SUŠAČKA REVIJA broj 38/39

 


izložba

CARLO I MARCELLO OSTROGOVICH  

Daina Glavočić  

Carlo i Marcello Ostrogovich riječki slikari prve polovice 20 st.

    U sklopu svog programa prikaza lokalnih umjetnika kasnog 19. i 20. stoljeća, Moderna galerija Rijeka – Muzej moderne i suvremene umjetnosti planira u studenom 2002. godine postaviti izložbe slika braće Carla i Marcella Ostrogovicha, koje pripadaju Zbirci riječkih autora 19. i 20. stoljeća.
    Prezime Ostrogovich potječe s otoka Krka, a nosi ga nekoliko značajnih predstavnika kulturnoga života našeg područja. Jedna grana obitelji iz sela Sv. Vid kod Malinske dala je poznatog arhitekta hrvatske moderne Kazimira Ostrogovića (Sv. Vid, 1907. – Zagreb, 1965.), koji je ostavio vidna traga u međuratnoj i poslijeratnoj arhitekturi Zagreba, Beograda, Sarajeva, Rijeke i Sušaka, pa i samog otoka Krka, gdje je izgradio nekoliko modernih vila u Malinskoj (hotel Malin, dvije vile), kao i drugdje u Primorju (Žurkovo, Bakar, Crikvenica).
    Slikari Carlo (Krk, 1884. – Milano, 1962.) i Marcello (Fiume, 1888. – Trieste, 1953.) Ostrogovich sinovi su Enrica Ostrogovicha i Francesce Fiorentin, obitelji koja je živjela u gradu Krku, koji je u to vrijeme bio pod dominacijom talijanskog jezika i kulture, pa su im takva i imena.
Carlo Ostrogovich
   
Carlo je rođen 8. svibnja 1884. u Krku, gdje je i kršten 15. svibnja iste godine. Zasad se malo zna o njegovu životu, školovanju, preseljenju u Rijeku i pripremanju za umjetnički poziv, budući da povijest likovne umjetnosti prve polovice 20. stoljeća u Rijeci nije još sustavno obrađena. No, iz nekoliko napisa u lokalnome talijanskom tisku te iz starijih kataloga riječkih izložbi, dade se djelomično rekonstruirati djelovanje Carla Ostrogovicha u Rijeci do kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća te ponešto i o njegovu djelovanju Italiji.
    Bio je samouki slikar koji je zarana osjetio umjetnički poriv. Ne zna se točno kada i zašto je obitelj došla u Rijeku, ni je li se to dogodilo radi Carlova školovanja. Naime, Rijeka tada, kao relativno mali lučko-trgovački grad, nije imala umjetničke institucije. Carlo Ostrogovich je znanje o slikarstvu i tajnama slikanja morao stjecati samostalno promatrajući rad gradskih dekoratera i profesora slikanja te pokušavajući viđeno izvesti i primijeniti u svojim djelima. Sigurno je mnogo naučio i kopirajući slike drugih slikara, o čemu svjedoče sačuvana djela.
    U prilog tezi da je možda kao kakav šegrt slikarski zanat učio kod uvaženog, u Veneciji školovanog Giovannija Fumija, u njegovu riječkom ateljeu na Kapucinskim stubama, krišom promatrajući kako radi, govori činjenica da ga je Fumi portretirao kao ministranta, dječaka s pastirskim štapom iza biskupovog lika na oltarnoj slici sv. Blaža u riječkoj crkvi sv. Jeronima. Ta je Fumijeva slika datirana 1892., a Carlo je tada imao samo osam godina, iako na slici izgleda nešto stariji.
    Kako je do 1917., kada je imao 23 godine, Carlo Ostrogovocih već izradio određen broj uspješnih slika na ulju, na nagovor prijatelja odlučuje 1917.–1918. godine javno pokazati svoj rad na prvoj omanjoj samostalnoj izložbi u Rijeci. Vjerojatno je izložba dobro prošla, jer već 1923. izlaže ponovno.
    Teme koje zanimaju Carla prvenstveno su priroda, pejsaži mora i planina, ali i svakodnevni život grada, luke i tržnice. Pokazuje veliko zanimanje za boju i kjaroskuralne efekte. Svjetlost i tonalitet boja imaju važnu ulogu na njegovim slikama jer osvijetljenim i osjenčanim planovima grad i prostor slike, dok su mu crtež, perspektiva i anatomska vjernost slabije točke.
Iz prvoga, riječkog slikarskog razdoblja naročito su mu uspjele slike motiva riječke luke, s velikim bovama, sidrima i lancima u krupnome prvom planu, slikane vibrantnom impresionističkom tehnikom, žarkim bojama i pastoznim namazom kratkih sitnih poteza, izložene 1925. godine u riječkoj sekciji na rimskom Biennalu.
    Slijedi samostalna izložba u Rijeci 1926. godine na kojoj izlaže 57 slika, a zatim 1928. u Trstu, gdje od uglednoga tršćanskog likovnog kritičara Silvija Benca dobiva dobre kritike.
    Tih je riječkih godina (1920.–1928.) Carlo Ostrogovich slikao svijetla platna, pastelnoga kolorita i širokih pastoznih namaza uljane boje, da bi kasnije, tijekom vremena i promjenom podneblja, paleta postajala sve tamnija i tmurnija, baš kao i močvarni, magloviti motivi rijeke Po. Iako je Carlo Ostrogovich prihvatio tradicionalno dopadljivo pejsažno slikarstvo bogata kolorita te bio prozvan »slikarom Kvarnera«, iznenađuje njegovo ponekad neobično, moderno, nesvakidašnje kadriranje banalnih motiva, kojeg će tek kasnije primjenjivati međunarodni fotografi, kako je to već primijetio E. Dubrović1. Slikajući često jedrenjake, Carlo Ostrogovich reže iz kadra njihovu najuočljiviju odrednicu – vrhove jedara – a glavnom temom slike postaje njihov odraz na lelujavoj morskoj površini, odnosno boja kojom stvara sliku.
    Godine 1929. Carlo Ostrogovich odlučuje iseliti iz Rijeke, pa preko Trsta i sjeverne Italije dospijeva u Milano. Tamo se, očito, dobro snašao – radio je i izlagao u više navrata: 1930. (Famiglia Artistica); 1939. (Galleria G. Guglialmi, Galleria del Corso Pesaro); u kolovozu iste godine priređena mu je izložba i u Rijeci (Circolo Savoia, Società filarmonico-drammatica). Nakon njegove smrti u Milanu 1962. godine u tome mu je gradu godinu dana kasnije priređena posthumna izložba u Circolo Giovanni Dalmata.


Carlo Ostrogovich - Dolazak Slavena/Hrvata namore 1923.-29.

    Ostrogovich je u ranijemu, riječkom razdoblju obuzet motivima mora, jedrilica i barki, uz vedute Venecije i Chioggie koje, vjerojatno, često posjećuje. Nerijetko na slici stvara romantični ugođaj, birajući efekte zasjenjenih i osunčanih dijelova motiva, zlatnoružičasti suton ili zoru kao specifična doba dana, posebnog osvjetljenja i boja. Ostavio je niz zanimljivih portreta i autoportreta te romantičnih mrtvih priroda s cvijećem raskošnoga kolorita, koje su se zasigurno dobro prodavale. Po slikarskim se motivima može zaključiti da je nakon preseljenja u Italiju puno putovao okolicom Milana, slikajući lombardijske polumračne močvarne pejsaže, natopljene vodom i obavijene vlažnim maglama (tzv. »vlažna škola« – scuola umida), te motive topola uz rijeke, iako je rado slikao i svježe, zelene, alpske vedute osniježenih vrhunaca s gorskim potocima i jezerima, u koje ponekad unosi i sitni ljudski lik, samo kao šatafažu. Nezgoda je u tome što je Ostrogovich vrlo rijetko, osim u samom početku karijere, datirao svoja djela, pa ih je danas teško razvrstati kronološki, pogotovo zbog vrlo skromnih biografskih podataka.
    Smatra se da je tradicionalizmu sklon Carlo Ostrogovich tu tendenciju u Milanu pojačao »ubacujući se izravno u onu, koja je bila jedna od najljepših škola 19. stoljeća, a koja započinje Fontanesijem, a nastavlja s lombardijskim akcentom u grupama oko Carozzija, Marianija, Bellonija sve oko Gole, koji je bio najsnažniji slikar« navodi Silvio Benco2.
    Radeći korektno i dopadljivo, prihvatljivim koloritom ugođenih boja, motiviran prirodom, učeći tako što je kopirao slike poznatih slikara, izradio je mnoštvo slika koje se i danas mogu naći u muzejskim zbirkama Rijeke i mnogim privatnih zbirkama Rijeke, Zagreba, Trsta, Genove, Milana te kod mnogih raseljenih Fiumana koji su nakon Drugoga svjetskog rada optirali za Italiju ili krenuli još dalje u svijet.
Marcello Ostrogovich
   
Životno i slikarsko djelovanje mlađega Carlova brata Marcella mnogo je manje poznato. Zna se da je rođen u Rijeci, 19. siječnja 1888., po čemu se dade zaključiti da se ubrzo nakon Carlova rođenja obitelj iz Krka bila preselila u Rijeku.
    Čime se Marcello u životu bavio, zasada nam nije poznato, ali je poput starijeg brata imao talenta za crtanje i slikanje. Kao samouk je autor odabrao manje zahtjevne tehnike linearnog izražavanja – crtačke, i to olovku i ugljen, te ne baš laganu slikarsku tehniku akvarela.
    Stanovao je u živahnom centru Staroga grada, na tadašnjoj zelenoj tržnici voća i povrća – Piazzi delle Erbe (danas Koblerov trg) – prikazujući ga u više navrata u svojim djelima, kao i drugi riječki umjetnici. Premda nešto stariji, radio je i izlagao uz generaciju međuratnih riječkih slikara, iako su oni bili mnogo avangardniji (Venucci, de Gauss, Arnold, Raicich). Marcello je ostao klasičan, realistički, a ponekad i pomalo romantičan akvarelist, oštar promatrač i dobar crtač u olovci te pomalo ekspresivan u crtežima ugljenom. Uz Cornellija Zustovicha, jedan je od najplodnijih riječkih slikara gradskih veduta stare Rijeke i primorskih mjestašca oko nje (Volosko, Rukavac, Matulji, Mošćenice) te istarskih starih jezgri i ambijenata. Prema akvarelima dostupnim u riječkim privatnim i muzejskim zbirkama može se zaključiti da je Marcello bio na nekom egzotičnom putovanju po istočnim krajevima (možda u Tunisu, ili barem Sarajevu) jer serija akvarela prikazuje istočnjačku arhitekturu s kupolama, šiljastim sedlastim lukovima i unutarnjim dvorištima s fontanama te ženskim nošnjama s feredžama. Također ima i venecijanskih motiva, što nije neobično zbog blizine Venecije i njene inspirativne slikovitosti.
    Prema sjećanjima našega sugrađanima i Marcellova prijatelja, pok. Marija Vallicha, s kojim je često raspravljao o umjetnosti, Marcello je u gradu slovio kao jednostavan, »narodni« čovjek, ali i boem koji kasno ustaje te, ogrnut velikim crnim »bodulskim« vunenim šalom, satima sjedi i crta ili igra karte u dobro posjećenom caffeu Borsa. Večerajući često u popularnim gostionicama s jednostavnom domaćom hranom Al bel Moro ili Gherghetti, bio je poznat po šalama u veselim društvima Starog grada i po pjesmi – znao je napamet čitavu Puccinijevu operu La Boheme.
    Do svršetka Drugoga svjetskog rata Marcello Ostrogovich je sudjelovao na mnogim grupnim izložbama: na Drugoj međunarodnoj izložbi 1927., na Petoj regionalnoj izložbi u Udinama 1931., na Mostra Ligure u Genovi 1932., na Mostra Provinciale del Carnaro u Rijeci 1933., na Izložbi desetogodišnjice 1934. i sindikalnim izložbama 1935. i 1936. u Rijeci, te na Sindikalnoj izložbi Venezie–Giulie 1939. godine.
    Nakon Drugoga svjetskog rata Marcello se sa suprugom Italom nastanio u Trstu, gdje je kao slobodni umjetnik živio od prodaje svojih akvarela, a četrdesetak ih je 1950. prodao u Novi Zeland, preko jedne svoje bivše učenice. Godine 1952. zbog plućnih i bronhijalnih je smetnji gotovo šest mjeseci proveo u bolnici, isprva ne znajući za opaku, neizlječivu bolest koja se stvarala u grlu. Umro je 5. siječnja 1953. godine.

1Ervin Dubrović: Na kraju stoljeća, Carlo Ostrogovich, impresionizam oštra kadra, ICR, Rijeka, 1996.
...accostandolo direttamente a quella, che fu pure una delle piu' belel scuole Italiane dell'Ottocento, iniziata da Fontanesi, ma svoltasi con accento lombardo nei gruppi dei Carozzi, dei mariani, dei Belloni, e successivamente del Gola, che ne fu il pittore piu' forte.« (Benco).

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana