SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


MLADI RIJEČANI ODLAZE  

Velid Đekić  

Teza glasi: mladi Riječani odlaze. Odlaze obrazovani, puni energije, kreativni, samosvjesni,

    Čine to željni prostora u kojemu se profesionalno može disati punijim plućima nego što su to mogli u vlastitom gradu. Odlaze puni ideja kojima su kanili svoju dojučerašnju sredinu učiniti mjestom poticajnim za svaku vrstu ozbiljnoga radnog samopotvrđivanja, u čemu su nastojali prepoznati točku dvostrukog, zajedničkog dobitka. Na odlazak se odlučuju nakon niza neuspješnih, frustrirajućih pokušaja da veza između njih i grada postane nešto mnogo više od reduciranosti na možebitan puki podatak iz osobne iskaznice (»Mjesto rođenja: Rijeka«), dakle nakon niza pokušaja da njihov grad postane u punom smislu njihov. Napuštaju grad razočarani njegovom neusklađenošću s njihovim profesionalnim i osobnim očekivanjima, koja se pak – mladenački tipično, ali s potpunim pravom – tako često ne daju sapeti uskim lokalnim, kampanilističkim okvirima. Budući da se stvarnost tim očekivanjima ne pokazuje doraslom, Rijeka za njihova znanja, sposobnosti i energiju ostaje zakinuta, olako prepuštajući da u njima uživaju neke druge sredine. Olako, zapravo, propuštajući priliku da ih ugradi u vlastiti razvoj, čak da tom razvoju postanu i okosnicom. Da, mladi Riječani odlaze, imaju prečesto u džepu jednosmjernu voznu kartu.
    Protuteza glasi: Nemojmo biti patetični, ta iz Rijeke se odlazilo oduvijek.
    Te riječi dobar poznavatelj grada izgovara lakonski, možda i glasom u kojemu je uvježbanijem uhu prepoznati mrvu cinizma. I još prirodaje: otići iz Rijeke najnormalnija je stvar na svijetu. Odlazi li tkogod danas, dobro mu je znati da je još i privilegiran. Koliko je onih koji bi se zaputili u bijeli svijet, ali im to iz različitih razloga vrlo često nije moguće. Otići je lako, ostati je teško. Treba se znati prilagoditi, i osobne profesionalne nakane nastojati ostvariti u pozitivnom suodnosju s postojećim okolnostima, a ne s njima ratujući. Dalje, pojedincima koji odlaze dobro se prisjetiti kako se Rijeku nije baš uvijek u povijesti napuštalo vlastitom voljom, kao što to oni čine, već je to znalo počesto bivati u daleko neugodnijim okolnostima. Recimo, pod otvorenom prijetnjom. Povrh svega, od pitanja tko će otići, uvijek je važnije pitanje tko će ostati. Jer, netko je, svi znamo, uvijek ostajao, i grad ima zahvaliti svoje postojanje upravo takvima.
    Kojoj se od dviju teza prikloniti? Unatoč svom nastojanju da ostanemo s onu stranu olako danih odgovora, čak i unatoč svoj svijesti o zamkama koje vrebaju u njihovoj potkrijepljenosti zavodljivom retorikom, nevesela srca odlučujemo se za – prvu. Zašto? Razlog tomu skriven je u činjenici da smo brojnih odlazaka mladih Riječana u novije vrijeme, primjerice u posljednjih dvadesetak godina, bili više nego pouzdanim svjedocima. Također, u tomu što smo – a to je podjednako značajno – bili nerijetko i svjedocima vrlo uspješnih radnih rezultata dojučerašnjih Riječana u drugim sredinama, zapravo sjajnih obogaćenja tih sredina kvalitetama koje su im pristigle upravo »u paketu« s riječkim mladcima.
    Činjenica da se iz Rijeke odlazilo tijekom cjelokupne njezine povijesti, a ne samo u najnovije doba, tu ne mijenja previše. Nije drukčije ni u slučajevima kada su ti odlasci doista obilježili vrlo značajna poglavlja riječke prošlosti. Ne mislimo pritom na individualnu gestu jednog Kamova, koji je spektakularno zamijenio kvarnersko sunce andaluzijskim (nasuprot našim današnjim doživljavanjima, je li taj odlazak u trenucima događanja bio u vlastitom gradu uopće primijećen?), ili pak na sudbinu koja je iz grada odvela jednog Ivana Zajca, ili pak Lovru Matačića. Riječ je o talentiranim pojedincima koji se nisu mogli u cijelosti realizirati u gradu na Rječini, pa su sreću, razumljivo, potražili drugdje. Naime, odlazilo se iz grada na Rječini ne samo pojedinačno, već i kolektivno, i to zbog razloga koje bismo teško mogli smatrati profesionalnim, već političkim.
Na to u netom završenom stoljeću neugodno podsjećaju dva velika egzodusa. Prvi se dogodio u dvadesetim godinama, kada u grad s desne obale Rječine upadaju D'Annunzijevi crnokošuljaši, proglašavaju ga talijanskim teritorijem i etnički »čiste«, protjerujući hrvatsko stanovništvo, a s posebnim pak zadovoljstvom njegove uglednije predstavnike. Ostavimo li po strani degutantnu, a danas, nažalost, tako uobičajenu upotrebu riječi poput »čišćenja« (kao da je tu na dnevnom redu higijena, smeće dakle, a ne ljudska bića), podsjetiti je na reprizu priče o egzodusu, iako drukčijem, što se u gradu na Rječini dogodio pedesetih godina istog stoljeća. Tada iz Rijeke odlazi golem broj njenih žitelja, mahom talijanskih, ostajući valjda zauvijek u mislima u gradu iz kojeg su otišli.
   Dalje, povijest nas, ta prečesto neuspješna učiteljica života, upozorava kako je Rijeka tradicionalno bila mjesto koje je disalo naglašeno kozmopolitski. U sredini kojoj je iznimno značajan dio lica bio okrenut prema vlastitomu bližem i daljnjem okruženju, odlasci su često nešto posve prirodno, u istovjetnoj mjeri koliko su to i dolasci. Socijalni dinamizam znao je tu vrlo često biti potaknut snažnim gospodarskim interesima, pri čemu su se nakane sposobnih individualaca i gradske nakane vrlo plodotvorno preklapale. Nije tajna, upravo kozmopolitskom duhu svojih prethodnika današnji Riječani mogu zahvaliti golem dio onog što prepoznajemo kao suvremenu Rijeku. Točnije, golem dio baštine bez koje današnje Rijeke zapravo ne bi ni bilo. Jasno to potvrđuju velika poglavlja priče o riječkom gospodarstvu (Whiteheadova tvornica torpeda, Smith & Meynierova tvornica papira, Baračeva rafinerija nafte); isti je rezultat zaranjanja u storiju o riječkim znanstvenim dostignućima (Salcherov snimak puščanog metka, Grosicheva jodna tinktura); podjednako je s popisom arhitektonskih zdanja koja obilježavaju gradsku vizuru (palača Adria Franje Matiasića, vila Corossacz Emilija Ambrosinija itd.). Gotovo da ne postoji značajniji segment nekadašnjeg riječkog života bez tijesne povezanosti s djelovanjem u Rijeku pristiglih imena, koja se u brojnim takvim primjerima pokazala vrlo otvorenom sredinom.
    Neće se pogriješiti smjesti li se u donekle sličan kontekst i snažan val doseljavanja zabilježen u doba industrijskog uzleta nakon Drugoga svjetskog rata, kada je grad brojnim novootvorenim radnim mjestima privlačio tisuće i tisuće dotadašnjih stanovnika Dalmacije, Like, Bosne i drugih područja. U urbanoj svijesti barem jednog dijela današnjih Riječana, možda i s djelićem samoironije ako je u njoj utkan dio osobne životne priče, još uvijek žive neki, za prepoznavanje pojedinih točaka gradskog urbanog tkiva alternativni pojmovi. Primjerice, »zemljački Korzo« (čitaj: omiljeno šetalište radnih masa pristiglih iz unutrašnjosti države, na relaciji između restorana Index i Žabice), ili pak »silos za samce« (čitaj: samački hotel 3. maja).
    Ipak, takvi i slični povijesni primjeri riječkih dolazaka i odlazaka, čak i kad su s onu stranu politike, kad su duboko impostirani radnim, profesionalnim razlozima, ne objašnjavaju brojne odlaske iz Rijeke zabilježene u njenoj najnovijoj povijesti. Pogotovo kada je riječ o mlađim, obrazovanijim, profesionalno ambicioznijim stanovnicima grada. Iz Rijeke su perspektivna, nadolazeća imena odlazila osamdesetih, odlazila su devedesetih, a ne prestaju odlaziti ni prvih godina najnovijeg stoljeća. Unatoč tomu što o rečenoj pojavi najvjerojatnije ne postoje sustavnije prikupljeni podaci, priča se ipak prečesto odvijala i odvija pred našim očima da bi mogla ostati nezapaženom. Ima li onih koje oči ne služe najbolje, ne videći njima ni kad su otvorene, neka im bude od pomoći činjenica da su o toj priči nerijetko javno govorili njezini izravni protagonisti.
    Bez kojih je dragocjenih imena Rijeka ostala u posljednjih dvadesetak godina? Imena koje u gradu na Rječini nije zadržalo ni nevjerojatno saznanje skupine kineskih feng shui majstora otprije desetak godina, prema kojima je upravo Rijeka jedno od dva najprivlačnija mjesta na kugli zemaljskoj? (Naime, prije nego što je Hong Kong 1997. ponovno pripojen Kini, neki su tamošnji poslovni ljudi, zabrinuti za budućnost, uposlili skupinu feng shui majstora da negdje drugdje pronađu novi Hong Kong. Dakle, mjesto koje će imati ista ili barem slična feng shui obilježja kao pravi, za sve vrste poslovnih i kulturnih inicijativa više nego poticajan Hong Kong. Uspjeli su pronaći svega dva slična mjesta, a jedno od njih bila je – Rijeka. Zašto onda naš grad nije dinamičan i bogat poput Hong Konga? Kineski bi majstori zasigurno odgovorili kako je to, između ostalog, zato što ne znamo iskoristiti svoj gotovo idealan feng shui položaj).
    Neopterećeni nakanom stvaranja iscrpna popisa, oslanjajući se manje-više o osobna zapažanja, započnimo jednim ženskim imenom. Dame imaju prednost, čak i onda kada im na tomu ne treba zavidjeti. Trenutačno jedno od najcjenjenijih imena slovenske arhitekture Sonja Miculinić ne poznaje odlično samo grad na Ljubljanici, već i grad na Rječini. To je zato što je rođenjem – Riječanka. Nakon što je završila studij arhitekture u Ljubljani, pet je godina radila u riječkom GPZ-u, da bi početkom devedesetih donijela odluku o preseljenju u slovenski glavni grad. Među njezinim značajnijim projektima ističu se obnova hotelskoga kompleksa More u Portorožu, hotela i kazina u novogoričkom kompleksu Perla, projekt za zračnu luku i hotel u blizini Moskve, nekoliko velikih predstavništava slovenskih tvrtki u Sankt Petersburgu, Kijevu, Voronežu i Vilni itd. Najveći je njezin arhitektonski uspjeh vjerojatno pobjeda na natječaju za preuređenje interijera slovenskog parlamenta, kada je u nesmiljenoj, oštroj konkurenciji najuvaženijih slovenskih arhitekata žiri najboljim ocijenio upravo prijedlog Miculinićkina studija Omnia. Budući da je prostor u kojemu zasjeda parlament na određen način vjerojatno najreprezentativniji prostor jedne države, nije teško zamisliti kakav je status zadobila osoba kojoj je ukazano takvo stručno i društveno povjerenje. I s kakvom su profesionalnom zavišću valjda svi arhitekti dežele promotrili njezin autorski potpis na pobjedničkom projektu.
    Rijeka? Kad god joj to posao i obiteljske prilike dopuste, arhitektica Miculinić Rijeku posjećuje, čak je nešto malo u njoj ovih godina i radila. No, rekosmo, punu je profesionalnu afirmaciju doživjela u drugoj sredini. Iako je činjenica da su je za Ljubljanu vezali i posve privatni razlozi, poput stečene vlastite obitelji, teško je osporiti kako Rijeka nije zadržala svoje vrlo darovito, u međuvremenu i vrlo potvrđeno arhitektonsko ime, kako se mladoj arhitektici Rijeka nije učinila kao radna sredina dovoljno poticajna da bi u njoj bilo mudro ostati.
    Slovenska je prijestolnica početkom osamdesetih »ukrala« još jedno riječko ime. Ili, točnije, Rijeka joj ga je šutke poklonila, kao da je riječ o kadrovima kakvih na riječkom području ima koliko čovjeku duša poželi, pa ih se može bez mnogo razmišljanja »izvoziti«. Riječanka Marina Gržinić već je za studija u Ljubljani – djelovanjem u tamošnjim ključno važnim nezavisnim kućama ŠKUC i FV produkcija – postala vrlo značajno ime alternativnih kulturnih gibanja na području cijele tadašnje države. Štoviše, jednim od udarnih organizatorskih uzdanica novih umjetničkih snaga tijekom njihova nezadrživa naleta na petrificirane strukture tadašnje umjetničke i društvene scene. S njezinom su organizatorskom rukom povezana izdanja mnogih vodećih aktera slovenske alternativne scene. Danas, kao doktorica filozofije, Marina Gržinić Mauhler djeluje pri Filozofskom institutu slovenske Akademije znanosti i umjetnosti, poznata je teoretičarka medija i umjetnosti, likovna kritičarka i kustosica, te videoumjetnica. Objavila je, između ostalog, pet knjiga, a njezini su eseji otisnuti u izdanjima s potpisom izdavača iz Cambridgea, Londona, Beča.
    Ni Gržinićki se Rijeka u međuvremenu nije učinila profesionalno dovoljno poticajnom sredinom za povratak. Naravno, suvišno je i napominjati kako u Rijeci nije učinjeno ama baš ništa da bi se osobu stručnih sposobnosti Marine Gržinić pokušalo privoljeti na povratak u vlastiti grad, kako bi se barem dio njezinih profesionalnih kvaliteta ugradio u grad podno Trsata, čineći ga umjetnički i na svaki način bogatijim mjestom, s perspektivom da izraste u daleko snažnije središte novijih umjetničkih i medijskih praksi. Ironija je sudbine ono što je prije određenog broja godina u komunikaciji s Marinom Gržinić doživio upravo potpisnik ovih redaka. Nastojeći za ICR-ov časopis Dometi pripremiti tematski blok o novijoj umjetničkoj produkciji, na suradnju je pozvao i ljubljansku Riječanku. Na odgovor nije trebalo dugo čekati: ona se spremno odazvala šaljući vlastiti tekst, ali napisan – slovenskim. Ima li uvjerljivijeg primjera koji bi ilustrirao razmjere njezina udaljavanja od vlastitoga grada?
    Znamo li za takve slučajeve, čini se kako riječki problem zapravo i nije toliko u odlascima, koliko u nedostatku motiva za ono što bi trebalo uslijediti poslije prikupljanja profesionalnih znanja (školovanja) u drugim sredinama, a to je – povratak. Još preciznije, problem je u prevelikom broju riječkih motiva za – nepovratak. Pritom ne mora obvezno biti riječ o fizičkom nepovratku. Računalne komunikacije danas omogućuju djelovanje »na daljinu«, otklanjajući jučerašnju neizostavnu potrebu da se u gradu u kojem se misli djelovati bude prisutan doslovno. No, u Rijeci kao da tragova djelovanja nekadašnjih Riječana nema ni na daljinu.
    Ne demantira to bitnije ni slučaj prodavaonice Dallas Recordsa, izrasle prije pet-šest godina uz Jadranski trg. Većem dijelu posjetitelja te prodavaonice vjerojatno nije pretjerano poznato kako ulazeći u taj prostor, ulaze u jednu od točaka do kojih je svoje pipke proširila sve veća diskografska tvrtka čiji je osnivač i vlasnik jedan Riječanin: Goran Lisica, u supkulturnom miljeu grada već dvadesetak godina poznatiji pod nadimkom Fox. On se u poslovne vode upustio začinjanjem Dallasa sredinom osamdesetih, i to stotinjak kilometara sjevernije od grada u kojemu je dotada živio, u (čitateljima ovoga teksta u takvu kontekstu nažalost već poznatoj) Ljubljani. Lisica je u Rijeci krajem sedamdesetih i u prvom dijelu osamdesetih bio vrlo utjecajno glazbenokritičarsko pero lista Val, organizator brojnih nastupa izvođača iz tadašnjeg alternativno pop-glazbenog miljea, ujedno promotor najznačajnijih riječkih glazbenih skupina (sve do vlastitog postajanja članom skupine Parafi), te inicijator ovdašnjih vrlo značajnih glazbenih izdanja (uključujući diskografski spomenik tamnijem odjeljku riječke pop-glazbe, kompilaciju Rijeka – Paris – Texas). Ukratko, spitirus movens scene.
    Nemogućnost daljnjeg napredovanja uspješno započetih aktivnosti – riječka scena gotovo da nikada nije uspjela izgraditi djelatnu vlastiti »infrastrukturu« – odvela je Lisicu u ljubljansko okrilje, koje se moglo pohvaliti upravo suprotnim. Od početne sićušne tvrtke, Dallas Records je u međuvremenu izrastao u slovensko-hrvatsko poduzeće, koje je svojedobno neprikosnovenom diskografskom vladaru jugoslavenskih prostora Jugotonu, današnjem Croatia Recordsu, »otela« prava na objavljivanje nosača zvuka vrhunskih svjetskih autorsko-izvođačkih imena. Kuća iz Zagreba dotad je na ovim prostorima zastupala dvije trećine svjetske major produkcije, uključujući imena poput Rolling Stonesa, Davida Bowieja, Pink Floyda, Petera Gabriela itd. Riječ je zapravo o katalogu moćne diskografske korporacije EMI, s podetiketama poput Virgina, Capitola, Parlophona, Chrysalisa... Prema procjeni stranih diskografskih bossova zaduženih za ovo područje, Dallas Records je postao partner dostojan uključivanja u svjetski zanimljive poslove. Kakve koristi od takve poslovne ekspanzije dojučerašnjeg Riječanina ima njegov bivši grad? Odgovor je lako pretpostaviti: ne baš previše. Korzom se još uvijek šetaju nekadašnji moćnici iz »struktura« koji su bili zadovoljni što im je svojim odlaskom Lisica prestao praviti »probleme«. Po onoj: »Hvala bogu da je otišao!«
    Iz Rijeke je osamdesetih otišao i Emil Hrvatin. Tko je on? Tadašnji mlađi zaljubljenici u kazališnu scenu znali su da je Hrvatin i više nego »dečko koji obećava«, s obzirom na iskazane intelektualne kvalitete, ali službeni krojači kulturne scene grada njegovo ime nisi ni zamijetili, a kamoli da su ga upamtili. Treba li reći kako im njegovo ime najvjerojatnije ne znači ništa ni danas? U međuvremenu je taj riječki gimnazijalac otišao u deželu, gdje je prihvaćen kao doista cijenjen kazališni autor, redatelj i teoretičar. Postdiplomski studij kazališne teorije pohađao je u Antwerpenu. Dosad je na scenu postavio petnaestak samostalnih projekata, a dio njih nije zdušno prihvaćen samo u slovenskoj kulturnoj javnosti – predstava Camillo postavljena je u vrlo uglednome milanskom Piccolo Teatru, bivajući u talijanskom tisku proglašena izvanrednim događajem. Njegova monografija o djelu europskoga kazališnog umjetnika Jana Fabra, knjiga Ponavljanje, ludilo, disciplina, pored slovenskog, doživjela je izdanje na nizozemskom i francuskom jeziku. Hrvatinove teorijske rasprave prevođene su na desetak jezika, a njegovo ime nalazimo u uredničkim ekipama ljubljanskoga kazališnog časopisa Maska i Performance Research iz Londona.
    Slovenija se ovoga lipnja u zagrebačkom Tjednu suvremenog plesa predstavila komadom Q&A Very Private, Very Public, što ga potpisuje, nije tajna, slovenski autor Emil Hrvatin. O uvaženu statusu neobičnog Slovenca, koji svojim prezimenom upućuje na posve drugu nacionalnu sredinu, svjedoči također činjenica da je on trenutačno direktor i voditelj izdavačkog odjeljka Maske, slovenske organizacije koja se bavi izdavaštvom, produkcijom scenskih događaja, kazališnim obrazovanjem itd. Treba li Rijeci nešto slično? Ako je suditi po službenome muku koji prati Hrvatinov rad, riječki je kazališni život na tako visokoj razini da mu imena poput Hrvatina nisu nimalo potrebna, budući da mu nisu u stanju donijeti ama baš nikakvo obogaćenje. Možda po onoj: neka ga Europi, mi u Rijeci takvih imamo na izvoz. O čemu, uostalom, i sam najbolje svjedoči, u društvu s još jednim nekadašnjim riječkim mlađahnim kazališnim perom iz osamdesetih, Hrvatinovim gimnazijskim kolegom, također naturaliziranim Slovencem, Aldom Milohnićem (pišu li mu prezime u susjedstvu – Milohnič?).
Je li sve odlazeće iz Rijeke završilo u deželi? Dakako, nije.
    Gledatelji prošlogodišnjeg svjetskog filmskog hita Gladijator, što ga redateljski potpisuje čuveni Ridley Scott, u odjavnoj su špici filma možda opazili jedno opatijsko-riječko ime. Klaudija Čermak, koju znanci na Korzu (iako sve rjeđe, jer je sve rjeđe vide) i dalje oslovljavaju nadimkom Mikica, u tom je filmu Scottova desna ruka za kreiranje specijalnih efekata. Tko god je vidio film, a takvih je mnogo, zna kako on i te kako obiluje efektima, čak je i bez njih štošta u filmu nemoguće i zamisliti.
    Otkud Čermakova u Scottovu filmu? U Londonu stalno živi od 1985., kada je u tom gradu, poput još nekih mladih Riječanki, započela čuvanjem djece, čišćenjem, restauriranjem antikne japanske odjeće i sličnim. Prije petnaestak godina prijatelji njezinog tadašnjeg dečka odlučili su osnovati tvrtku za proizvodnju i prodaju sustava za računalnu grafiku, pa se u takvu poslu našla i Čermakova. Trenutačno je ona slobodna umjetnica, točnije tražena dizajnerica i redateljica reklamnih filmova te kreatorica specijalnih efekata. Surađivala je ili surađuje s poznatim postprodukcijim kućama, kao što su The Mill Film, Glasworks, Golden Square, The Mill, Soho Editors. Specijalne efekte radila je za filmove Gladijator, Babe – Pig in the City, Nora, Five Seconds to Spare itd. Radila je i tzv. pripremu na niskoj rezoluciji, i to za filmove Golden Eye (da, iz serijala o James Bondu), Muppets – Treasure Island i Borrowers. Njezinim su efektima začinjene reklame za Hondu, Nissan, Coca Colu, Fantu, Renault, Mercedes itd. Dizajnirala je i režirala filmove Visions of Future (C 5, Media Trust), Sky Magazine (Sky TV), Polish Season (BBC), The National Music Day (BBC), Big Science 8C 49, The Beat (Carlton), a za svoje je radove dobila pregršt nagrada i priznanja. Da nije tako uspješna, naravno, ne bi bila jednom od »efektnih« uzdanica Scottova filma, zahvaljujući čijoj čaroliji smo tako lako sletjeli u slavni rimski Colosseum. I to usred gladijatorske borbe na život i smrt, uz buku koja nije dolazila samo iz razjapljenih lavljih ralja, već i iz tisuća i tisuća raspomamljenih gledateljskih grla na kružnim tribinama.
    Što bi Čermakova radila u Rijeci da je u njoj ostala? Ili pak u Hrvatskoj? Na svu »sreću«, ona tu nikoga nije zanimala, pa nitko nije ni mogao prepoznati njene sposobnosti. A u domaćem filmu još uvijek muku muče s namještanjem osvjetljenja, ili pak s uvjerljivom šminkom na licu glumaca. Da i ne spominjemo zvučnu sliku u kojoj nije moguće razaznati što je koji lik netom kazao...
    U Londonu se našao i mladi Riječanin Žak Valenta. Želeći se plesno obrazovati, u tom je gradu diplomirao na School of Physical Teatre. Za vrijeme studentskih dana u inozemstvu, u Londonu i Amsterdamu, stekao je prva ozbiljna plesna iskustva, a danas djeluje kao izvođač, koreograf i pedagog na području mime i fizičkog teatra. Njegov curriculum vitae također uključuje predavanje na trogodišnjoj Akademiji za suvremeni ples u Beču, sudjelovanje u radu ljubljanskoga Plesnog teatra, uključivanje u MAPIN projekt Homeward Bound namijenjen razvijanju produkcijskih kuća u zemljama čiji su se izvođači educirali u inozemstvu itd.
    Ima li Valente u Rijeci? Kao nepopravljiv entuzijast, on s vremena na vrijeme izlazi i pred riječku publiku, mahom u samostalnim, neinstitucionaliziranim projektima. Zadnji put bilo je to u predstavi Europa pleše, projektu riječke kazališne skupine TRAFIK. Poznavatelji te vrste teatarskog izričaja znaju kako je to vrlo malo, s obzirom na interes značajnog dijela ovdašnje publike, koja bi voljela vidjeti i nešto drukčije od klasičnoga kazališnog repertoara HNK Ivana pl Zajca. Sličnim se koracima također zaputio Valentin kolega glumac Edvin Liverić. Riječanima je ostao u sjećanju po ulozi u projektu Hodač skupine TRAFIK, drugi su ga vidjeli u hrvatskim predstavama obilno nagrađivanima tijekom devedesetih, poput Medvešekova Hampera i Imaga Nataše Lušetić, a surađivao je i na predstavi Fragile skupine Montažstroj. Aktivnoj glumi u međuvremenu je dodao predavanje scenskog pokreta na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti te vođenje dramske mimografije u sklopu ZKM-ova učilišta. Ovoga lipnja Liverić je zamjenik umjetničke voditeljice Tjedna suvremenog plesa, zagrebačkog festivala koji okuplja velika imena europske i svjetskeplesne scene.
    Iako bi mnogi i u Rijeci rado vidjeli sličnu manifestaciju, možda i pod Liverićevom organizatorskom rukom, on je u vlastitom gradu tek povremen gost. Istina, povremen je bolje od onog koji ne dođe nikad, ali valja znati kako i ta povremenost nema nimalo veze s osmišljenom ovdašnjom kulturnom politikom. Sve, nažalost, ostaje na Liverićevoj posve osobnoj naklonosti gradu iz kojeg se zaputio u svijet, naklonosti koja, kako nam veli iskustvo, ne mora trajati dovijeka. A riječkoj kazališnoj emigraciji na takvu su se tragu, što znači tek s povremenim gostovanjima u gradu na Rječini, prije Liverića bili pridružili glumci poput Ksenije Pajić i Livija Badurine, a u novije doba Nine Violić, Nataše Dorčić, Dražena Šivka, Marine Poklepović.
    U Rijeci više ne živi ni zapaženi mladi likovni umjetnik David Maljković. Iz Rijeke su prije dvije-tri godine istim tragom otišli u Zagreb izvrsni novi pjesnici Ivica Prtenjača i Ervin Jahić, i to nakon što su udahnuli dah svježine kvarnerskom versifikatorskom umijeću. Njihov kolega, sjajan pjesnik i književni kritičar Robert Bebek zaputio se pak u svojevrsnu unutrašnju emigraciju (egzistencijalni spas potražio je radom u sušačkoj bolnici, a nakon tog čina pero mu je u akciji sve rjeđe).
Spominjući neka od otišlih imena, potpisnik ovih redaka ograničio se na njemu bliže područje, na gradsku kulturnu scenu, ali je posve jasno kako se isto ili veće mnoštvo imena moglo zabilježiti i uvidom u neka druga područja rada, što znači imena iz struja kao što su strojarska, medicinska, elektroničarska, biologijska i mnoge druge.
    Hoće li u egzil otići i najnoviji naraštaj mladih, obrazovanih, sposobnih i ambicioznih Riječana? Naraštaj koji je kandidaturu za primjereno osobno mjesto u vlastitom gradu tek najavio? (Primjerice, koliko ćemo još vremena u Rijeci susretati mladu Moranu Komljenović, zbog njezinog dokumentarnog filma Naked Soul prošlogodišnje vrlo zapažene sudionice cijenjenoga Sundence Film Festivala. Njezin će film uskoro krenuti na »turneju« po festivalima u Bologni, Grenobleu, Clermontferraultu, Beču. Krene li s njim i autorica, hoće li se vratiti?)
    Umjesto odgovora na to pitanje, pa i umjesto zaključka ovoga napisa, ne budi nam zamjereno što ćemo posegnuti za popularnom kulturom. Odnosno, što ćemo podsjetiti na jednu od skladi punkerske skupine The Clash, skladbu koja je sredinom osamdesetih kotirala vrlo visoko na ovdašnjim i svjetskim top listama. Njezin se naslov Should I Stay or Should I go? čini za našu temu izvanredno indikativnim. Pa i njezin refren, budući da u njemu stihopisac veli: »Should I stay or should I go now? If I go there will be trouble – if I stay vill be double« (»Da l' da odem il' ostanem? Ako odem, bit će nevolje – ako ostanem, bit će dvije«). Nažalost, slična dvojba, koju su mnogi mladi Riječani osjetili ili je upravo osjećaju, u praksi zapravo prečesto – i nije dvojba. Doživljavajući na najuvjerljiviji mogući način, na svojoj koži, kako im ostanak u vlastitom gradu vrlo brzo postaje dvostruk problem (njima osobno i njihovoj okolini), oni se teška srca, ali ipak, odlučuju za racionalnije rješenje. Jer, ako ne njima osobno, a ono je barem za gradsku okolinu njihov odlazak ništa drugo doli jedan problem manje.
    Treba li i poslije svega rečenog ustvrditi kako se njihov odlazak gradskoj okolini takvim samo pričinja? Što on gradu doista znači, naime, lapidarno je sažeto u tvrdnji: Rijeka s njima i bez njih teško da je isti grad. 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana