moram reći, jako dobro. Istina, bio sam odličan đak, ali slažem se s dragom kolegicom Dunjom Rihtman Auguštin koja kaže da bar mi mladi nismo tada osjećali veliku razliku između takozvane elite i neelite. Mi smo živjeli u malome, jednosobnom, nekomfornom stanu i doista nisam imao iste uvjete za život kao moji kolege.
Nisu li vas upravo takve materijalne prilike još više stimulirale na učenje i rad?
   
– Apsolutno! S jedne strane, čovjek vidi što sve radom može postići, a s druge me ambiciozna majka zaista stimulirala da što više učim.
Kad ste se opredijelili za prirodne znanosti?
   
– Vrlo rano, u gimnaziji. Iako sam osam godina učio latinski i pet godina starogrčki, kemičarom sam postao zahvaljujući profesoru Mirku Baretiću. Bio je to izvanredno fin gospodin, smiren, nikad nije podizao glas. On me zainteresirao za kemiju, tako da sam ja još kod kuće izvodio male i jednostavne pokuse: bengalske vatre, taloženje, kristalizaciju. Stanovali smo u Ružićevoj ulici, stotinjak metara od Tvornice papira, u jednosobnom stanu, a ja sam u kuhinjici radio te svoje prve kemijske pokuse.
Gdje vas zatječe Drugi svjetski rat?
   
– U gimnaziji, imao sam tada dvanaest godina. Vidio sam kako Talijani nadiru i provaljuju na Sušak, vidio sam paniku među Židovima, kako talijanski fašisti pale Podhum, uvode redarstveni sat (»coprifuoco«) tijekom kojeg nismo smjeli izlaziti iz kuće dok oni žene i djecu ne odvedu u koncentracijske logore, a muškarce ne postrijeljaju. U gimnaziji se uvodi rimski pozdrav (»si saluta romanamente«). Ipak, moram reći da smo mi u Klasičnoj gimnaziji imali profesoricu talijanskog jezika koja nikad od nas nije tražila fašistički pozdrav.
Kakva je atmosfera bila na Sušaku?
   
– Cijeli Sušak bio je antifašistički. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, moj otac odlazi u partizane i ja s njim, kao mladi skojevac s 14 godina. Bio sam u partizanskom logoru Matija Gubec u Gorskom kotaru, a Nijemci su žestoko nadirali. Vidjelo se da će biti velikih gubitaka i krvi, pa su mene, kao premladog, poslali natrag na okupirani teritorij, gdje se pridružujem skojevcima na Sušaku. Raspačavao sam letke i literaturu, a tiskali smo i svoje Džepne novine.
Kakav je bio život u ilegali, koliko vam je to otežavalo učenje?
   
– Strašno. Prave škole nije ni bilo. Noću sam bacao letke i preko Orehovice prenosio hranu i lijekove za partizane. Nažalost, neki od nas su pali. Još mi je i sada teško o tome govoriti...
Recite, odakle taj antifašizam među žiteljima Sušaka?
   
– Živjeli smo na granici, vidjeli strahote fašizma na djelu, kako provaljuje na našu stranu, uhićuje, pali i strijelja. Moj otac i majka doživjeli su D'Anunzija, njegove parole »Fiume o morte«, ricinus, tako da mi se pokatkad čini da sam to možda naslijedio i majčinim mlijekom. Osim toga, već sam pedesetak godina u braku Istrankom čiji su roditelji još dvadesetih godina morali pobjeći iz Istre.
Mogu li vas na ovom mjestu malo prekinuti: kako danas komentirate odnos prema antifašizmu?
   
– Prvo, antifašizam ne bih povezivao s ideologijom. U duši sam, kao većina intelektualaca, oduvijek bio pacifist, ali sam odlučio ići u rat protiv rata. I mislim da je to bio častan put. Da se ponovno nađem u takvoj situaciji, jednako bih postupio. I onima koji se danas ne slažu s time prije svega bih poručio da antifašizam ne mjere današnjim, nego tadašnjim mjerilima. Fašizam smo mi u tim krajevima drugačije doživjeli, jer smo ga dulje i bolje poznavali. Vidio sam, doduše, i u partizanima ljude koji nisu imali skrupula, ali mislim da je antifašizam takva civilizacijska tekovina koju treba čuvati odbacujući sve ono negativno.
Dobro, vratimo se na našu priču. Rat je završio...
   
– Borbe za Sušak su relativno brzo završile, u travnju 1945., kada sam imao 16 godina. Nakon svih komešanja bilo je najvažnije da se zemlja izgradi. Počinju radne akcije na uređenju grada, sječi šume, a zatim 1946. izgradnja pruge Brčko–Banovići. Bio je nevjerojatan entuzijazam. Postavljen sam za zapovjednika radne brigade Nike Katunara, koja je imala četiri stotine omladinaca. To se danas teško može zamisliti. Iz Brčkog smo morali kući vratiti tridesetero djece koja nisu bila fizički sposobna. Iduće godine išli smo na Šamac–Sarajevo, a 1948., nakon Rezolucije Informbiroa, na autoput Zagreb–Beograd.
Kada nastavljate akademsku karijeru?
   
– Dvije godine nakon rata. Nije bilo jednostavno. Omladinska organizacija tražila je od mene da u njoj nastavim raditi, i ja se kao izvanredni student upisujem na Tehnički fakultet u Zagrebu, na njegov Kemijsko-tehnološki odjel. Kako nisam pohađao predavanja, dogodilo mi se da sam došao na ispit i tada prvi put vidio profesora. Ipak, diplomirao sam 1953. godine s odličnim uspjehom.

  Boris Kamenar, rođen 1929. u Sušaku, redoviti je profesor anorganske kemije Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu od 1972., profesor emeritus Zagrebačkog sveučilišta od 1999., dekan (1976.–78.) i predstojnik Zavoda za opću i anorgansku kemiju (1982.–84.); predsjednik Hrvatskoga kemijskog društva (1976.–80.), predsjednik Europskoga kristalografskog vijeća (1981.–84.) i predsjednik Hrvatske kristalografske zajednice (od 1991.), član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 1988.) i predsjednik njenog Odbora za međunarodnu suradnju (od 2000. godine). Diplomirao je kemiju na Tehničkom fakultetu (1953.) u Zagrebu i doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (1960.). Kao član Linacre Collegea (1964./65.) i gostujući član All Souls Collegea (1971./72.) Sveučilišta u Oxfordu suradnik je u grupi prof. Dorothy C. Hodgkin; gostujući profesor na sveučilištima Novog Zelanda, u Aucklandu (1980.) i u Palmerston Northu (1989./90. i 1995./96.); od 1953. do 1956. osnivač je i voditelj laboratorija za kemijska i mehanička ispitivanja te ispitivanja ljevačkog pijeska Tvornice dizala i ljevaonice Vulkan u Rijeci; godine 1956. odlazi u Institut Ruđer Bošković u Zagrebu. Područje njegova znanstvenog interesa je određivanje molekulske i kristalne strukture metodom ogiba rendgenskih zraka. Značajna su njegova strukturna istraživanja spojeva od farmakološkog interesa iz reda makrolidnih antibiotika iz reda azitromicina (Sumamed). Do sada je objavio preko 140 znanstvenih radova i s oko 180 predavanja i priopćenja sudjelovao na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Republičke nagrade za znanstveni rad Ruđer Bošković (1970.), Nagrade grada Zagreba (1980.) te Državne nagrade za životno djelo (1999.). Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.


Kad ste se vratili na fakultet?
   
– Doktorirao sam 1960. godine, a dvije godine kasnije izabran sam za docenta na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Godine 1963. s referatom sudjelujem u Rimu, na Svjetskom kongresu kristalografa. Naime, nakon moje disertacije sve više sam se orijentirao na kristalografiju, što znači određivanje strukture tvari metodom rendgenske strukturne analize. Zanimala me unutrašnja građa tvari, i želio sam doznati raspored atoma u molekulama i raspored molekula u kristalima. O tome ovise sva svojstva tvari. Tom sam prilikom pristupio poznatoj znanstvenici profesorici Dorothy Hodgkin sa Sveučilišta u Oxfordu. Zamolio sam je bih li mogao doći u njezinu oksfordsku grupu. I nakon samo par mjeseci ona me doista pozvala da im se pridružim.
Koje godine odlazite u Englesku?
   
– Bilo je to u veljači 1964. godine. Matrikulirao sam i postao članom Oksfordskog sveučilišta. A imao sam tada i veliku sreću. Radio sam na mnogim strukturama, ali u njezinoj grupi sam određivao strukturu jednog derivata vitamina B12, čije pomanjkanje u organizmu uzrokuje tešku i neizlječivu bolest perniciozne anemije. I upravo je u to vrijeme Dorothy Hodgkin dobila Nobelovu nagradu za otkriće strukture penicilina, kolesterola i vitamina B12. Kasnije se proslavila i otkrićem strukture inzulina. Tako sam, zahvaljujući tom njezinom bljesku slave, imao priliku posjetiti gotovo sve istaknute britanske laboratorije.
To nije bio vaš jedini boravak na Oxfordu?
   
– Nije. Dorothy Hodgkin me 1971. godine ponovno zove u Oxford, nudeći mi izvanrednu priliku da budem gostujući član jednog od najistaknutijih i najbogatijih koledža, All Souls College. Na njemu studiraju isključivo postdiplomski studenti, dakle elita. Bila je to prekrasna godina. Slučaj je htio da i moji prijatelji s Novog Zelanda, koje sam upoznao nekoliko godina ranije, ponovno budu u Oxfordu, i da me 1980. godine pozovu da kao gostujući profesor dođem na Sveučilište u Aucklandu.
Je li to bila teška odluka?
   
– Znate, istraživači su čudni ljudi, uvijek traže nova otkrića, nove izazove, nove zakonitosti, pa kod njih vjerojatno postoji i želja da otkriju i njima nepoznate krajeve. Novi Zeland je prekrasna, veoma organizirana, bogata zemlja. Veličine je bivše Jugoslavije, ali sa samo tri i pol milijuna stanovnika. I s osamdeset milijuna ovaca i osam do devet milijuna goveda. Možete se voziti miljama po Novom Zelandu da ne vidite čovjeka, samo ovce.
Kako ste se snašli u njihovom društvu koje je uglavnom sačinjeno od doseljenika?
   
– E vidite, u tome se moja supruga i ja ne slažemo. Ona bi sutra opet otputovala, ali ja sam tipičan Mediteranac. Meni se u životu nešto mora događati. Tamo je previše mirno. Kad sam bio treći puta u Novom Zelandu, polovicom devedesetih, bilo mi je lakše, uveden je internet, a i telefonske veze su postale izvrsne. Međutim, osamdesete godine, kad sam prvi put bio tamo, veze sa svijetom bile su skromne. Imate osjećaj izolacije. Bilo je to, na primjer, doba bojkota Olimpijade u Moskvi, što je strašno odjeknulo i u Europi i u SAD-u, međutim, svi veliki valovi koji su se oko toga (i ne samo oko toga) podizali, potpuno bi se smirili dok bi stigli do Novog Zelanda. No, ako volite prirodu, onda nema boljeg mjesta od Novog Zelanda. Možete uživati u gejzirima, blagoj »dalmatinskoj« klimi, ali i područjima pod vječnim snijegom. A sve je obrnuto, vremenska doba, vremenske zone, čak se i kuće grade prema sjeveru jer je jug hladan. Ali, nemojte na Novom Zelandu tražiti povijest jer je ona stara tek oko 150 godina. Čak su i Maori, koji se smatraju starosjediocima, došli s Polinezijskih otoka.
Stigli ste na Novi Zeland, zemlju s visokim životnim standardom, iz socijalističke Jugoslavije. Jeste li osjetili tu razliku?
   
– Naravno. Samo nemojte zaboraviti, ovdje kao profesori nismo bili previše plaćeni, pa smo i tamo živjeli skromno i nastojali što više uštedjeti kako bismo ovdje mogli kupiti stan, auto ili nešto drugo. Puno smo supruga i ja putovali po Novom Zelandu i impresioniralo me kako smo tamo bili dočekani od naših Dalmatinaca. Zanimljivo je bilo slušati njihove priče. Oni koji su došli prije 1914. godine imali su za vrijeme Prvog svjetskog rata velikih problema jer su formalno bili državljani Austro-Ugarske, dakle neprijateljske države. Druga grupa Dalmatinaca dolazi dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad je filoksera poharala Dalmaciju. Ti su ljudi radili najstrašnije poslove. Bili su kopači smole od koje se pravio linoleum. Često u močvarnim predjelima. Bili su takozvani »gum-diggeri«. Kad smo došli na Novi Zeland, više toga nije bilo, ali uspjeli smo pronaći posljednjega novozelandskog »gum-diggera«, Hrvata Tonija Jelaša, koji je živio potpuno sam, u pustopoljini, i čitavog se života nije dao maknuti iz svoje barake. Godinu dana nakon našeg odlaska u njoj je i umro.
Mora da ih je strašna nesreća natjerala na taj posao?
   
– Strašno je to bilo. Međutim, kad smo supruga i ja došli na Novi Zeland, više nije bilo siromašnog Hrvata. Svi su bili dobro zaposleni, a nekolicina čak i vrlo bogata.
Zašto su išli baš na Novi Zeland?
   
– Išli su oni i u Kanadu, Južnu Ameriku, Sjedinjene Američke Države, Australiju, ali je Novi Zeland bio kao neka obećana zemlja, pustoš, nenaseljeni otok. Kad sam bio treći puta, 1995. godine, sreo sam tamo više mladih i novopridošlih Hrvata. U drugim uvjetima, ali ipak »trbuhom za kruhom«. Zaista je to lijepa i organizirana zemlja, puna ljudskog poštenja. Za usporedbu, kod nas u vijestima uvijek dominiraju politička natezanja, kod njih se izvještava o tome kako su se potukli susjedi.
Koliko ste puta ukupno bili na Novom Zelandu?
   
– Prvi puta, 1980. godine, šest mjeseci, 1990. godinu dana, i 1995. godine četiri mjeseca.
Jeste li željeli ostati tamo?
   
– Ne. Supruga je možda i željela, ali ja ne.
Jeste li zadovoljni svojim životom, znanstvenom karijerom?
   
– Da, osjećam veliki ponos. Podučavao sam četrdeset generacija kemičara i kad danas, na primjer, dođem u Plivu, vidim tamo bezbroj svojih studenata. Godinama surađujem s Plivom i aktivno sam sudjelovao u otkriću strukture azitromicina, antibiotika poznatog pod imenom Sumamed.
Kako ste studentima usadili ljubav prema kemiji?
   
– Vjerujem da sam mnoge oduševio za kemiju. Bar mi tako kažu. Veliko je to osobno zadovoljstvo.
Ipak, ne rastužuje li vas sve veći odljev hrvatskih znanstvenika i stručnjaka u inozemstvo?
   
– Da, i te kako. Preveliki broj skoro najboljih studenata nam odlazi iz Hrvatske. Moji studenti raspršeni su po cijelom svijetu, i moram reći da se izvrsno snalaze.
Je li vam žao što i sami svojedobno niste otišli u inozemstvo?
   
– Nije! Istina, ovdje čovjek proživljava različite krize, često razmišlja što je sve mogao postići da je otišao u inozemstvo. Međutim, nikad nisam na to mislio, uvijek me je nešto vuklo da se vratim u Hrvatsku.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana